Migranti i tražitelji azila koriste se srednjosredozemnom rutom za nezakonit ulazak u EU. Upuštaju se u duga i opasna putovanja iz sjeverne Afrike kako bi prešli Sredozemno more i stigli u Europu. Mnogi od tih migranata na svojem putu prema Europi prolaze kroz Libiju, a to je doprinijelo razvoju mreža za krijumčarenje ljudi i trgovanje njima u toj zemlji odnosno počinjenju zločina protiv čovječnosti u samoj Libiji.

Zločin protiv čovječnosti je kazneno djelo neljudskog ponašanja učinjeno u okviru širokog ili sustavnog napada na civilno stanovništvo odnosno žrtva nije samo pojedinac nego cijelo čovječanstvo. Treba biti riječ o napadu na civilno pučanstvo u okviru državne politike ili ostvarivanje ciljeve druge organizacije, a ne o pojedinačnim napadima. Zločinom protiv čovječnosti smatra se poduzimanje određenih radnji poput ubojstva, istrebljenja, mučenja, silovanja, prisilne prostitucije, progona bilo koje grupe ili zajednice na političkoj, vjerskoj, rasnoj ili drugoj osnovi.

Više od desetljeća situacija migranata, izbjeglica i tražitelja azila u Libiji bilježi stalno pogoršanje, a nakon pobune 2011. godine, migranti i izbjeglice pretrpjeli su razne zločine od strane državnih i nedržavnih institucija. Kriminalne aktivnosti, uključujući nezakonitu trgovinu dovele su do sloma gospodarstva i kolapsa državnih institucija pa i samog pravosuđa. Nakon pobune 2011. milicije i naoružane skupine asimilirale su se u državni sigurnosni sektor te su se okrenule krijumčarenju ljudi i aktivnostima trgovine ljudima kako bi ostvarile moć i obogatili se na račun ranjivog stanovništva kojem nedostaje zakonska i institucionalna zaštita. Migranti i izbjeglice postali su objekti otmica, proizvoljnog zatvaranja, iznude i mučenja što pokazuju i podaci o libijskom bruto domaćem proizvodu (BDP) prema čemu gospodarstvo krijumčarenja i trgovine ljudima čini čak 3,4% BDP-a. Putujući kroz Libiju, migranti i izbjeglice nalaze se u pritvorskom centru koji su pod kontrolom Uprave za suzbijanje ilegalnih migracija ili na nepoznatim mjestima u posjedu trgovaca ljudima, oružanih skupina i milicija koji su povezani s državom. Nerazriješen status migranta i izbjeglica, prema libijskom zakonu, predstavljaju osnovu za hapšenje od strane vlasti, najčešće na moru, te prebacivanje u pritvorske centre. Sami pritvorski centri su zbog velikog broja migranta i izbjeglica prenapučeni te neprikladni za život ljudi, a osim toga zatvorenici nemaju pristup higijenskim i sanitarnim objektima, adekvatnoj ventilaciji i svjetlosti te pristup hrani što dovodi do još većeg problema, a to je pothranjenost. Budući da su pritvorski centri prenapučeni, velik broj migranta i izbjeglica bude prebačen u mjesta koji su izvan državnog nadzora kao što su na primjer hangari, zemljišta, napuštene tvornice i ruševine te su ondje podvrgnuti mučenju, zlostavljanju, prostituciji i iznudi, a takva mjesta uobičajeno se nalaze na jugu Libije zbog otežanog pristupa tom djelu zemlje. Zločini protiv migranta i izbjeglica ne događaju se nasumično i rijetko, nego čine obrazac ponašanja upravljen protiv ljudi čiji status nije pravno riješen. Krug iskorištavanja i zlostavljanja s kojima se suočavaju, uz zakonske odredbe libijskog zakona koji propisuje automatski i neograničeni pritvor svakog migranta ili izbjeglice koji se nalazi na libijskom teritoriju, ispunjava uvjete za karakterizaciju zločina protiv čovječnosti. Neki od zločina koji su identificirani na teritoriju Libije su zatvaranje i teško lišenje slobode, ubojstvo, mučenje i nečovječna djeca, silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija i progon.

Europska unija propisala je mjere za rješavanje stanja u vezu s migracijama u Libiji, a one su usmjerene na osposobljavanje obalne straže, pružanje zaštite i pomoći migrantima i izbjeglicama, potporu lokalnim zajednicama te poboljšanje upravljanja granica.

Kada govorimo o osposobljavanju libijske obalne straže, Europska unija počela ju je osposobljavati 2016. godine te su čelnici Libije i Europske unije postigli dogovor o tome da se libijskoj nacionalnoj obalnoj straži osigurava više opreme i potpora, a ono je bilo organizirano u okviru operacije Sophia koja je bila usmjerena za borbu protiv krijumčarenja ljudi na Sredozemlju. Cilj osposobljavanja je poboljšati sigurnost u libijskim teritorijalnim vodama i spasiti živote migranata i izbjeglica na moru. Posade koje su sudjelovale u ovakvim akcijama povećale su svoju sposobnost za prekidanjem krijumčarenja i trgovanja ljudima u Libiji te izvođenje aktivnosti potrage i spašavanja. Nadalje, Europska unija surađuje s međunarodnim organizacijama u Libiji s ciljem pružanja zaštite i pomoći azilantima i tražiteljima azila i to kroz pružanje humanitarne pomoći i poboljšanja životnih uvjeta, omogućavanje migrantima da se dobrovoljno vrate kući te preseljenje osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita.

Europska unija je 2018. godine donijela program za poboljšanje životnih uvjeta migranta u Libiji i zajednica koje su ih prihvatile, a temeljni ciljevi programa su osiguranje pristupa osnovnim i socijalnim uslugama ranjivim osobama te pružiti potporu lokalnim zajednicama koje se posebno nalaze na udaru migracijskih tokova. Program je posebno namijenjen mjestima s velikom koncentracijom migranata te zajednicama teško pogođenim sukobom u Libiji. Posljednja mjera koju je donijela Europska unija je poboljšanje upravljanja granicama u Libiji, a njome su obuhvaćeni granična kontrola i nadzor, suzbijanje krijumčarenja ljudi i trgovanja ljudima te potraga i spašavanje na moru i u pustinji.

Taj program Europska unija proširila je i na podupiranje razvoja kapaciteta i izgradnje institucija libijske obalne straže, doprinos uspostavi Koordinacijskog centra za spašavanje na moru, poticanje razvoja integriranog upravljanja granicama na jugu Libije.

Kako bi se izbjegle migracije u velikom broju, Europska unija propisala je i mjere za uklanjanje temeljnih uzroka migracija u Africi te je usvojila akcijski plan s ciljem uklanjanja temeljnih uzroka nezakonitih migracija i prisilnog raseljavanja, jačanja suradnje u području zakonitih migracija i mobilnosti te zaštite migranata i tražitelja azila, sprečavanja nezakonitih migracija, krijumčarenja migranata i trgovanja ljudima te bliskijeg zajedničkog rada radi poboljšanja suradnje pri vraćanju, ponovnom prihvatu i reintegraciji.

No, situacija u Libiji ne smiruje se ni danas. Libijske vlasti provode opsežne sigurnosne operacije koje su usmjerene na područja u kojima žive tražitelji azila i migranti, a prilikom zadnjih takvih operacija više od 5000 ljudi je uhićeno i zatvoreno u pritvorskim centrima. Uhićenja i racije uključivale su i rušenje nedovršenih zgrada i improviziranih kuća što kod stanovništva budi paniku i strah da će postati predmetom zločina protiv čovječnosti.

Izvori:

https://www.unhcr.org/news/press/2021/10/61601d7c4/unhcr-appeals-end-arrests-asylum-seekers-libya-calls-urgent-resumption.html

https://www.ohchr.org/EN/HRBodies/HRC/Pages/NewsDetail.aspx?NewsID=27595&LangID=E

https://www.dw.com/hr/migranti-u-libiji-izloženi-masivnom-nasilju/a-59473382

https://reliefweb.int/organization/fidh

https://www.consilium.europa.eu/hr/policies/eu-migration-policy/central-mediterranean-route/

https://pdf.usaid.gov/pdf_docs/PA00WPXR.pdf

Svakoga dana stanovnici Venezuele prisiljeni su napuštati svoje domove kako bi izbjegli nasilje, nesigurnost i prijetnje, a uz to javljaju se i dodatni problemi kao što su inflacija, nestašica hrane, lijekova i ostalih važnih usluga. Inflacija je opće povećanje cijena dobara i usluga, odnosno inflacija smanjuje vrijednost valute tijekom vremena. Hiperinflacija (inflacija u kojoj je stopa inflacije višeznamenkasta) pogodila je Venezuelu 2016. godine kao posljedica tadašnje socioekonomske i političke krize. Stanje oko nestabilnosti valute nije se poboljšavalo te je Venezuela 2018. dosegnula stopu inflacije od gotovo 1 700 000%. Drugim riječima, 2017. godine sa samo 10 američkih dolara (odnosno oko 66 kuna) bili biste milijuner u Venezueli.

Hiperinflacija je zadala težak udarac na demografsku sliku Venezuele te je prema izvješću povjerenika UNHCR-a iz listopada 2020. godine iz Venezuele od 2014. godine iselilo oko 5,5 milijuna od ukupno 32 milijuna stanovnika što predstavlja 17% cjelokupnog stanovništva ove zemlje. Stopa emigracije od 17% najveća je u povijesti bilo koje južnoameričke zemlje. Stanovnici Venezuele najčešće iseljavaju u okolne države (Kolumbija (1 780 486), Peru ( 941 889), Čile (523 553), SAD (505 647), no i cijela EU je primila značajan broj emigranata iz Venezuele oko 450 000 stanovnika). Izbjeglice i migranti koji su prisiljeni napustiti Venezuelu koriste različite rute da stignu do svog odredišta, uključujući kopnom, zrakoplovom i morem, ponekad dovodeći svoje živote u opasnost. Sve više ljudi plovi morskim putevima nego prošlih godina – krećući se kratkim pomorskim rutama prema susjednim Karipskim otocima. Mnogi iseljenici iz Venezuele u inozemstvu i dalje su u nereguliranom statusu, onemogućena im je sposobnost dobivanja radnih dozvola, slanja djece u školu i pristup zdravstvenoj skrbi, a istovremeno ih čini ranjivima na iskorištavanje i zlostavljanje.

Situacija se nije poboljšavala ni za stanovnike koji su odlučili ostati u zemlji zato što je konstantna nestabilnost domaće valute dodatno doprinijela nemiru u zemlji te uzrokovala nove razloge za zabrinutost: progon političkih protivnika, policijsku brutalnost, loše zatvorske uvjeti, nekažnjavanje za kršenje ljudskih prava, nedostatak neovisnosti pravosuđa, zlostavljanje boraca za ljudska prava i neovisnih medija. Vlada je zatvorila političke protivnike i onemogućila im kandidiranje. Od 30. rujna 2019. utvrđeno je da su zatvori i obavještajni štabovi držali 348 političkih zatvorenika od kojih je samo 110 njih dobilo pomilovanje. Nadalje, kao žrtve policijske brutalnosti i sigurnosnih službi stradalo je 19 000 stanovnika Venezuele zbog navodnih pružanja otpora vlastima. Venezuelanske vlasti ovisile su o tzv. colectivos (naoružane skupine) u svrhe rastjerivanja demonstracija i prosvjeda. Sudska neovisnost ugrožena je još od 2004. godine kada je tadašnji predsjednik Hugo Chávez zajedno sa svojim pristašama preuzeo Vrhovni sud Venezuele. Od tog trenutka, došlo je do odstupanja od načela diobe vlasti kojeg su suci Vrhovnog suda otvoreno odbacivali te podržavali zlonamjerne prakse.

Sama inflacija dovela je do ogromnog povećanja siromaštva te je 2019. čak 87% stanovništva živjelo u siromaštvu. Više od 60% građana u anketi je navelo kako su u posljednja 3 mjeseca, živjeli u gladi. Posljedica siromaštva i oskudice hrane (zbog ograničenosti uvoza) bilo je i masivno mršavljenje građana te su građani Venezuele u prosjeku izgubili 11 kilograma tjelesne mase u tom periodu. 2019. organizirano je zajedničko pružanje humanitarne pomoći Venezueli u koju se uključilo 12 zemalja i 4 organizacije. Najveću pomoć Venezueli pružao je SAD novčanim sredstvima u iznosu od preko 1.9 milijarde američkih dolara, dok je Europska unija pomogla u iznosu od 238 milijuna eura.

Danas, prema podacima Međunarodno Monetarnog Fonda (MMF) BDP Venezuele će se 2021. smanjiti za 5 posto. Iako je to puno bolja brojka nego prijašnjih godina, ne znači nužno da će u budućnosti doći do oporavka i poboljšanja u kriznom razdoblju.

IZVORI:

https://www.unhcr.org/venezuela-emergency.html

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/B-8-2019-0229_HR.html

https://www.iom.int/venezuelan-refugee-and-migrant-crisis

https://www.hrw.org/world-report/2021/country-chapters/venezuela

https://www.forbes.com/sites/kenrapoza/2017/12/18/ten-dollars-makes-you-a-millionaire-in-venezuela/

https://www.statista.com/statistics/824384/leading-countries-destination-venezuelan-migrants/

https://www.state.gov/the-united-states-announces-new-assistance-to-respond-to-the-ongoing-humanitarian-crisis-in-venezuela-and-the-region/

https://lider.media/aktualno/u-venezueli-masovno-mrsavljenje-zbog-gladi-gradani-u-prosjeku-izgubili-11-kilograma-31747

https://ec.europa.eu/echo/where/latin-america-and-caribbean/venezuela_en

https://en.wikipedia.org/wiki/2019_shipping_of_humanitarian_aid_to_Venezuela#February_2019_effort

https://devtechsys.com/insights/2021/11/05/third-monetary-reconversion-in-venezuela-the-same-failed-recipe-for-the-economic-crisis/

Somalija je poprište duboke političke i sigurnosne krize, a najveću sigurnosnu prijetnju Somaliji predstavlja teroristička grupa Al-Shabaab koja je ogranak Al-Kaide. Al Shabaab se godinama bori protiv središnje vlade Somalije, nastojeći preuzeti vlast i nametnuti svoje strogo tumačenje islamskog šerijatskog zakona. U Al-Shabaabovom terorističkom napadu u listopadu 2017. godine u Mogadishu ubijeno je najmanje 600 ljudi i bio je to najgori napad u povijesti te afričke zemlje. 25. studenoga 2021. dogodio se islamistički samoubilački napad ispred škole u glavnom gradu Somalije Mogadishu kojim je ubijeno 8 i ranjeno 17 ljudi, uključujući 13 djece. Abdiasis Abu Musab, glasnogovornik al Shabaabovih vojnih operacija, potvrdio je da je islamistička skupina izvela taj napad usmjeren na konvoj UN-a. To je posljednja u nizu smrtonosnih eksplozija ove godine u zemlji opterećenoj političkim previranjima i sušom.

Ujedinjeni narodi (UN) upozorili su da je humanitarna pomoć Somaliji na najlošijoj razini u posljednjih šest godina, javlja Anadolu Agency (AA). Zamjenik specijalnog predstavnika glavnog tajnika UN-a Adam Abdelmoula izjavio je da organizacije za pružanje humanitarne pomoći teško mogu zadovoljiti čak i osnovne potrebe djece i žena koji su morali migrirati u toj državi. "Humanitarne potrebe su se znatno povećale 2021. godine, ali sredstva za odgovor na potrebe ljudi na najgoroj su razini u posljednjih šest godina", rekao je Abdelmoula. Prema podacima UN-a, 16 milijuna ljudi u Somaliji trebalo je humanitarnu pomoć, dok je 2,9 milijuna moralo napustiti svoje domove. U okviru misije AMISOM u Somaliji je odlukom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda angažirano blizu 20.000 vojnika. Najmanje četvorica vojnika Mirovne misije Afričke unije u Somaliji (AMISOM) ubijena su u dvostrukom bombaškom napadu kojeg su izveli teroristi Al-Shabaaba 12.12.2021., javlja Anadolu Agency (AA). 15. prosinca 2021. borci Al Shabaaba zauzeli su grad u poluautonomnoj središnjoj državi Galmudug nakon što su bombardirali policijsku postaju prije preuzimanja grada, stanovnika i dužnosnika iz vojske države Galmudug.

Somalija se također trenutno bori s najvećom sušom u ovom desetljeću koja je već odnijela živote najmanje sedam ljudi, uključujući petero djece, u regiji Gedo. "Nedostatak vode i uvjeti suše pridonijeli su povećanju cijena vode što je dovelo do raseljavanja, morbiditeta i pothranjenosti u mnogim dijelovima Somalije", navodi se u priopćenju UNICEF-a. Više od 3 milijuna ljudi bit će u kroničnoj potrebi do kraja ožujka 2022. godine i neće imati pristup minimalnoj dnevnoj potrebi vode od 45 l po obitelji."

Sada, kada se veći dio zemalja u razvoju suočava s kombinacijom međusobno povezanih kriza uključujući ekstremno siromaštvo, Covid-19, klimatske promjene i nasilje među zajednicama, sve više raste strah od "izgubljene generacije učenika". U analizi koja je rangirala zemlje prema njihovoj ranjivosti, Save the Children je otkrio da je u 8 zemalja školski sustav pod "ekstremnim rizikom", pri čemu se Demokratska Republika Kongo, Nigerija i Somalija smatraju najugroženijim, a Afganistan slijedi odmah iza. Analiza je izračunala koliko su školski sustavi ranjivi kao rezultat niza čimbenika uključujući pokrivenost cijepljenjem protiv koronavirusa, klimatsku krizu, fizičke napade i udio djece školske dobi s kućnom internetskom vezom.

IZVORI:

https://www.aa.com.tr/ba/svijet/teroristi-al-shabaaba-izazvali-sna%C5%BEnu-eksploziju-na-aerodromu-u-mogadishu/2368831

https://www.reuters.com/world/africa/explosion-rocks-somalia-capital-mogadishu-reuters-witness-2021-11-25/

https://www.aa.com.tr/ba/svijet/un-humanitarna-pomo%C4%87-somaliji-na-najlo%C5%A1ijem-nivou-u-proteklih-%C5%A1est-godina/2288943

https://www.aa.com.tr/ba/svijet/somalija-teroristi-al-shabaaba-ubili-%C4%8Detvoricu-vojnika-mirovne-misije-amisom/2445395

https://www.reuters.com/world/africa/somali-islamist-insurgents-make-gains-government-allies-fall-out-2021-12-15/

https://www.aa.com.tr/en/africa/un-agency-calls-for-urgent-action-to-address-critical-water-needs-in-somalia/2444548

https://www.theguardian.com/global-development/2021/sep/06/lost-generation-education-in-quarter-of-countries-at-risk-of-collapse-study-warns

Zbog otežane situacije nakon izbijanja Jemenskog građanskog rata 2014.godine, osim što cijela zemlja trpi brojne gubitke te se unazaduje razvoj na svakoj razini, položaj žena doveden je u teži i gori položaj nego što je to bio ranije.

USTAVNO UREĐENJE

Prema Ustavu Jemena iz 1990. godine, zajamčena su prava svim građanima na sudjelovanje u društvenom, političkom, ekonomskom i kulturnom životu zemlje. No, u stvarnosti je raširena rodna diskriminacija. U samom se Ustavu mogu pronaći proturječnosti pa tako stoji odredba da su žene sestre muškaraca. Njihova prava i dužnosti trebao bi dodijeliti šerijat, ali da to određuje zakon. Kako šerijatski zakon predstavlja osnovu, njegovim pogrešnim tumačenjem ograničavaju se prava žena.

BRAČNI ODNOSI, SVJEDOČENJE PRED SUDOM

Žena se u Jemenu ne može udati za stranca ako nema odobrenje svoje obitelji i države, dok je muškarcima to omogućeno bez ikakve privole od strane drugih. U pogledu razvoda, muškarci se mogu razvesti od svojih žena bez opravdavanja, dok žena u dugom parničnom postupku mora navesti sve razloge poništavanja braka. U postupcima pred sudom, pri samom svjedočenju, potrebne su suglasne izjave dviju žena, jer izjave i dokazi jedne žene nisu dovoljno čvrsti prema Jemenskom Zakonu o dokazima. Isti zakon predviđa zabranu svjedočenja, odnosno potpunog isključenja svjedočenja za žene u slučajevima krađe, klevete, sodomije te preljuba.

U bračnim odnosima, žena je dužna pružiti seksualni pristup suprugu, čak i kada je to protivno njenoj volji. U situacijama preljuba od strane žena, muškarac je ovlašten ubiti ženu i drugog muškarca te se to pripisuje ubojstvu iz časti, a za takvo kazneno djelo predviđena je kazna od jedne godine zatvora.

NASILJE NAD ŽENAMA

Nasilje nad ženama u Jemenu ima nekoliko oblika. To uključuje prisilni brak, fizičko i psihološko zlostavljanje članova obitelji, seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, silovanje, prisilna trudnoća, poligamija, oduzimanje zdravstvenih i medicinskih usluga te sakaćenje ili rezanje ženskih spolnih organa. Prisilni brak i rezanje ženskih spolnih organa (koje u 90% slučajeva ne rade kvalificirani doktori, već se obavlja u kućnom okruženju) dio su jemenske tradicije pa se ne smatraju oblikom nasilja.

Unutar društva postoji velika sklonost prema rađanju muške djece, dok se žensku djecu „disciplinski kažnjava“ ako se pokušaju oduprijeti patrijarhalnom odgoju i to ne samo kod kuće, već i u školi, socijalnim ustanovama te na radnim mjestima. Najviše su pogođene ruralne i marginalizirane žene koje uz to obavljaju vrlo teške fizičke poslove.

DISKRIMINATORNI ZAKONI

Prema Kaznenom zakonu, za nenamjerno ubojstvo žene počinitelj je dužan platiti polovinu novčanog iznosa, dok se za nenamjerno ubojstvo muškarca plaća puni iznos. Prema Zakonu o osobnom statusu, legaliziran je brak maloljetnika te je brak s djevojčicom priznat čim je spremna za seksualne odnose, a dobna granica za djevojčice ispod petnaeste godine je uobičajena za sklapanje braka.

Na političkoj sceni sudjeluje samo 30% žena, a sve veći broj njih je izloženo uznemiravanju i nasilju zbog stalnih sukoba u zemlji, što je odraz povlačenja žena iz politike.

Zakon o osobnom statusu navodi da nakon razvoda braka postoji mogućnost da majka izgubi pravo skrbništva nad svojom djecom, dok se muškarcu skrbništvo ne može oduzeti. Temeljem takvog zakona, djevojčice ne završavaju svoje obrazovanje, čak ni osnovnoškolsko, jer su neke od njih prisiljene na brak već u šestoj godini.

EKONOMSKA PRAVA

Iako žene imaju pravo posjedovati i koristiti se vlastitom imovinom, vrlo često ju prepisuju na muškarce. Razlozi su slaba upoznatost s pravima što je odraz nepismenosti, ali i prisila od strane muškaraca. Zaposlenje žena je i dalje rijetkost, s obzirom na Zakon o osobnim odnosima koji predviđa ženino napuštanje kuće samo uz dopuštenje muškarca.

Unatoč zakonima u Jemenu koji „štite“ prava žena, oni ostaju mrtvo slovo na papiru. Kontinuirani ratni sukobi i pandemija samo dodatno pogoršavaju situaciju u zemlji, dok su okrutno fizičko i psihičko nasilje te zlostavljanje žena, kao i pomoć ženama u drugom planu.

IZVORI:

https://www.unrefugees.org/news/women-in-yemen/

https://www.rescue.org/article/4-ways-war-yemen-has-impacted-women-and-girls

https://www.usaid.gov/yemen/fact-sheets/yemen-gender-equality-and-womens-empowerment

https://www.bbc.co.uk/programmes/w172xytdcp6wht1

Trenutna situacija prava žena u Afganistanu:

Privatna sveučilišta su otvorena, ali državna zasad ostaju zatvorena. Prema novom talibanskom pravilu, studenti i studentice koji studiraju u istoj učionici moraju biti odvojeni zavjesom. Za studenticu prava Farzanu to ipak nije prioritet. Zabrinuta je da talibani možda neće dopustiti ženama da rade, što su talibani porekli. Za sada se, međutim, ženama u Afganistanu kaže da ostanu kod kuće zbog vlastite sigurnosti, osim ako su učiteljice ili zdravstvene radnice.[1]

Igračice iz juniorske nogometne reprezentacije Afganistana prešle su granicu s Pakistanom.Djevojke su se proteklih mjesec dana skrivale usred straha od talibana. Pripadnice kluba odletjele su iz Kabula, ali je omladinski tim navodno ostavljen na cjedilu jer nemaju putovnice i druge dokumente.[2]

Afganistanske žene započele su internetsku kampanju u znak protesta protiv strogog talibanskog novog pravila odijevanja za studentice. Koristeći hashtagove poput #DoNotTouchMyClothes i #AfghanistanCulture, dijele slike svojih šarenih tradicionalnih haljina. Svaka regija Afganistana ima svoju tradicionalnu odjeću, no unatoč raznolikosti svi dijele zajedničku temu: puno boja, ogledala i vezova.[3]

12. rujna 2021. godine, talibani objavljuju nova pravila za studentice. Politika označava značajnu promjenu u odnosu na prihvaćenu praksu prije preuzimanja talibana. Studentice se nisu morale pridržavati pravila odijevanja, a na sveučilištima muškarci i žene sjedili su jedan pored drugog.Neki su sugerirali da će nova pravila isključiti žene iz obrazovanja jer sveučilišta nemaju resurse za pružanje odvojenih razreda. Međutim, Haqqani inzistirao je na tome da ima dovoljno učiteljica i da će se, tamo gdje nisu dostupne, pronaći alternative."Sve ovisi o kapacitetima sveučilišta", rekao je. "Također možemo koristiti učitelje za podučavanje iza zastora ili koristiti tehnologiju."Djevojčice i dječaci također će biti razdvojeni u osnovnim i srednjim školama, što je već bilo uobičajeno u cijelom Afganistanu. Žene će morati nositi hidžabe, ali gospodin Haqqani nije precizirao hoće li dodatna pokrivala za lice biti obavezna. [4]

Premda talibani tvrde kako će žene imati pravo na obrazovanje i rad, svojim postupcima te izjave ne opravdavaju. Izgledno je da su ovo tek prvi u nizu mjera kojima će se žene sustavno izvoditi izvan društvenog života. Obzirom da već sada žene čine manjinu na sveučilištima, daljnje limitacije, u vidu potrebe za posebnim predavanjima za žene koje bi predavale profesorice koje su također u manjini ili profesori uz dodatne napore stvoriti će nove troškove, što će vrlo vjerojatno biti opravdanje za prestanak izvođenja predavanja za žene. Uz nepovoljnu ekonomsku situaciju, kao posljedicu dugogodišnjeg rata pristup obrazovanju vjerojatno će biti otežan i drugim studentima koji ne pripadaju najužem krugu vlasti.

[1] Afghanistan: Life under Taliban rule one month on (BBC News); https://www.bbc.com/news/world-asia-58550640

[2] Afghanistan women's youth soccer team escapes to Pakistan (BBC News); https://www.bbc.com/news/world-asia-58571183

[3] Afghan women hit back at Taliban with #DoNotTouchMyClothes campaign (BBC News); https://www.bbc.com/news/world-asia-58550335

[4] Afghanistan: Taliban announce new rules for female students (BBC News); https://www.bbc.com/news/world-asia-58537081

HUMANITARNA SITUACIJA:

Više od milijardu dolara pomoći obećano je Afganistanu, nakon upozorenja Ujedinjenih naroda o "prijetećoj katastrofi". UN navodi da se zemlja suočava s velikom humanitarnom krizom. Stopa siromaštva "spiralno raste", a javne usluge bile su blizu kolapsa, rekao je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres na konferenciji, te je upozorio na činjenicu da bi mnogi ljudi mogli ostati bez hrane do kraja mjeseca. UN je zatražio prikupljanje 606 milijuna dolara, rekavši kako bi to donijelo "vitalno olakšanje" milijunima ljudi.[1]

SLOBODA MEDIJA:

U intervjuu za Reportere bez granica (RSF), glasnogovornik talibana Zabihullah Mudžahid obećao je da će talibani poštovati slobodu medija u Afganistanu. Ipak, pristižu vijesti o tome kako se novinari skrivaju u okruzima i provincijama koje nisu pod vlašću talibana. Bilo je i izvješća o talibanskim borcima koji su išli od kuće do kuće u potrazi za novinarima. Prema njemačkoj novinskoj kući Deutsche Welle (DW), talibani su izvršili pretres kuća najmanje tri novinara DW -a od početka ofenzive. Privatnoj novinarskoj kući Tolo News dopušteno je da nastavi izvještavati sa ženskim voditeljima, dok su talibani zabranili ženskim voditeljima Radio televizije Afganistan, povratak na posao. Nedavni incidenti ciljanih napada na novinare i branitelje ljudskih prava uključuju: 1.) ubojstvo i sakaćenje novinara Reutersa na graničnom prijelazu Spin; 2.) talibanski borci u Heratu ubili su reportera Afghan News-a; 3.) tumač koji surađuje s njemačkim novinama Die Zeit, ubijen u Jalalabadu; 4.) oteti novinari u u provinciji Helmand itd. [2]

[1] Report on the security situation, the Taliban taking control, and on targeted individuals, September 2021.; https://www.ecoi.net/en/countries/afghanistan/

[2] Afghanistan: More than $1bn pledged for Afghanistan (BBC News); https://www.bbc.com/news/world-asia-58542451

IZBJEGLICE:

U intervjuu za Reportere bez granica (RSF), glasnogovornik talibana Zabihullah Mudžahid obećao je da će talibani poštovati slobodu medija u Afganistanu. Ipak, pristižu vijesti o tome kako se novinari skrivaju u okruzima i provincijama koje nisu pod vlašću talibana. Bilo je i izvješća o talibanskim borcima koji su išli od kuće do kuće u potrazi za novinarima. Prema njemačkoj novinskoj kući Deutsche Welle (DW), talibani su izvršili pretres kuća najmanje tri novinara DW -a od početka ofenzive. Privatnoj novinarskoj kući Tolo News dopušteno je da nastavi izvještavati sa ženskim voditeljima, dok su talibani zabranili ženskim voditeljima Radio televizije Afganistan, povratak na posao. Nedavni incidenti ciljanih napada na novinare i branitelje ljudskih prava uključuju: 1.) ubojstvo i sakaćenje novinara Reutersa na graničnom prijelazu Spin; 2.) talibanski borci u Heratu ubili su reportera Afghan News-a; 3.) tumač koji surađuje s njemačkim novinama Die Zeit, ubijen u Jalalabadu; 4.) oteti novinari u u provinciji Helmand itd. [1]

UGROŽENE SKUPINE:

Na svojoj prvoj konferenciji za novinare 17. kolovoza 2021. nakon što su preuzeli kontrolu nad Kabulom, Zabihullah Mudžahid, glasogovornik talibana, izjavio je da je rat u Afganistanu završen i, suprotno njihovim postupcima devedesetih, obećali su da neće vršiti odmazde protiv bivših neprijatelja i protivnika režima.[1]

Međunarodna zajednica ipak, sa skepsom promatra situaciju u Afganistanu. Obzirom na iskustvo posljednje vladavine talibana Afganistanom prije 20 godina te na činjenicu da talibanski pokret nije promjenio svoj način tumačenja šerijatskog prava, malo je za vjerovati da će sada situacija s (ne)poštivanjem ljudskih prava biti drugačija.

Do ovih razlika između službenih izjava vodstva i djelovanja na terenu dolazi zbog činjenice da se Talibani sastoje od različitih frakcija s različitim stupnjem odanosti vodstvu. Tijekom ofenzive talibana te nakon osvajanja Kabula, postoje izvješća o tome kako pojedini talibani napadaju pripadnike civilnog stanovništva i afganistanske vojske, kao i na članove njihovih obitelji. Bilo je i izvješća o talibanima koji su ciljali etničke i vjerske manjine tijekom njihovog osvajanja Afganistan, primarno etničku skupinu Hazare.[2]

[1] Report on the security situation, the Taliban taking control, and on targeted individuals, September 2021.; https://www.ecoi.net/en/countries/afghanistan/

[2] Report on the security situation, the Taliban taking control, and on targeted individuals, September 2021.; https://www.ecoi.net/en/countries/afghanistan/

https://www.ecoi.net/en/countries/afghanistan/

[3] Report on the security situation, the Taliban taking control, and on targeted individuals, September 2021.; https://www.ecoi.net/en/countries/afghanistan/

UVOD

Od 20. stoljeća područje Palestine predmet je oprečnih zahtjeva židovskih i arapskih nacionalnih pokreta, a sukob je doveo do dugotrajnog ratnog sukoba koji traje i danas. Kako je sve započelo, koji su glavni uzroci sukoba te kakva je situacija danas pokušat ćemo sažeto prikazati u sljedećem tekstu.

POVIJEST PALESTINE

Strateška važnost Bliskog istoka proizašla je iz njegovih ogromnih rezervi nafte, Sueskog kanala i njegovog položaja na južnom rubu SSSR-a. Palestina je naziv za geografsko područje prednjeg Bliskog istoka, odnosno istočne mediteranske regije, koji obuhvaća dijelove modernog Izraela, teritorije pojasa Gaze (uz obalu Sredozemnog mora) i Zapadnu obalu (zapadno od rijeke Jordan). Regija Palestine naziva se još i Svetom zemljom kršćana, židova i muslimana, a kasnije je pojam Palestina dobio i značenje djelomično priznate države Palestine. Još od antičkog doba, Židovi su nastanili Palestinu, no stalnim osvajanjima došlo je do velikog iseljavanja. Dolaskom Rimljama u 1. stoljeću mnogi tamošnji stanovnici prihvaćaju kršćanstvo, a u 7. stoljeću područje Palestine su naselili Arapi koji počinju činiti veliku većinu stanovništva.

Poslije Prvog svjetskog rata Velika Britanija preuzela je vlast na području Bliskog istoka od poraženog Osmanskog carstva. Osmanlije su upravljali bogatim područjem 400 godina, pa su države pobjednice morale napraviti stratešku geografsku podjelu. ^[1] Tome je prethodio sporazum Sykes-Picot, tajni ugovor sklopljen između Velike Britanije i Francuske prije kraja rata, u svibnju 1916. godine. Sporazum je dobio ime po britanskim i francuskim diplomatima, a u istom je definirana sfera utjecaja i podjela područja nakon pobjede Osmanskog carstva. Nadalje, prema Sporazumu, Velika Britanija je završetkom rata trebala dobiti kontrolu nad područjem Palestine, odnosno današnjeg Izraela, Jordana, većeg dijela Iraka i područja uz Perzijski zaljev. Francuskoj je po istom pripalo područje današnjeg Libanona, Sirije, sjevernog Iraka i jugoistočne Turske. Na takvu podjelu je pristala i tadašnja Kraljevina Italija te Rusko Carstvo, kojem je pripalo područje Istanbula, tjesnaci Bospor i Dardanele i armenski dijelovi Osmanskog Carstva. U doba sklapanja sporazuma Rusija je još bila carstvom, no 1917. nova boljševička vlada je objavila tajni sporazum te je isti izazvao zgražanje arapskog stanovništva i šire javnosti zbog grube podjele običnom grafičkom olovkom velikog područja Carstva samo jednom ravnom crtom.^[2]

Stanovnici Palestine su tijekom Prvog svjetskog rata bili pogođeni glađu, siromaštvom i razaranjima. Upravo glavne bitke odvijale su se u Gazi prije nego što su Jeruzalem zauzele britanske i savezničke snage u prosincu 1917, a preostalo područje su zauzeli Britanci do listopada 1918. Linije definirane u sporazumu su postale državne granice koje do danas određuju sudbinu milijuna ljudi na Bliskom istoku, no tadašnja neizvjesnost i iščekivanje nove političke vlasti u Palestini, utjecala je na njene stanovnike i povećala političke napetosti.^[3]

NASTANAK CIONISTIČKOG POKRETA I IDEJA ŽIDOVSKE DRŽAVE

Većina Židova živjela je izvan područja Bliskog istoka, no krajem 19. stoljeća dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta među Židovima. Tada je od 600.000 stanovnika u Palestini živjelo tek 30.000 Židova te se u svijetu pojavljuju i jačaju razmišljanja kako se problem antisemitizma može riješiti samo stvaranjam židovske države, odnosno države u kojoj će biti sigurni i neće prema biti u milosti nežidova. Židovi su htjeli osnovati vlastitu državu upravo na području Palestine koju su smatrali drevnom domovinom svih Židova.

Tako je na čelu s austrougarskim novinarom Theodorom Herzlom u Beču osnovan Cionistički pokret koji je već na prvom zasjedanju kao mjesto osnivanja odabrao Izrael. Cionzam je ležao na ideji prestanka čekanja „mesije“, Boga koji će ih povesti natrag u svoju zemlju te uzimanju stvari u svoje ruke i preuzimanju na sebe povratka u Izrael.

Važno je napomenuti kako je i sam Cionistički pokret među pravoslavim Židovima imao protivnika jer se ideja cionizma protivila temeljnim ideologijama vjere i na prkošenju Božjoj volji, no unatoč protivnicima pokret je pridobio puno više pobornika.^[4] Prije Prvog svjetskog rata cionizam je predstavljao samo manjinu Židova, uglavnom iz Rusije, ali predvođenih Austrijancima i Nijemcima, te je do 1914. u Palestini bilo oko 90 000 Židova. Neprijateljstvo prema cionizmu je gotovo nestalo dolaskom Holokausta, koji je izgleda potvrdio cionistički argument da Židovi mogu biti sigurni samo u svojoj državi. Po izbijanju Prvog svjetskog rata politički se cionizam proširio i u Velikoj Britaniji te su Chaim Weizmann i Nahum Sokolow bili su ključni za dobivanje Balfourove deklaracije od Velike Britanije (2. studenoga 1917.), koja je obećala britansku potporu stvaranju židovskog nacionalnog doma u Palestini. Deklaracijom je Vlada poduprla prijedlog stvaranja židovske države u Palestini, pod uvjetom da taj čin ne bi negativno utjecao na arapsko stanovništvo već nastanjeno u Palestini^[5]. Britanci su deklaracijom potakli cionizam kako bi pridobili naklonost svjetskih židova u političkom svijetu i na njihovu stranu u Pravom svjetskom ratu, no ista je bila kontradiktorna Sykes-Picotovom sporazumu o podjeli pobjeđenih teritorija, ali i prepisci Ḥusayn-McMahon. Naime, u isto vrijeme arapski vođa Husayn je razmjenjivao pisma s britanskim visokim povjerenikom te je Arapima London obećavao stvaranje vlastite arapske dražve, u zamjenu za pomoć u borbi protiv Turaka. U to vrijeme, područje Palestine još je bilo pod osmanskom vlašću, no pod britanskim protektoratom, a uključivanjem Baulfourove deklaracije 1922. u mandat britanske Lige nacija nad Palestinom došlo je do formalnog priznanja i naglašavanja židovske povijesne povezanosti s područjem Palestine.^[6]

Velika Britanija je dopuštala dolazak europskih židova u Palestinu te je znatniji porast emigracije zabilježen nakon nacističkih progona u Europi, Belfourove deklaracije, a ponajviše nakon Holokausta iz Drugog svjetskog rata. Europski Židovi doselili su se na područje Palestine upravo iz razloga pronalska domovine u kojoj se mogu sigurno nastaniti^[7], a nakon istrebljenja u Europi, mnogi su prihvatili cionizam te je upravo Holokaust ujedno i velik uzrok današnjem stanju na području Palestine. Naime, procjenjuje se da je u Holokaustu ubijeno između 5,26 i 6 milijuna Židova, što je u to vrijeme predstavljalo čak trećinu Židova. Najveći dio preživjelih je odlučio emigrirati u Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država Izrael, no veliki broj se doselio i u Sjedinjene Američke Države.^[8] U nastavku daljnjeg teksta prikazat ćemo kako je upravo raseljavanje Židova utjecalo na mnoge kasnije, pa i sadašnje događaje na području Palestine.

STVARANJE DRŽALE IZRAEL REZOLUCIJOM UJEDINJENIH NARODA

U razdoblju 1946.-1950. godine dolazi do prvog velikog vala dekolonizacije Bliskog istoka te su Egipat, Jordan, Libanon, Sirija i Irak dobili suverenitet neovisnih država.^[9] Kao što smo prethodno naveli, prvo veće doseljenje Židova se dogodilo nakon 1922. godine. Do tada je u Palestini živjelo 700.000 ljudi, od kojih 58.000 Židova, a taj se broj do kraja 1920-ih utrostručio. Snaženjem cionističkog pokrata i židovskih institucija, rasla je i arapska ogorčenost te je to rezultiralo početkom krvavih obračuna Arapa i Židova 1929. godine te 1936.–1939. Dok su Židovi osnovali jedinicu za samozaštitu „Haganah“, koja je 1939. prerasla u poluprofesionalnu vojsku, s druge su strane Arapi 1945. Ujedinili u Arapsku ligu koja je željela spriječiti stvaranje bilo koje židovske države u Palestini.

Velika Britanija je bila iscrpljena Drugim svjetskim ratom, a nemiri su u Palestini rasli te je u travnju 1947. pitanje Palestine uputila Ujedinjenim narodima. UN je osnovao Posebni odbor za Palestinu UNSCOP sastavljen od članova iz jedanaest zemalja. Odbor je iznio dva prijedloga:

a. prijedlog o stvaranju dvije odvojene države koje bi ekonomski djelovale skupa,

b. prijedlog o stvaranju jedne jedinstvene dvonacionalne države s dva autonomna: židovska i palestinska područja.

Dok je Židovska zajednica odobrila prvi od ova dva prijedloga, Arapi su se usprotivili objema te su iznijeli protuprijedlog da samo Židovi koji su stigli prije Balfourove deklaracije mogu biti državljani države.^[10]

U podjelu Palestine i današnje odnose arapskog i židovskog stanovništva bilo je umiješano puno političkog lobiranja i interesa više država. S obzirom na to da je veliki broj Židova emigrirao u SAD, vjerovalo se kako će veliki židovski glasački blok vjerojatno utjecati na politiku te je tako primjerice 1944. Roosevelt u kampanji odobrio osnivanje "slobodnog i demokratskog židovskog Commonwealtha". Konačna podjela je utemeljena na izmijenjenoj verziji prvog prijedloga (podjeli Palestine na dvije države - arapsku i židovsku) izglasanoj na Generalnoj skupštini 29. studenoga 1947. Iako je britanska uprava u Palestini bila za suradnju s Arapima, lobiranje svjetskih židova s ostalim Amerikancima i Britancima dovelo je do stvaranja države Izrael o čemu ćemo detaljnije čitati u nastavku. Rezolucija je donesena sa 33 glasa za, 13 protiv i 10 suzdržanih. Potporu su dali SAD i Sovjetski Savez, Velika Britanija ostala je suzdržana, a protiv podjele glasale su sve arapske zemlje. Rezolucijom je prestala podjela britanskog mandata te su židovska i arapaska država trebale biti ujedinjene gospodarskom unijom, dok bi grad Jeruzalem predstavaljao zasebnu cjelinu, pod jurisdikcijom Ujedinjenih naroda.

Židovi su dobili 55% zemlje, oko 5500 četvornih kilometara, uglavnom u sušnom Negevu te su smatrali da imaju pravo na veće područje, no prihvatili su plan jer je isti značio konačno priznanje vlastite države. Židovi su bili nezadovoljni jer nisu dobili Jeruzalem iako u njemu živi upravo oni čine veliku većinu stanovnika. S druge strane, arapska zajednica je odlučno odbacila podjelu te je Arapska liga proglasila džihad (sveti rat) protiv Židova.^[11]

ULOGA VELIKE BRITANIJE, JE LI ONA PRAVI KRIVAC?

Britanska je diplomacija vješto je trgovala Palestinom te održavala diplomatske odnose i s Arapima i Židovima. London je tako obećao Arapima stvaranje države na ruševinama Osmanskog Carstva u zamjenu za njihovu borbu protiv Turaka, o čemu svjedoči već navedena korespondencija pisama britanskog povjerenika McMahona i tada najutjecajnijeg arapskog vođe Husayna Ibn Alija, vođena između 1915. i 1916., godine. U isto je vrijeme tajnim sporazumumom Sykes-Picot iz 1916. Velika Britanija obećala podjelu Palestine svojim saveznicama Francuskoj i Rusiji. Vidimo kako je Velika Britanija je obećavala i Židovima i Arapima samostalnu državu te je nakon objave sporazuma bila osramoćena upravo radi vođenja dvolične diplomatske politike.

Nadalje, 1917. Velika Britanija je Belfourovom deklaracijom ponovno neoprezno i dvosmisleno obećala uspostaviti "nacionalni dom za Židove u Palestini" te iako se u samoj deklaraciji ništa ne govori o političkim ili nacionalnim pravima tih zajednica, deklaracija je pobudila oduševljene nade među cionistima. Kao što smo već naveli, Britanci su deklaracijom željeli pridobiti svjetovne Židove (posebno u SAD-u), na stranu savezničkih sila protiv Centralnih sila tijekom Prvog svjetskog rata. Nadalje, naseljavanjem europskih Židova u matičnu zemlju, Britanci su se nadali kako bi im povećanje broja zahvalnih Židova na tom području moglo pomoći u zaštiti prilaza Sueskom kanalu u susjednom Egiptu i tako osigurati vitalni put komunikacije do britanskih kolonijalnih posjeda u Indiji.^[12] Palestinski Arapi su željeli političku autonomiju te je nakon porasta židovske imigracije u Palestinu njihovo nezadovoljstvo preraslo je u otvorenu pobunu.

Čak 10 godina prije konačne podjele Palestine (1947.), Britanska vlada je 1937. godine je osnovala povjerenstvo Peel da ispita razloge i predloži rješenje nemira Arapa i Židova. Povjerenstvo je objavilo izvješće u kojem navodi kako britanski mandat nije izvediv te je predložilo podjelu Palestine na tri zone, kao što je konačno i podiljena. Unatoč prijedlogu Britanska vlada je tada zaključila kako bi takva podjela bila neizvediva i odbila je izvješće komisije.^[13] Zaključno, vidimo kako se Velika Britanija nije željela umiješati u podjelu te svojom politikom nije doprinijela smanjivanju nemira i sukoba između židovskog i arapskog stanovništva, već upravo suprotno.

Tijekom svojeg dvadesetogodišnjeg mandata u Palestini Velika Britanija samo je produbila tenzije vođenjem dvolične politike, odnosno dogovorima s objema stranama te iskorištavanjem položaja Židova i Arapa. Nadalje, Velika Britanija je upravljala doseljavanjem cionista, odnosno priznanjem Balfourove deklaracije je doprinijela povećanju broja Židova u Izraelu i još većem nezadovoljstvu Arapa. Velika Britanije konačno je, ne upuštajući se u rješavanje sukoba, ustupila svoj mandat te je nakon usvajanja Rezolucije br. 181. došlo do još većih nemira. ^[14]

Kada je mandat završio 1948. godine britanski tisak je ponosno izvještavao kako se vladavinom Velike Britanije siromašan i bolestan Palestinski narod uzdigao te uveo nove metode poljoprivrede, izgradio ceste i poboljšao uvjete života. S druge strane, tadašnje stanje koje je Velika Britanija ostavila je bilo potpuno drugačije te je Palestina bila razorena nemirima, a ratni sukobi traju i danas.

PRVI IZRAELSKO-ARAPSKI RAT

U trenutku podjele Palestine, arapska zajednica je Rezoluciju odmah odbila te već dan nakon započela ratovanje. Povlačenjem britanskih trupa sukob je eskalirao te je prvo odjeknuo napad Židova na arapsko selo, zatim napad Arapa na konvoj Židova. Iako je bila brojčano manja, židovska vojska naoružana čehoslovačkim oružjem pobijedila je inferiorniju arapsku vojsku na svih pet fronti te je 15. svibnja 1948. proglasila neovisnu državu Izreal.

Stvaranje Države Izrael potaknulo je invaziju susjednih arapskih (Egipat, Sirija, Jordan i Libabon) da podrže Arape te objave rat Izraelu. Konačno je, nakon 15ak mjeseci nemira, između veljače i srpnja 1949. godine, kao rezultat zasebnih sporazuma o primirju između Izraela i svake arapske države, utvrđena privremena granica između Izraela i njegovih susjeda i potpisan sporazum o primorju.

Ove prve sukobe Izraelci nazivaju Ratom za neovisnost, dok su ih Palestinci prozvali “al-nakba”, što u prijevodu znači katastrofa, upravo iz razloga raseljavanja i protjerivanja velikog broja Arapa s područja koje je zauzeo Izrael.^[15] Pedesetak godina nakon osnivanja Cionističkog pokreta Židovi su napokon postigli svoj cilj neovisne države, no istovremeno su stekli mnoge neprijatelje u neposrednom susjedstvu njihovih teritorija.

SUESKA KRIZA

Nakon što je egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser podignuo ustanak protiv britanskih i francuskih vlasti koje su kontrolirale Sueski kanal te isti nacionalizirao, došlo je do promjena i novih nemira na području Palestine.^[16] Nasser je zauzeo neprijateljski stav prema Izraelu te blokirao njihove luke, a to su iskoristile Francuska i Velika Britanija koje su u Izraelu pronašle saveznika. Naime, 29. listopada 1956. godine, izraelska vojska je napala Egipat te napredovala prema kanalu, a Velika Britanija i Francuska su zahtijevale da se izraelske i egipatske trupe povuku iz kanala i najavile da će intervenirati kako bi izvršile prekid sukoba naređen od strane Ujedinjenih naroda. Iako su se britanske i francuske trupe iskrcale na početku kanala početkom studenog, to je izazvalo nezadovoljstvo kod kuće te je UN zaustavio akciju 22. prosinca 1956. Izraelske snage povukle su se tek u ožujku 1957., uz povratak prava brodarstva u Tirnaskim tjenacima. Nasser je izašao kao pobjednik arapskog i egipatskog nacionalizma, a Britanija i Francuska su tada izgubile veći dio svog utjecaja na Bliskom istoku.^[17]

ŠESTODNEVNI RAT

Važno je napomenuti kako još od proglašenja Izraela, sukobi Arapa i Izraelaca nisu prestali, već samo rasli te su do kraja 1966. sukobi poprimili ozbiljne razmjere.

Treći veći Izraelsko-arapski rat nazvan je Lipanjskim ili Šestodnevnim ratom te je trajao od 5.-10. lipnja 1967. godine. Ratu je prethodilo bombardiranje izraelskih sela s Golanske visoravni od strane sirijsko-palestinskih gerila 1967. godine. Nakon što su Izraelci zračnim napadom oborili šest sirijskih zrakopolova radi potpore Siriji, Nasser je blokirao Akabski zaljev za plovidbu te pomaknuo egipatske snage prema granici. Međutim, kao odgovor na mobilizaciju arapa i Nassara, Izrael je napao prvi 5. lipnja te prvo uništio egipatske trupe, a zatim Jordan i Siriju. U manje od tjedan dana Izrael je okupirao pojas Gaze, Golansku visoravan te cijeli Sinajski poluotok do istočnog dijela Sueskog kanala. UN je pozvao sukobljene strane na pomirenje te su isto odmah prihvatili Izrael i Jordan, Egipat sljedeći dan, dok je Sirija nastavila granatirati sela na sjeveru Izraela i primirje prihvatila 10. lipnja.

Ovim ratom Izraelci cu proširili vlast na područja koja su smatrali samim srcem drevnog Izreala, no ujedno je više od milijun Palestinaca bilo protjerano ili potpalo pod židovsku vlast.^[18] Tek par mjeseci nakon, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je donijelo Rezoluciju br. 242. u nastojanju da osigura pravedan i trajan mir nakon rata. Izraelci su podržali rezoluciju jer je pozvala arapske države da prihvate pravo Izraela "živjeti u miru u sigurnim i priznatim granicama bez prijetnji ili djela sile", a konačno je priznata i od svih arapskih država zbog klauzule koja poziva Izrael da se povuče s "teritorija okupiranih u nedavnom sukobu". Oslobodilačka organizacija Palestine (PLO) kasnije je odbacila Rezoluciju.^[19]

Šestodnevni rat (1967.), prethodni arapsko-izraelski rat, u kojem je Izrael zauzeo i zauzeo arapska područja, uključujući Sinajski poluotok i Golansku visoravan, pratile su godine sporadičnih borbi, a sve je opet eskaliralo 1973. godine ratom koji nazivamo Yom Kippurski rat.[1] Rat je započeo 6. listopada, na blagdan Yom Kippur, najvažniji izraelski sveti dan, kada su egipatske snage prešle Sueski kanal i probile izraelsku liniju Bar Lev. Sirijske trupe odbacile su izraelske snage na Golanskoj visoravni, koje su one okupirale od Šestodnevnog rata. Rat je trajao tri tjedna, a u to vrijeme Izrael je sirijske snage gurnuo natrag u Siriju i prešao Kanal okružujući egipatsku vojsku. Nakon toga Izrael je potpisao sporazume o razdruživanju sa Sirijom 1974. i Egiptom 1974. i 1975. Izraelsko povlačenje sa Sinaja dovršeno je 1982. nakon izraelsko-egipatskog mirovnog sporazuma 1978. godine.[2]

ŠTO SE SVE DOGODILO OD YOM KIPPURSKOG RATA DO DANAS?

Nedavni sukob Izraela i Palestine o kojem čitamo zadnjih par dana ne možemo promatrati samostalno, odnosno kao priču samu za sebe koja postoji u vakuumu, već u kontekstu dosadašnjih događaja prikazanih u gornjem dijelu ovoga članka. S razlogom je ovo jedan od najdugovječnijih sukoba o kojem gotovo svatko ima neko svoje mišljenje i koji je uzrok mnogih podjela. Kako i sama povijest pokazuje, sukobi ne eskaliraju iz ničega, već se dubljom analizom može utvrditi kako ih nerijetko prati više čimbenika koji čekaju da planu kao šibica.

Naime, dvadeset godina (1967. – 1987.) Palestinci su živjeli pod izraelskom okupacijom, ne pružajući ozbiljan otpor, a onda 1987. godine započinje pokret otpora (tzv. intifada). Pokret otpora započeo je u Zapadnoj obali i Gazi i trajao do kraja 1993. godine, a glavni organizatori tog pokreta bili su Palestinska oslobodilačka organizacija i Islamski pokret otpora – Hamas (u daljnjem dijelu teksta: Hamas). Podsjetimo se: Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) predstavlja krovnu političku organizacija koja tvrdi da predstavlja svjetske Palestince - one Arape i njihove potomke koji su živjeli u mandatnoj Palestini prije stvaranja Države Izrael 1948. godine, a osnovana je 1964. kako bi centralizirala vodstvo raznih palestinskih skupina koje su prije djelovale kao tajni pokreti otpora.^[20] O Hammasu detaljnije u drugom dijelu teksta. Kroz niz potpisanih ugovora između 1994. i 1999. godine (tzv. Sporazum iz Osla – Dogovor o privremenoj samoupravi) osniva se Palestinska samouprava na koju Izrael prenosi civilnu i sigurnosnu upravu, iako u stvarnosti oko 60% teritorija Zapadne obale ostaje pod vojnom upravom Izraela.

Pregovori oko konačnog statusa Zapadne obale i pojasa Gaze zastaju izbijanjem nove intifade 2001. godine. Početkom 2003. godine ''kvartet'' sačinjen od SAD-a, EU, UN-a i Rusije predlaže stvaranje dvije države – Izraela i demokratske Palestine.

Nakon smrti palestinskog predsjednika Yassera Arafata, 2004. godine, te izbora novog predsjednika, Mahmuda Abbasa (politička frakcija Palestinski nacionalni oslobodilački pokret – Fatah; najveća i lijevo orijentirana politička organizacija Arapa te najveća skupina unutar PLO), Izraelci i Palestinci odlučuju nastaviti mirovne pregovore. Krajem 2005. godine Izrael jednostrano povlači svoje vojne snage iz pojasa Gaze, ali nastavlja kontrolirati teritorijalne i morske granice pojasa Gaze, uključujući i zračni prostor. Početkom 2006. godine, Hamas pobjeđuje na izborima za palestinsko zakonodavno vijeće. Hamas i Fatah pokušali su stvoriti zajedničku vladu. Taj je trud ostao bez uspjeha rezultiravši žestokim sukobima koji su kulminirali Hamasovim nasilnim napadom na sve vojne i vladine institucije u pojasu Gaze. Unatoč tome, nastavljeni su pokušaji stvaranja zajedničkih sporazuma, međutim isti nisu implementirani u zakonodavstvo. Tako u travnju 2014. godine Hamas i Fatah potpisuju ugovor te dva mjeseca poslije predsjednik Abbas formira privremenu vladu nezavisnih stručnjaka, od kojih nitko nije povezan s Hamasom. Problematika implementacije zaustavila je napredak, pa je Hamas ostao de facto kontrolirati pojas Gaze. U srpnju iste godine Hamas i druge militantne skupine koje su bazirane u Gazi, ulaze u 51-dnevni sukob s Izraelom koji završava otvorenim primirjem, međutim unatoč tome ne dolazi do prestanka nasilja niti s jedne strane. U 2020. godini nastavili su se razgovori o nacionalnom ujedinjenju Hamasa i Fataha.

Danas, Hamas ostaje de facto kontrolirati pojas Gaze, a Palestinska samouprava Zapadnu obalu. Izrael nastavlja graditi svoja naselja na okupiranom području Zapadne Obale, u koja naseljava vlastito stanovništvo, šireći tako svoj teritorij i smanjujući tako utjecaj Palestinaca na tom području. Važno je napomenuti važnu činjenicu kako je u posljednjih 50 godina Izrael je izgradio naselja na tim područjima, gdje danas živi više od 600 000 Židova.^[21] Dok Palestinci drže kako gradnja Izraelaca predstavlja kršenje međunarodnog prava, točnije predstavlja kršenje mira, Izrael negira optužbe. Naposljetku, Međunarodni sud u svojem savjetodavnom mišljenju navodi kako djelovanje Izraela predstavlja kršenje međunarodnog prava o okupaciji (savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda iz 2004.).

Palestinci se u različitom stupnju suočavaju s diskriminacijskim ograničenjima svojih prava na prebivalište i državljanstvo u OPT-u i Izraelu. Izraelske vlasti iskoristile su kontrolu nad registrom stanovništva na Zapadnoj obali i u Gazi - popisu Palestinaca koje smatraju zakonitim stanovnicima u svrhu izdavanja pravnog statusa i osobnih iskaznica - da stotinama tisuća Palestinaca uskrate prebivalište. Izraelske vlasti odbile su registrirati najmanje 270 000 Palestinaca koji su bili izvan Zapadne obale i Gaze kad je okupacija započela 1967. godine i ukinule rezidenciju od gotovo 250 000, uglavnom zbog predugog boravka u inozemstvu između 1967. i 1994. Ova ograničenja imaju za posljedicu ograničavanje palestinskog stanovništva na Zapadnoj obali.^[22]

TKO/ŠTO JE HAMAS?

Hamas predstavlja Islamski pokret otpora koji je osnovan tijekom prvog palestinskog ustanka (1987. - 1993.) kojemu nije bilo potrebno dugo vremena kako bi postao najmoćnija palestinska islamistička organizacija i glavni protivnik nacionalističke i sekularne Palestinske oslobodilačke organizacije.^[23] Hamas je prvotno imao dvostruku svrhu, s jedne strane voditi oružanu borbu protiv Izraela - predvođenu njegovim vojnim krilom, brigadama Izzedine al-Qassam, a s druge pružati programe socijalne skrbi.^[24] Unatoč njegovoj reformističkoj naravi, vremenom se sve više angažira djelovanjem u militantsku svrhu te se sukobljava sa palestinskom ljevicom.

Glavne značajke pokreta Hamas su sljedeće:

- Hamas ne priznaje pravo Izraela na postojanje države: za razliku od Palestinske oslobodilačke organizacije, Hamas se protivi postojanju Izraela.^[25] Prema njima, čitavo sporno područje predstavlja Palestinu.

- Hamas de facto upravlja područjem Gaze: Izrael i Egipat strogo kontroliraju granice Gaze kako bi zaustavili dopremanje oružja do Hamasa.^[26]

- Hamas je poznat po široko raširenim samoubilačkim napadima i napadima na civile: Hamas je u posljednje vrijeme poznat zbog ispucavanja raketa, ali zapravo je on postao notoran zbog samoubilačkih napada.^[27]

NEPOSREDNI POVOD DANAŠNJEM SUKOBU

Uzimajući u obzir cjeloukupni povijesni kontekst sukoba, dosadašnje događaje i ulogu Hamasa, možemo izvući tri čimbenika koja su pogodovala današnjem sukobu:

a. predstojeće deložacije nekih palestinskih obitelji iz sporne zemlje u istočnom Jeruzalemu i sve veći broj prepucavanja između Izraelaca i Palestinaca u Starom gradu Jeruzalemu: Izrael je planirao iseliti palestinske stanovnike i prenijeti njihove dugogodišnje domove židovskim naseljenicima. Izraelski su sudovi dopustili ove poteze prema izraelskom zakonu iz 1970. godine koji olakšava povratak imovine židovskim vlasnicima ili njihovim nasljednicima, uključujući židovske udruge koje djeluju u njihovo ime, za koje tvrde da su bile u vlasništvu u Istočnom Jeruzalemu prije 1948. godine, kada su jordanske vlasti preuzele kontrolu do 1967.^[28] Plan je zamijeniti arapske palestinske stanovnike izraelskim Židovima. Takva su iseljavanja previše poznata i za njih se tvrdi kako su diskriminacijskog ugnjetavanja koje izraelska vlada nameće širom okupiranih teritorija. U znak protesta zbog planirane deložacije šeika Jarraha, Palestinci su održali demonstracije oko istočnog Jeruzalema, među kojima su bili i slučajevi bacanja kamena. ^[29]

b. dva skupa događaja čije je održavanje spojeno: Palestinski muslimani doputovali su na ramazanske molitve, a veliki se broj njih okupio za Leilat al-Qadr navečer 8. svibnja u znak obilježavanja otkrivanja Kur'ana proroku Muhammedu - koji se smatra ne samo najsvetijom noći Ramazan, već i cijelog islamskog kalendara. U međuvremenu, neki su se izraelski Židovi okupljali uoči Dana Jeruzalema u ponedjeljak, 10. svibnja, obilježavajući židovsku kontrolu nad Starim gradom u Jeruzalemu osiguranu tijekom rata 1967. godine. Fokusna je točka tih proslava je Zapadni zid Hramovne gore - ista povišena platforma koju muslimani nazivaju Haram al-Sharif.^[30]

c. politički neuspjesi: Nakon četvrtog kruga izbora u samo dvije godine, izraleski premijer Benjamin Netanyahu nije uspio sastaviti koaliciju, a zapravo se nazira mogućnost kraja njegove političke karijere zbog gubitka podrške od strane javnosti.^[31]

Kasnije su izbili prosvjedi i na Zapadnoj obali i unutar Izraela, a uhvativši priliku Hamas i palestinske oružane skupine u Gazi počeli su raketirati izraelske centre u kojima se nalazilo stanovništvo. Kao rezultat toga, od 11. svibnja ubijeno je troje ljudi u Izraelu. Takvi napadi, koji su sami po sebi neselektivni i ugrožavaju živote, domove i imovinu desetaka tisuća izraelskih civila, ratni su zločin koji je Human Rights Watch detaljno pratio tijekom godina.^[32] Kao odgovor, izraelske snage pokrenule su 10. svibnja zračne napade u pojasu Gaze. U tim zračnim napadima, srušen je velik broj zgrada, od kojih je jedna bila ona u kojoj su se nalazili strani mediji.^[33] Osim toga, stižu optužbe kako su izraelska vojska i policija koristili nepotrebnu i pretjeranu silu tijekom aktivnosti provođenja zakona, uključujući operacije pretraživanja i uhićenja, te prilikom policijskih demonstracija.^[34]

Naftali Bennett, za koji se čini da će vjerojatno postati sljedeći izraelski premijer, bivši je komandos i samoizrađeni tehnološki milijunaš koji kaže da je ideološki desnije od Benjamina Netanyahua i odbacuje koncept palestinske države. Često etiketiran kao ultranacionalist Naftali Bennett otvoreno zagovara Izrael kao židovsku nacionalnu državu i židovske povijesne i vjerske pretenzije na Zapadnu obalu, Istočni Jeruzalem i sirijske Golanske visoravni - teritorij koji je Izrael okupirao od bliskoistočnog rata 1967. godine.[3]

ZAKLJUČAK

Promatrajući izraelsko-palestinski sukob sasvim je jasno kako su najveće žrtve upravo oni koji zapravo ne sudjeluju uopće u samom sukobu, a to su civili. Nerijetko se među njima stvarno kriju oni najranjiviji i najmlađi, djeca. Takav sukob razara obitelji, uništava generacije već desetljećima i ostavlja ljude bez svojih najbližih i bez svojih domova. Sasvim je evidentno kako ovaj sukob nije vjerske naravi te ne smije za sobom povlačiti anti semitizam. S druge strane, sasvim je jasno kako nisu svi Palestinci pripadnici Hamasa koji niječu postojanje Izraela te dok izraelska vlast tvrdi kako provodi napade isključivo u svrhu suzbijanja Hamasa, zapravo su tim napadima često obuhvaćeni nedužni civili. Isto tako, jasno je kako za ovaj sukob ne postoji jedno instant rješenje koje će zadovoljiti obje strane, već su potrebni dugi pregovori i aktivno posredovanje međunarodne zajednice. Ovi sukobi ili mogli bismo reći ovaj dugotrajan i čini nam se, vječan sukob nije posljedica jednog nemilog događaja, već niza čimbenika. Promatrajući odnos prema Židovima kroz cjelokupno postojanje ljudske zajednice, a poglavito kroz prošlo stoljeće i istrebljenje njih 6 milijuna utvrđuje se postojanje oštrog antisemitizma kroz čitavu ljudsku povijest. Osim toga, ne smijemo zaboraviti i kolonijalna i imperijalistička djelovanja koja su obilježila moderniju povijest i pri tome djelovanje i utjecaj velikih sila na ovaj sukob, a poglavito obećanja spornog teritorija od strane Velike Britanije. Ovo je samo mali broj činjenica, zapravo možemo napisati knjigu, a i dalje bi nešto propustili. Pri svemu ovome, nameće se veliki broj zaključaka koji nam teško dopuštaju jednostavan odgovor. Pri zauzimanju stava za ovaj sukob, točnije pri opredjeljenju tko je u krivu, a tko u pravu uvijek postoji ono „ali“ i uvijek nedostaje još jedna činjenica za koju netko smatra kako upravo ona mijenja cjelokupni kontekst priče. Ono što predstavlja problem i čemu možemo izraziti kritiku su često spore reakcije međunarodne zajednice, nedovoljne reakcije Ujedinjenih naroda koji se često čine kao pasivni promatrač i koji ostaju zarobljeni u reakciji zbog država koje stopiraju akciju. Nisu dovoljni samo sastanci i razgovori, već je potrebna i sustavna akcija. Ostaje nam čekati i nadati se kako ovi zadnji događaji neće prerasti u oštrije dimenzije i još jači konflikt promatrajući hoće li Ujedinjeni narodi ispuniti dužnost koju su preuzeli.

IZVORI

[1] Yom Kippur War, https://www.britannica.com/event/Yom-Kippur-War, stranici pristupljeno: 4. lipnja 2021.

[2] Yom Kippur War, https://www.oxfordreference.com/view/10.1093/oi/authority.20111013153933958, stranici pristupljeno: 4. lipnja 2021.

[3] Israel's Naftali Bennett, rise of a nationalist set to be PM, https://www.bbc.com/news/world-middle-east-56969598, stranici pristupljeno: 4. lipnja 2021.

^{[1] [10]}The Cold War in the Middle East and Asia, https://www.britannica.com/topic/20th-century-international-relations-2085155/The-Cold-War-in-the-Middle-East-and-Asia,stranici pristupljeno: 19. svibnja 2021.

^[2] Palestine, https://www.britannica.com/place/Palestine, stranici pristupljeno: 19. svibnja 2021.

^[3] Middle East, https://www.bbc.com/news/world-middle-east-25299553, stranici pristupljeno: 19. svibnja 2021.

^[4] Jewish fundamentalism in Israel, https://www.britannica.com/topic/fundamentalism/Jewish-fundamentalism-in-Israel, stranici pristupljeno: 19. svibnja 2021.

^{[5] [8]} Zionism, https://www.britannica.com/topic/Zionism, stranici pristupljeno: 19. svibnja 2021.

^[6] Balfour Declaration, https://www.britannica.com/event/Balfour-Declaration, stranici pristupljeno: 19. svibnja 2021.

^[7] Israel-Gaza violence: The conflict explained, https://www.bbc.com/news/newsbeat-44124396, stranici pristupljeno: 19. svibnja 2021.

^{[9][15] [16]} Arab Israeli wars, https://www.britannica.com/event/Arab-Israeli-wars, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[12] United Nations Resolution 181, https://www.britannica.com/topic/United-Nations-Resolution-181, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[11] Balfour Declaration, https://www.britannica.com/event/Balfour-Declaration, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[13] Peel Commission, https://www.britannica.com/event/Peel-Commission, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[14] Palestine and Britain: forgotten legacy of World War I that devastated the Middle East, https://theconversation.com/palestine-and-britain-forgotten-legacy-of-world-war-i-that-devastated-the-middle-east-106408, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[17] Suez Crisis, https://www.britannica.com/event/Suez-Crisis, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[18] Six Day War, https://www.britannica.com/event/Six-Day-War, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[19] United Nations Resolution 242, https://www.britannica.com/topic/United-Nations-Resolution-242, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[20] Palestine Liberation Organization, https://www.britannica.com/topic/Palestine-Liberation-Organization, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[21] Israel-Gaza violence: The conflict explained, https://www.bbc.com/news/newsbeat-44124396, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[22] A Threshold Crossed, Israeli Authorities and the Crimes of Apartheid and Persecution, https://www.hrw.org/report/2021/04/27/threshold-crossed/israeli-authorities-and-crimes-apartheid-and-persecution, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[23] Aljazeera - Fatah, Hamas say deal reached on Palestinian elections, https://www.aljazeera.com/news/2020/9/24/fatah-hamas-say-deal-reached-on-palestinian-elections, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[24] Hamas: The Palestinian militant group that rules Gaza, https://www.bbc.com/news/world-middle-east-13331522, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[25] Tko je Hamas i tko ga podržava?, https://www.dw.com/hr/tko-je-hamas-i-tko-ga-podr%C5%BEava/a-57554286, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[26] Israel-Gaza violence: The conflict explained, https://www.bbc.com/news/newsbeat-44124396, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[27] Israel air strikes kill 42 Palestinians, rockets fired from Gaza, https://www.reuters.com/world/middle-east/israel-bombs-hamas-gaza-chiefs-home-fighting-enters-seventh-day-2021-05-15/, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021. Israel incurs heavy costs intercepting Hamas rockets, https://www.aa.com.tr/en/middle-east/israel-incurs-heavy-costs-intercepting-hamas-rockets/2244205, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021. Rockets from Gaza rain havoc on Israeli cities in latest war, https://apnews.com/article/israel-middle-east-israel-palestinian-conflict-e57afb90dbc60ceda6c6cfa6888a4c5b, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021. As Hamas Rockets Rain on Israel, Iron Dome Proves It Can Withstand the Barrages, https://www.wsj.com/articles/as-hamas-rockets-rain-on-israel-iron-dome-proves-it-can-withstand-the-barrages-11621180126, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[28]Jerusalem to Gaza, Israeli Authorities Reassert Domination, https://www.hrw.org/news/2021/05/11/jerusalem-gaza-israeli-authorities-reassert-domination, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[29] How the UN Can Help End Israeli Apartheid and Persecution, https://www.hrw.org/news/2021/05/19/how-un-can-help-end-israeli-apartheid-and-persecution, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[30] The Deadly Israeli-Palestinian Escalation, https://www.csis.org/analysis/deadly-israeli-palestinian-escalation, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[31] Zašto je izbio krvavi sukob, kako će reagirati Arapi, a kako SAD? ‘Spojila su se dva procesa...‘, https://www.jutarnji.hr/video/news/zasto-je-izbio-krvavi-sukob-kako-ce-reagirati-arapi-a-kako-sad-spojila-su-se-dva-procesa-15072472, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[32] Jerusalem to Gaza, Israeli Authorities Reassert Domination, https://www.hrw.org/news/2021/05/11/jerusalem-gaza-israeli-authorities-reassert-domination, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[33] Jerusalem to Gaza, Israeli Authorities Reassert Domination, https://www.hrw.org/news/2021/05/11/jerusalem-gaza-israeli-authorities-reassert-domination, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

^[34] ISRAEL AND OCCUPIED PALESTINIAN TERRITORIES 2020, https://www.amnesty.org/en/countries/middle-east-and-north-africa/israel-and-occupied-palestinian-territories/report-israel-and-occupied-palestinian-territories/, stranici pristupljeno: 20. svibnja 2021.

Gibraltarske stijene prožete su političkim povijesnim trenucima upravo zbog svog važnog geografskog položaja. Danas se neizostavno uz spomen Gibraltara vežu i riječi: britanski prekomorski teritorij. Kako je kopneno područje na samom jugu Pirenejskog poluotoka pripalo Britancima, i to političkim odabirom samih stanovnika Gibraltara? Osim što se nalazi između Europe i Afrike, Gibraltar je također na razmeđi Sredozemnog mora i Atlantskog oceana, leži na istoimenom tjesnacu te iako male površine od samo 6,7 km 2, izuzetno je bitno strateško područje za čiji su se suverenitet borile Španjolske, Velika Britanija, Francuska.

Borba za vlast na Španjolskom jugu započela je još u 18. stoljeću tijekom Rata za španjolsko naslijeđe. Da preduhitri Francusku, ali i prilikom obrane Portugala, u kolovozu 1704. anglo-nizozemska flota (predvođena Englezima) je s više od 15.000 topova pogodila područje i osvojila Gibraltarske stijene. Potpisivanjem Utrechtskog mira 1713. područje je pripalo Velikoj Britaniji te je u ugovoru stajalo kako se "grad, dvorac i utvrda trebaju držati i uživati ​​u njima zauvijek, bez ikakvih izuzetaka ili zapreka". Tim ugovorom po prvi je put službeno potvrđena engleska vlast, no Španjolska nikad nije prestala predavati prava na Gibraltar. Po prvi put 1726., Španjolska je bezuspješno pokušala osvojiti Stijene, a zatim ponovno 1779. godine u najdužem i najkrvavijem sukobu, nazvanom Velika opsada Gibraltara jer je trajala do 1783. Iako su španjolske snage bile nadmoćnije i bolje oružane, Britanci su uspjeli obraniti područje kopanjem velikih tajnih tunela i korištenjem istih za spuštanje pušaka na obalu. Tijekom duge opsade stanovnici su jako patili zbog nedostatka hrane, no engleski general Eliott im se umilio skromnim životom i s malo hrane te je britanska vlast već tada zadobila simpatije.

U 19. stoljeću još više raste važnost Gibraltara kao utočišta na vitalnoj ruti do Indije, a tijekom Drugog svjetskog rata dovršena je druga serija tunela koji su služili saveznicima za smještanje oružja, a grad je učvršćen zidinama u utvrdu. Strateški položaj Gibraltara pokazao se saveznicima od velike pomoći. Većina civilnog stanovništva Stijene je evakuirana u London, ali i u Maroko, Madeiru i u gibraltarski kamp na Jamajci, no neki lokalni stanovnici su ostali braniti stijene pod engleskom zastavom. U Gibraltaru je bila smještena velika pomorska baza, kraljevska mornarica, koja je imala ključnu ulogu u opskrbi Malte tijekom opsade, ali i u ostalim operacijama tijekom rata.

Nakon rata, 1950-ih, španjolski diktator Franco ponovno je pokušao oživjeti ideju o vraćanju Gibraltara pod španjolski suverenitet te je ograničio kretanje između Gibraltara i Španjolske. ^[1] Situacija je kulminirala kada je prilikom velike dekolonizacije u svijetu, Opća skupština pozvala Veliku Britaniju da u vezi samoupravnog područja Gibraltara provede pregovore sa Španjolskom koja je tražila ustupanje teritorija iz pravnih i političkih razloga. S obzirom na to da je protukolonijalna većina u Općoj skupštini naglašavala kako sami stanovnici moraju odlučivati o svojim interesima, Velika Britanija je provela konzultacije birača uz španjolske i UN-ove promatrače. Referendumom o suverenitetu Gibraltara, održanom 10. rujna 1967., građani su bili upitani žele li prijeći pod španjolski suverenitet, s posebnim statusom te mogućnošću zadržavanja britanskog državljanstva ili žele dobrovoljno ostati pod britanskim suverenitetom, no s demokratskim lokalnim institucijama. Listići nisu bili numerirani, bili su prevedeni na engleski i španjolski jezik, a gibraltarske vlasti bile su precizne u osiguravanju da se ne vrši nikakav pritisak na birače. Od 12.762 građana koji su se kvalificirali za glasanje, samo se 44 odlučilo za prelazak pod španjolski suverenitet.^[2] Ovaj rezultat nije bio iznenađenje s obzirom na to da su stanovnici oduvijek naglašavali duboku vezanost uz Veliku Britaniju te čak postoji praznovjerje da ako majmuni napuste Stijenu, otići će i Britanci. Naime,, Gibraltar je poznat po jedinim majmunima u Europi, berberskim makakijima koji su vjerojatno dovedeni na Stijene još za vrijeme Maura (između 6. i 15. stoljeća). Vjeruje se da su gibraltarski majmuni služili stanovnicima kao kućni ljubimci, a priča se kako se čak i britanski premijer Winston Churchill pobrinuo tijekom Drugog svjetskog rata da se broj majmuna održi.^[3]

Kao odgovor na rezultate referenduma, britanska vlada proglasila je Gibraltarski ustav 1979. koji je stanovnicima dao moć veta na svaku odluku u vezi s prijenosom suvereniteta s Britanske krune na drugu državu te je Gibraltaru omogućena potpuna unutarnja samouprava. Generalna skupština Ujedinjenih naroda, međutim, odbila je valjanost referenduma u Rezoluciji 2353 navodeći kako su provođenjem povrijeđene prethodne Rezolucije 2231 o cjelovitosti teritorija te kako je potrebno nastaviti pregovore i završiti kolonijalno stanje do 1. listopada 1969. Španjolska se pozivala na to kako je britanskom kolonizacijom narušena teritorijalna cjelovitost i jedinstvo Španjolske, no Velika Britanija je odgovarala kako lokalni stanovnici novim ustavom imaju pravo izmijeniti svoj položaj i čak raskinuti veze s Velikom Britanijom. Kao odgovor na donošenje Ustava, Španjolska je zatvorila granice u lipnju 1969. godine te time onemogućila međusobnu trgovinu i utjecala na radne odnose omogućavanjem rada Španjolaca u Gibraltaru i obrnuto. ^[4]

Gibraltarci su od 1981. godine dobili puno britansko državljanstvo^[5], a tek u travnju 1980. Španjolska i Velika Britanija zaključile su prve sporazume u vezi suvereniteta potpisivanjem Lisabonskog sporazuma. Tada nije riješeno jezgrovito pitanje suvereniteta, već su se obje države obvezale započeti pregovore na temelju relevantnih rezolucija UN-a. U Briselskom sporazumu, 1984., dogovoreno je kako će se provesti Lisabonski sporazum do 15. veljače 1985 te je ponovno otvorena granica između Gibraltara i Španjolske. Pregovori su trajali sve do 2002. godine te su riješena prometna, turistička i druga pitanja od zajedničkog interesa.^[6]

Na neobavezujućem (nepriznatom od nijedne vlade) referendumu 2002. godine, predloženom od strane Velike Britanije, 99% glasača Gibraltara odlučno je odbilo ideju zajedničkog britansko-španjolskog suvereniteta. Nakon toga su obje vlade dopustile Gibraltaru da se predstavlja u pregovorima o njegovoj budućnosti te je prvi trilateralni sastanak 2004. okupio predstavnike vlada Britanije, Španjolske i Gibraltara. Ovi kompromisi vodili su do donošenja novog ustavnog poretka, odobrenog na referendumu u studenom 2006. godine. Novi ustav stupio je na snagu 2007. godine te po njemu Gibraltar ima pravo na potpunu samoupravu, osim u pitanjima vanjskih poslova i obrane, preimenovan je Dom skupštine u Gibraltarski parlament i povećan je broj članova na 17. Radi novog ustava, organi Gibraltara i Velike Britanije navode kako se Gibraltar više ne može smatrati nesamoupravnim područjem, iako Velika Britanija i dalje šalje izvješća Gibraltaru.

Manje razmirice među državama još uvijek postoje te je tako u kolovozu 2013. godine spor zbog ribolovnih prava naveo španjolsku vladu na pojačanu graničnu kontrolu Gibraltara.^[7] Nadalje, izlazak Velike Britanije iz Eruopske unije imao je posljedice i na Gibralatar. Kao dio izlaska, Velika Britanija i Španjolska načelno su se dogovorile da će doći do rušenja fizičke barijere od 1,2 kilometra koja okružuje Stijenu i koja je desetljećima u središtu stalnih redova među trima vladama. Tekst preliminarnog sporazuma, sklopljenog 31. prosinca 2020. predstavlja najveći pomak u španjolsko-gibraltarskim bilateralnim odnosima otkako je Gibraltar ustupljen Britaniji 1713. U planu je povezivanje Gibraltara sa Schengenskim područjem bez putovnica pod pokroviteljstvom Španjolske (Španjolska će kao članica Schengena biti odgovorna za provedbu graničnih provjera). Unatoč rješavanju vanjske politike Gibraltara, vlada Ujedinjenog Kraljevstva neće igrati ulogu u radu graničnih kontrola. Nakon prijelaznog razdoblja, tri vlade će razgovarati o načinu funkcioniranja ovog aranžmana i bilo koja od tri strane moći će raskinuti sporazum ako ne budu zadovoljne te ovaj okvir neće dovoditi u pitanje suverenitet i nadležnost Stijene. ^[8]

Odnosi Španjolske i Velike Britanije po pitanju Gibraltara zadnjih su godina puno sporazumniji, no napetosti među državama se još i dalje osjete u pojedinim političkim pitanjima. Međutim, jedno je sigurno – dok je majmuna u Gibraltaru, bit će i Britanaca!

IZVORI

^{[1] [5] [7]} History of Gibraltar, https://www.historic-uk.com/HistoryMagazine/DestinationsUK/History-of-Gibraltar/, stranici pristupljeno: 10. svibnja 2021.

^[2] Gibraltar votes to remain with Britain, https://www.theguardian.com/world/2018/sep/11/gibraltar-votes-to-remain-with-britain-archive-1967, stranici pristupljeno: 10. svibnja 2021.

^[3] Gibraltar warning: Why Winston Churchill insisted monkeys must NEVER leave the Rock, https://www.express.co.uk/news/world/1207173/gibraltar-news-monkeys-macaques-winston-churchill-david-attenborough-barbary-macaques, stranici pristupljeno: 10. svibnja 2021.

^[4] Gibraltar, https://www.britannica.com/place/Gibraltar/Government, stranici pristupljeno: 10. svibnja 2021.

^[6] Simon J. Lincoln, „ The legal status of Gibraltar: Whose Rock is it Anyway?“, Fordham Internation Law Review, vol 18, br. 1, čl. 8, 1994, https://core.ac.uk/download/pdf/144226179.pdf, pristupljeno 20. svibnja 2021.

^[8] What the post-Brexit Gibraltar deal means, https://www.politico.eu/article/what-the-post-brexit-gibraltar-deal-means-uk-spain/ , stranici pristupljeno: 10. svibnja 2021.

Pokrajina Xinjiang, površinom najveća regija u Narodnoj Republici Kini, dom je za otprilike 21,8 milijuna ljudi. Većinsko stanovništvo (45,8%) čine Ujguri, turkijska etnička skupina, većinski sunitskih muslimana. Gotovo 80% Ujgura u Xinjiangu živi u samo četiri prefekture na jugozapadu pokrajine, dok Han Kinezi koji su drugi po brojnosti (40.4%) žive većinski u istočnom i sjevernom dijelu pokrajine.[1] Ujguri su dugi niz godina zbog svoje etničke pripadnosti i religije koja je u suprotnosti s političkim uvjerenjima vladajućih struktura u Kini bili u nepovoljnijem položaju od ostalih naroda u Kini. Puni oblik represije započinje 2014. godine, nakon što je u povodu terorističkih napada separatista, predsjednik NR Kine, Xi Jingping, posjetio regiju. Prema izvorima dostupnih New York Timesu, naredio je lokalnim dužnosnicima da odgovore “bez ikakve milosti” (“with absolutely no mercy”).[2]

Temeljni razlog zbog kojeg Ujguri predstavljaju problem vlastima u Pekingu je što uglavnom tradicionalno stanovništvo smatra djecu “Božjim blagoslovom”. Stoga nerijetko imaju troje ili više djece, što je u suprotnosti s “politikom jednog djeteta”, koja dopušta dvoje djece u ruralnim dijelovima zemlje, u što spada pokrajina Xinjiang. Prema svjedočanstvu Gulnar Omirzakh, 2016. godine, nakon što je rodila treće dijete, vlasti su joj naredile ugradnju kontracepcijske spirale. 2 godine kasnije, svejedno joj je uručena kazna od 2865 dolara koju je morala platiti u roku 3 dana, uz upozorenje da će završiti u logoru ako ne plati kaznu.[3] Slično se dogodilo i Abdushukuru Umaru, ocu sedmero djece, koji je 2017. godine uhićen i osuđen na 7 godina zatvora jer ima previše djece.[4] Rezultati ovakvih politika jasno su vidljivi, u dvije od četiri prefekutre s većinskim Ujguri stanovništvom, natalitet je pao za više od 60% u periodu između 2015. i 2018. godine. U cijeloj Xinjiang pokrajini, natalitet je u 2019. godini pao za 24%, dok je u ostatku zemlje pad iznosio tek 4.2%.[5]

Zbog navedenih i sličnih “kaznenih dijela”, Ujguri se odvode u logore, koje službene vlasti nazivaju “kampovima za reedukaciju eksremista”, pod izlikom zaštite od terorističkih napada ekstremističkih separatista. U jednom od službenih dokumenata navodi se da proces “edukacije” znači “pranje mozga, čišćenje srca, jačanje pravednosti i uklanjanje zla”. Aktivisti navode je glavni motiv nastave u tim kampovima uništenje Ujgurske kulture, jezika i religije te indoktrinacija u većinsku, kinesku kulturu.[6] Nažalost, događaji u učionicama, najmanji su problem od svih koji se događaju u navedenim kampovima, odnosno logorima. Tvrdnje o sustavnom mučenju i zlostavljanju te grupnom silovanju glavne su stavke svjedočanstava bivših zatvorenika. Tursunay Ziawudun provela je 9 mjeseci u jednom od logora, a danas živi u SAD-u. Prema njenom svjedočanstvu, žene su svaku večer odvođene iz svojih ćelija te su ih silovali jedan ili više zaštitara. Posebno užasava dio njenog svjedočanstva u kojem navodi kako su zaštitari jedne večeri došli po nju i djevojku u dvadesetim godinama. Djevojku su silovali, dok su Tursunay mučili električnim štapom u genitalijama.[7] Sayragul Sauytbay, bivša učiteljica u kampu, ispričala je BBC-ju priču o grupnom silovanju mlade djevojke. Prema njenima navodima, djevojka je dovedena ispred stotinjak drugih zatvorenika te je prisiljena na priznanje kaznenih dijela. Nakon toga, zaštitari su je silovali, te su gledali zatvorenike kako bi kaznili bilo koga tko bi se usprotivio, stisnuo šaku, zatvorio oči ili pokušao ne gledati.[8]

The Uyghur Human Rights Project (UHRP) nevladina je udruga koja se bori za zaštitu prava Ujgura. UHRP je predala izvješće Odboru UN-a za ekonomska, socijalna i kulturna prava u kojem navodi sljedeće probleme:

1. Prisilni rad u tekstilnoj industriji. Uz, prisilni rad u logorima, procjenjuje se da je kineska vlada razmjestila oko 80 000 Ujgura za prilan rad u drugim dijelovima Kine.

2. Uništavanje kulturnih prava - uništene su mnoge ujgurske kulturne znamenitosti, uključujući džamije, svetišta i groblja.

3. Prisilna sterilizacija

4. Uskrata prava na obrazovanje - u Hotan prefekturi, 2017. godine, zabranjeno je korištenje ujgurskog jezika u školama.

5. Diskriminacija - veće je stopa nezaposlenosti ujgurskog stanovništva u usporedbi s kineskim, uglavnom zbog diskriminacijske prakse zapošljavanja.

6. Neadekvatan standard života - Ujguri su disproporcionalno isključeni iz regionalnog razvoja. Vidljiv je puno veći regionalni razvoj na sjeveru pokrajine, gdje su većinsko stanovništvo Kinezi.

Puno je dokaza koji ne idu u prilogu tvrdnjama kineskih vlasti da se u logorima u Xinjiangu poštuju ljudska prava te da Ujguri uživaju prava koje kineske vlasti jamče svojim građanima. Čak i ako se stravične tvrdnje bivših zatvorenika u logorima uzmu “sa zrnom soli”, nemoguće je da su sve tvrdnje neistinite. Štoviše, svjedočanstva koja se ne mogu provjeriti su u pravilu dosljedna onima za koje postoje jasni dokazi. Bez obzira na osudu međunarodne zajednice, prema podacima i satelitskim snimkama američkih i australskih obavještajnih agencija, logori iz godine u godinu postaju veći. Početkom 2021. godine, od pojedinih država dolazi vjerojatno najsnažnija osuda događanja u Kini - proglašavanja navedenih radnji genocidom. Prva država koja je to napravila bila je SAD: “... Uz to, nakon pažljivog ispitivanja dostupnih činjenica utvrdio sam da je NR Kina pod vodstvom i kontrolom KPK počinila genocid nad pretežno muslimanskim Ujgurima i drugim etničkim i vjerskim manjinskim skupinama u Xinjiangu.”[9] Nakon SAD-a, genocid proglašavaju Kanada i Nizozemska, za sada jedina država članica Europske Unije. EU još nije zauzela čvrst stav prema ovom pitanju, iako je 2019. godine Europski parlament dodjelio Saharovu nagradu za slobodu mišljenja Ilhamu Tothi, Ujgurskom intelektualcu i aktivistu koji je osuđen na doživotni zatvor zbog separatističkog djelovanja što je izazvalo kineske sankcije prema EU. Prema Jakubu Jandi iz Centra europskih vrijednosti za sigurnosnu politiku, velike države EU se boje ekonomske kazne ako bi oštrije nastupile prema Kini.[10] Kanadi, Nizozemskoj i SAD-u priključilo se i Ujedinjeno Kraljevstvo proglašavajući kineski tretman Ujgura genocidom.[11]

Tim neovisnih stručnjaka UN-a zaključili su da je Kina povrijedila svih 50 poglavlja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Spomenuta konvencija definira genocid kao jedno od nabrojanih dijela počinjenih u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili rasna grupa:

1. Ubojstvo članova grupe

2. Teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe

3. Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji trebaju dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja

4. Mjera usmjerene prema sprječavanju rađanja u okviru grupe

5. Prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu (čl.2 Konvencije)

U istom izvješću optužuju Kinu da želi u potpunosti uništiti muslimansku populaciju u zemlji.[12] Drugi stručnjaci navode da je kontrola rađenja djece dio državnog napada na Ujgure sa svrhom uništenja identiteta i nasilne asimilacije u ostatak društva. Joanne Smith Finley, sa Sveučilišta u Newcastleu također smatra da se radi o genocidu, ne tipičnom genocidu kojeg karakteriziraju masovna ubojstva, već ”spori, bolni, gmizajući genocid“ koji ima za svrhu smanjiti Ujgursku populaciju.[13]

Iz svega navedenog vidljivo je da u 21. stoljeću još uvijek postoje logori koji se bez zadrške trebaju nazvati svojim punim imenom – koncentracijski logori. Iako se u njima možda ne događaju masovna ubojstva, činjenica da su u njima ljudi prisilno zadržavani, te da se nad njima neljudski ponaša dovoljno je da bi se tako okarakterizirali. Uz to, progon nad Ujgurima se događa i izvan navedenih logora provođenjem prisilnih mjera za sprječavanje rađanja. Stoga je izuzetno zabrinjavajuća pozicija Europske Unije i većine država članica koje se izjašnjavaju o ovakvim postupcima s minimalnim osudama. Obzirom na povijest “Starog kontinenta”, razumno bi bilo očekivati da EU zauzme jasan stav i bez ograde osudi navedene postupke.

[1] Podaci iz 2010. godine

[2] BBC: “Their goal is to destroy everyone”: Uighur camps detainees allege systematic rape

[3] The Associated Press: China cuts Uighur births with IUDs, abortion, sterilization

[4] The Associated Press: China cuts Uighur births with IUDs, abortion, sterilization

[5] The Associated Press: China cuts Uighur births with IUDs, abortion, sterilization

[6] BBC: “Their goal is to destroy everyone”: Uighur camps detainees allege systematic rape

[7] BBC: “Their goal is to destroy everyone”: Uighur camps detainees allege systematic rape

[8] BBC: “Their goal is to destroy everyone”: Uighur camps detainees allege systematic rape

[9] Determination of the Secretary of State on Atrocities in Xinjiang

[10] Lrt.lt: ”We will not be intimidated.” Despite China threats, Lithuania moves to recognize Uighur genocide

[11] UK lawmakers declare China's treatment of Uyghurs is genocide

[12] Lrt.lt: ”We will not be intimidated.” Despite China threats, Lithuania moves to recognize Uighur genocide

[13] The Associated Press: “China cuts Uighur births with IUDs, abortion, sterilization

Glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Antonio Guterres, opisao je narod Rohingye kao jedan od, ako ne i, najdiskriminiraniji narod na svijetu. Rohingya je naziv za etničku grupu koja živi u državi Rakhine u zapadnom dijelu Mjanmara. Porijeklo Rohingya je predmet kontroverzi. Sami Rohingyje vjeruju da su potomci autohtonog stanovištva koje se preobratilo na islam prije nekoliko stoljeća. Imaju svoj jezik i kulturu koja se razlikuje od ostatka mjanmarskog stanovništva. S obzirom da je Mjanmar pretežito budistička zemlja, mjanmarska vlada Rohingye nikada nije htjela prihvatiti[1]. Ona na njih gleda kao ilegalne migrante iz Bangladeša ne priznaje ih kao svoje državljane od 1982. te nemaju pravo glasa, bez obzira što već stoljećima žive na području Mjanmara.[2]

Rohingye desetljećima trpe nasilje od strane mjanmarske vojske i policije, a jedna od značajnijih kriza dogodila se 2017. godine, koja je započela smrtonosnim nasiljem mjanmarske vojske kao odgovor na ubojstva sedamdesetak mjanmarskih vojnika i policajaca za koje je mjanmarska vlada optužila posebnu vojsku Rohingya, ARSU (Arakan Rohingya Salvation Army). Tim odgovorom mjanmarske vojske, stotine tisuće ljudi pobjeglo je preko granice u Bangladeš. Time je započeo genocid i etničko čišćenje za koje je Mjanmar optužen pred Međunarodnim sudom. Rohingye koji su stigli u Bangladeš rekli su da su pobjegli nakon što je vojska, potpomognuta lokalnim budistima, zapalila njihova sela, napala i ubila civile. Najmanje 6700 Rohingye, uključujući najmanje 730 djece mlađe od pet godina, ubijeno je u mjesec dana nakon izbijanja nasilja. U izvještaju Amnesty International, navodi se da je mjanmarska vojska također silovala i zlostavljala žene i djevojke Rohingye. Neke su žene i djevojke silovane do smrti, dok su druge traumatizirane sa ranama stigle u izbjegličke kampove u Bangladešu.[3]

U kolovozu 2018. godine, istraživanje je procijenilo da su mjanmarska vojska i lokalni budisti ubili više od 24 000 ljudi Rohingya otkako su "operacije čišćenja" započele 25. kolovoza 2017. Također je procijenjeno da je silovano preko 18 000 žena i djevojaka muslimana Rohingya, 116 000 Rohingya su pretučeni, a 36 000 Rohingya bačeno u vatru. Većina ih je umrla od pucnjave, dok su drugi izgorjeli u svojim domovima. Nezavisna međunarodna misija za utvrđivanje činjenica u Mjanmaru objavila je izvještaj u kojem se navodi da je najmanje 392 sela Rohingya u državi Rakhine sravnjeno sa zemljom od 25. kolovoza 2017. godine. Ta su razaranja uključivala tisuće građevina, uglavnom domova koje su koristili Rohingye.[4]

Svi ti stravični događaji doveli su do jedne od najvećih humanitarnih kriza na svijetu koja još uvijek traje. Mnogi ljudi su danima šetali šumom kako bi došli do sigurnosti u Bangladešu, uključujući trudnice, malu djecu, bolesne i starije osobe. Od kolovoza 2017., preko pola milijuna ljudi pobjeglo je od nasilja koje se događa njihovom narodu u Mjanmaru i svi žive u kampu Kutupalong i Nayapara u Bangladešu. Kamp Kutupalong narastao je u najveći kamp za izbjeglice na svijetu, s više od 600 000 ljudi koji žive na površini od samo 13 četvornih kilometara, protežući infrastrukturu i usluge do svojih granica.[5] Ovi ljudi se svake godine moraju suočavati sa monsunima, koji dovode do opasnosti od odronjavanja zemlje te poplava. Osim prirodnih katastrofa, u ovakvom izbjegličkom kampu postoji visoka razine zaraznih bolesti, posebno respiratornih infekcija i dijareje. Prema UNCHR-ovom izvještaju, od kolovoza do prosinca 2017.godine, u kampu je umrlo skoro 200 ljudi od akutnih respiratornih bolesti, ozljeda, kardiovaskularnih bolesti, dijareje te meningitisa. Više od 15% djece od 6 mjeseci do 5 godina u kampu je pothranjeno, a jedva 8% djece svaki dan jede tri obroka na dan.[6]

Kakvo je stanje u Mjanmaru i kampu Kutupalong danas, nakon skoro četiri godine od početka jedne od najvećih humanitranih kriza? Prema posljednjem izvještaju iz 2020.godine, u kampu se trenutno nalazi 860 000 ljudi, a u državi Rakhine iz koje potječu Rohigyne trenutno se nalazi još 600 000 ljudi koji i dalje trpe nasilje i diskriminaciju. UNHCR i partneri pružaju usluge primarne zdravstvene zaštite izbjeglicama Rohingya kroz zdravstvene i prehrambene jedinice u naseljima Kutupalong i Nayapara i drugim izbjegličkim mjestima.[7] No, situacija je i dalje daleko od idealne. U veljači 2021. godine, u Mjanmaru je izbio vojni puč koji narod Rohingye stavlja u još goru poziciju. Mnoge izbjeglice su se htjele vratiti natrag u Mjanmar, ali nakon puča smatraju da im je bolje ostati u izbjegličkom kampu. Jedan od izbjeglica izjavio je da, ako se vrate, da će ih mučiti još više nego prije. Sada sudbina Rohingya koji još uvijek žive u Mjanmaru, a i izbjeglica, leži u rukama onih koji ih žele uništiti.[8]

[1] Myanmar Rohingya: What you need to know about the crisis - BBC News

[2] Rohingya | Human Rights Watch (hrw.org)

[3] Rohingya genocide - Wikipedia

[4] Rohingya genocide - Wikipedia

[5] UNHCR - Rohingya emergency

[6] Rohingya Refugee Emergency at a Glance (arcgis.com)

[7] UNHCR - Rohingya emergency

[8] What Myanmar's Coup Means For The Rohingya : NPR

UVOD

Nakon Tibetskog ustanka 1959. godine u Nepal su počele pristizati brojne tibetske izbjeglice iz Narodne Republike Kine. Danas ih tamo prema izvješćima UNCHR živi oko 12 tisuća. Prema navodima nepalskih i međunarodnih aktivista, Tibet i Nepal tijekom povijesti vezali su kulturni i religijski dijalog, miješani brakovi stanovništva i međusobna trgovina preko Himalaja. Posljedično, tibetske izbjeglice su u nepalskim zajednicama pronalazile relativno sigurno mjesto za život.

No, sigurnost i prava tibetskih izbjeglica ugroženi su dugoročnim pritiscima Narodne Republike Kine na ekonomski slab Nepal, što je izazvalo sustavno pogoršanje njihovog položaja. Najsvježiji rezultat takvog utjecaja su ugovori potpisani između dviju zemalja u drugoj polovici 2019. godine tijekom posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Kina u Nepalu vidi podupiratelja politike „ujedinjene Kine“ u koju se ne uklapaju tibetska previranja vezana za njihov jedinstveni identitet, štoviše ona predstavljaju prijetnju kineskom suverenitetu i teritorijalnim zahtjevima. U zajedničkoj izjavi Narodne Republike Kine i Nepala iz 2019., potonji je potvrdio odlučnost u prevenciji svake „anti-kineske“ aktivnosti na njegovom području. Ovaj termin ostao je otvoren za tumačenje i iskorišten je, između ostalog, za jačanje ograničenja slobodi okupljanja tibetskih budista.

OGRANIČENJE PRAVA I SLOBODA TIBETSKIH IZBJEGLICA U NEPALU

Izvješća navode kako je slabljenje zaštite prava i sloboda tibetskih izbjeglica počelo već 1989., ali neformalan dogovor zaključen između nepalske vlade i UNHCR-a trebao je osigurati propuštanje i jamčiti izbjeglicama siguran prolazak od Tibeta do Indije. 2008. godine, nakon što je Kina pojačala kontrolu svojih granica i ograničila slobodu kretanja Tibetancima zbog demonstracija održanih na Tibetu, politika zaoštravanja dosegla je tibetske zajednice i na nepalskom teritoriju.

Sukladno tome, osigurana je čvrsta međusobna suradnja dviju zemalja u osiguranju kinesko-nepalske granice. Kina je učinkovito spriječila prelazak izbjeglica u Nepal, dok su joj nepalske granične sigurnosne snage u tome asistirale prisilnim vraćanjem izbjeglica na kineski teritorij. Uslijedio je dramatičan pad primljenih izbjeglica u 2013. kada je Nepal primio tek 171 izbjeglicu, dok je prijašnjih godina pristizalo je od 600 do 1000 izbjeglica godišnje. U studenom 2016. zabilježeno je uhićenje četrdesetak izbjeglica s Tibeta koji su putovali prema Indiji. Nepalska vlada uhićenike je deportirala u Kinu.

Nadalje, uvedeno je pomno praćenje tibetskih zajednica, njihovih vođa i aktivista, a kulminacija se odvila u mjesecima koji su prethodili posjetu kineskog predsjednika Xi Jinpinga u 2019. godini. Policijski nadzor nad njima je pojačan, a vlasti i policijske snage aktivno su radili na sprječavanju mogućih protesta ili izvješavanja tibetske zastave. Izvješća navode da je policija prije posjeta kineskih službenika redovito privodila Tibetance na ispitivanje u Kathmandu, glavnom gradu Nepala. Prema podacima, oko 27 ljudi zadržano je u policiji neposredno prije posjete. Nekoliko dana prije dolaska kineskog predsjednika 14-godišnja nepalska državljanka privedena je i zadržana na dvodnevnom ispitivanju zbog nošenja majice s natpisom „Free Tibet“, dok je 65-godišnja žena privedena i zadržana zbog torbe s tibetskim natpisom na dan njegovog dolaska.

Diskriminatorni pristup posebno se ogleda u ograničavanju vjerskih sloboda i slobode okupljanja. Prema izjavama budističkih predstavnika u Nepalu, nepalska vlada različito tretira nepalske budiste, koji nikada nisu imali problema sa slobodnim prakticiranjem svoje vjere, i tibetske budiste koji su pobjegli ili bježe iz Kine u Nepal ili Indiju. Uslijed jačanja kineskog utjecaja u Nepalu, u tibetskim naseljima za vrijeme budističkih proslava nerijetko je raspoređen značajan broj policajaca. Već 2016. postavljena su ograničenja slavljenju rođendana Dalai Lame, što odgovara kineskim težnjama da se njegov utjecaj na tibetske budiste minimizira. Duhovni vođa tibetskih budista predstavlja prepreku bezuvjetnoj i ujedinjenoj potpori kineskih građana njihovim vlastima. Zato su do 2020. restrikcije nastavljene i osnažene– slavlja tibetskih budista okarakterizirana su kao „anti-kineska“ aktivnost koju se nepalska vlada obvezala zaustaviti. Suzbijanju slavlja pridonijele su navodne izričite naredbe nepalskog Ministarstva unutarnjih poslova da se uhiti Tibetance koji slave Dalai Lamin rođendan. Ostale proslave tibetski budisti mogu obilježavati, ali je slavlje rezervirano za okvire privatnih okupljanja.

OPRAVDANJE?

Nepalska vlast ne poriče ograničenja slobode okupljanja i govora koja postavlja tibetskim zajednicama, već ističe nekoliko razloga zašto se ne smatra obveznim poštivati njihova prava. Nepal tvrdi kako se ustavni mehanizmi zaštite slobode okupljanja i govora primjenjuju samo na državljane Nepala. Nadalje, navodi se kako Nepal nema nikakve pravne obveze prema tibetskim izbjeglicama, posebno jer nije potpisnica Konvencije o izbjeglicama. Konačno, smatra da obveze koje je Nepal preuzeo prema Kini imaju prevagu nad obvezom zaštite i jamčenja prava izbjeglica. Izjave nepalskih dužnosnika izjednačuju pokret „Free Tibet“ sa aktivnostima usmjerenim protiv susjedne Kine i propagiraju čvrste stavove o nedopustivosti takvih aktivnosti na nepalskom teritoriju. Tumačeći ekstenzivno pojam „anti-kinesko“, javna i privatna okupljanja Tibetanaca trpe zbog arbitrarnih odluka vlasti i policije. Organizacija Human Rights Watch (HRW) ističe kako tom pojmu unutar nepalskog zakonodavstva nije pripisano značenje, a postupci protiv kineske vlade nisu formalno zabranjeni. Dakle, Nepal, prema međunarodnom humanitarnom pravu kojeg je dužan poštovati, mora poštovati slobodu okupljanja i govora. Različit ishod moguć je jedino ako Nepal restrikcije slobodi okupljanja i govora propiše svojim zakonodavstvom.

ZAKLJUČAK

Još 2014. godine HRW opomenuo je Nepal – prisilno vraćanje izbjeglica u Kinu mora prestati, odredbe međunarodnog prava dužni su poštovati, a suradnju s UNHCR-om potrebno je nastaviti. Vladi Narodne Republike Kine je pak sugerirano da prestane s pritiscima na Nepal koji rezultiraju kršenjem međunarodnog humanitarnog prava. Sudeći po intenziviranju suradnje dviju zemalja u 2019. godini, navedene preporuke nisu niti neće uroditi plodom. Kinesko iskorištavanje slabog ekonomskog stanja i političke nestabilnosti u Nepalu dovelo je do širenja kineskog zadiranja u slobode i prava Tibetanaca van teritorija Narodne Republike Kine. Doima se da su ljudska prava u političkoj utakmici iskorištena tek kao jeftino sredstvo trgovanja, a tretman tibetskih izbjeglica u Nepalu još jedna je u nizu tamnih mrlja kineske diplomacije.

IZVORI

https://www.freetibet.org/news-media/na/nepal-upholds-restrictions-tibetans

https://savetibet.org/tibetans-losing-safety-in-nepal-after-new-treaties-with-china/

https://www.hrw.org/report/2014/04/01/under-chinas-shadow/mistreatment-tibetans-nepal#9047

https://www.thenewhumanitarian.org/fr/node/253571

https://savetibet.org/china-tightens-screws-on-tibetan-buddhism/

https://www.ecoi.net/en/document/1436839.html

https://www.ecoi.net/en/document/2031295.html

https://reporting.unhcr.org/node/10316?y=2021#year

https://www.ecoi.net/en/file/local/1399407/5250_1494485923_monitored-nepal.pdf

Problem silovanja u Demokratskoj Republici Kongo ističe se kao jedan od najvećih u svijetu. Država je opisana kao svjetska prijestolnica silovanja. Prema istraživanju američkog časopisa Public Health, svakog sata u DR Kongo je silovano otprilike 48 žena.

Demokratska Republika Kongo ima dugu povijest nemira i nestabilnosti. Istraživanje o seksualnom nasilju usredotočuje se na nasilje i silovanje nad ženama u vezi s oružanim sukobima, uglavnom u istočnoj regiji zemlje. Istočna regija Demokratske Republike Kongo ima najvišu stopu seksualnog nasilja, a veći dio toga čine oružane milicijske skupine. Epidemija silovanja u Kongu započela je u devedesetim godinama prošlog stoljeća, te traje do danas, pogotovo u istočnom dijelu koji se još uvijek nosi s posljedicama kongoanskih ratova, najsmrtonosnijih sukoba nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, druga su istraživanja počela pokazivati ​​da je seksualno nasilje rašireno u svim dijelovima Demokratske Republike Kongo i da nije uvijek povezano sa sukobom. Južni dio Demokratske Republike Kongo također slovi za najopasniji dio svijeta za žene.

Prema ispitivanju objavljenom 2012. godine, na jugu Demokratske Republike Kongo svaki treći muškarac barem jednom u životu prema ženama primijeni nasilje. Istraživanje demografskih i zdravstvenih stanja (DHS) 2013.-2014. otkrilo je da je više od svake četvrte žene u cijeloj zemlji (27 posto) u nekom trenutku svog života doživjelo seksualno nasilje, u odnosu na 22 posto u 2007. godini.

Seksualno nasilje funkcionira kao sredstvo ponižavanja, ne samo ženske žrtve, već i njezine obitelji i/ili muža. Jednom silovana, žrtva tradicionalno šalje poruku svom suprugu da ga upozori na događaj. Obitelj se zatim naoružava i traži silovatelja. Danas većina zajednica stigmatizira žene i drži ih odgovornima za silovanje. Većina žena i djevojaka ne prijavljuje svoja silovanja, jer one koje to čine optužuju, čak ih i izbjegavaju. Preživjele kažu da su ih muževi ili roditelji izbacili iz svojih domova i da ih se smatra sramotom za njihove obitelji.

Kongoanske ženske skupine objašnjavaju da se zbog neučinkovitog pravosudnog sustava, lošeg upravljanja i inferiornog socijalnog položaja žena, seksualno nasilje and ženama koje karakterizira sukob uvuklo u svakodnevni život istočnog Konga, uključujući učionice i javne prostore. Među počiniteljima najveći je broj pripadnika pobunjeničkih snaga, vojnika ili članova takozvanih grupa za samoobranu – dakle riječ je o naoružanim muškarcima u uniformama.Postoje i grupni oblici silovanja žena, pri čemu dolazi do posebno teškog tjelesnog nasilja. Muškarci pritom koriste i mačeve i štapove. U tom slučaju motiv više nije zadovoljenje seksualnog nagona, nego se radi o pritisku grupe koji pojedinac ne može izbjeći.[1] Mnoga se silovanja događaju na javnim prostorima i u prisutnosti svjedoka. Ova javna silovanja postala su toliko popularna da su dobila ime - "la reigne". Tijekom tih silovanja žene se skidaju i vezuju naopako[2]. Dopuštenje za napad i silovanje u selu zapovjednici često daju nagradu oružanoj skupini. Naoružane skupine koje su silovanje koristile kao ratno oružje ne izvode se pred tijela vlasti, već se amnestiraju i integriraju u nacionalnu vojsku ili puštaju u opće društvo, gdje još jednom siluju.

Zakon o seksualnom nasilju kriminalizira silovanje, ali žrtve većinom ne prijavljuju kazneno djelo zbog loših provođenja zakona. Zakon ne predviđa nikakve posebne kazne za nasilje u obitelji unatoč njegovoj rasprostranjenosti. Nije bilo izvještaja da su pravosudne vlasti poduzimale mjere u slučajevima zlostavljanja u obitelji ili supružnika.

Kao glavni uzrok krize silovanja mnoge stručne analize navode dugotrajni sukob na istoku zemlje, gdje su suparničke milicijske skupine obično koristile grupno silovanje i seksualno ropstvo kao oružje rata. Međutim, mnoge žene i djevojke u Demokratskoj Republici Kongo također doživljavaju seksualno nasilje od strane običnih civila - učitelja, susjeda i drugih muškaraca koji nikada nisu bili u vojsci ili su otpušteni. Ilot Alphonse, suosnivač nevladine organizacije Kongo Men's Network navodi da je način ponašanja prema djevojkama kao prema svojim podanicima naslijeđen. Muškarci znaju da imaju pravo na seks cijelo vrijeme. Uzrok seksualnog nasilja odnosi se na moć i položaj koji su muškarci Konga uvijek željeli imati. U sklopu te organizacije, organiziraju se sastanci „the Baraza Badilika“ na kojima se muškarci uče o pozitivnoj muževnosti, rodnoj ravnopravnosti i očinstvu. Samo pravilnim informiranjem muškaraca se može utjecati na stopu silovanja u Demokratskoj Republici Kongu.[3]

Globalni fond za žene odlučio je dati potporu naporima lokalnih kongoanskih ženskih skupina 2004. godine. Od tada je Globalni fond za žene financirao više od 204 inicijative u osam pokrajina u Demokratskoj republici Kongo. Fondove vode žene koje su podrijetlom iz Konga i koje razumiju da je vođenje širokog programa poštivanja i unapređenja ljudskih prava ključno za rješavanje sistemskog seksualnog nasilja.[4]

[1]https://www.theguardian.com/world/2013/apr/11/congo-rapes-g8-soldier, stranici pristupljeno: 2.1.2021.

[2]https://en.wikipedia.org/wiki/Sexual_violence_in_the_Democratic_Republic_of_the_Congo, stranici pristupljeno: 2.1.2021.

[3]https://www.bbc.com/news/world-africa-48094438 , stranici pristupljeno: 2.1.2021.

[4]https://www.globalfundforwomen.org/womens-groups-in-drc-demand-justice/, stranici pristupljeno: 2.1.2021.

UVOD

Kada higijenski standardi nisu na zadovoljavajućoj razini ili je do sanitarnih potrepština teško doći, menstruacija ženama i djevojčicama predstavlja izazov. Dodamo li ovim uvjetima i zastarjelu, diskriminatornu i seksističku chhaupadi praksu, menstruacija postaje uzrok ozbiljnom kršenju osnovnih ljudskih prava. Navedena praksa proširena je u Zapadnom Nepalu te se prema izvješćima vjeruje da je čak 95% ženske populacije u tom području podložno njezinoj primjeni.

OBLIK DISKRIMINACIJE

Chhaupadi je oblik tradicionalne prakse koja ženama i djevojčicama zabranjuje da sudjeluju u redovnim društvenim aktivnostima za vrijeme menstruacije jer ih se u tom razdoblju smatra „nečistima“. Vjeruje se da su žene za to vrijeme „nedodirljive“, a dođe li do fizičkog dodira, on predstavlja potencijalnu propast za ljude, životinje pa čak i obradive površine.

Ženama je zabranjen ulazak u kuću, kuhinju i hram. Uz to što ne smiju doticati ljude i brinuti se za domaće životinje, ne smiju ni jesti ni piti mliječne proizvode. Žene se protjeruje u daščare za životinje ili barake napravljene od blata (chhaupadi daščare/barake) u kojima im je pristup pitkoj vodi ograničen, a održavanje osobne higijene dozvoljeno je samo u odvojenim zdencima, potocima ili rijekama izvan sela. Tamo borave četiri do pet dana, izuzev djevojčica koje, kada prvi put dobiju menstruaciju, ostaju izolirane barem 14 dana.

POVIJESNA I RELIGIJSKA POZADINA DISKRIMINACIJE

Chhaupadi praksa veže se za tradicionalna Hindu vjerovanja koja menstrualnu krv smatraju nečistom. Praznovjerja proizlaze iz mita o bogu raja, Indri, koji je, kako bi se ekskulpirao od svojih prijestupa i grijeha, iste podijelio sa stvorovima na zemlji. Tako su žene kažnjene kletvom u obliku menstruacije. Vjeruje se da kršenje prakse izaziva gnjev božica i bogova što može prouzročiti kraći životni vijek, pomor stoke ili propadanje usjeva. Stoga je ženama zabranjeno sudjelovati u bogoslužju (zvanom puja) i vjerskim festivalima tijekom menstrualnog ciklusa.

UTJECAJ NA POLOŽAJ ŽENA I NJIHOVA PRAVA

Izopćene žene, boraveći u takvom okružju, podložne su mnogim psihofizičkim teškoćama. Uvjeti u chhaupadi barakama dovode do zaraze različitim bolestima od domaćih životinja s kojima žene dijele životni prostor, ali češća je pojava dehidracije, dijareje i pothranjenosti koji dovode do smrtnih slučajeva. U nekim dijelovima zapadnog Nepala, ženama nisu dostupni sanitarni ulošci ni ručnici, a djevojčice se često ni ne uči upotrebi takvih higijenskih potrepština. Izloženost vanjskim utjecajima uzrokuje i opasnost od hipotermije, jakih krvarenja, ugriza zmija, itd. Iako statistike o smrtnosti žena, kao ishod chhaupadi prakse, nisu dostupne, kroz godine se bilježe mnogi takvi slučajevi. Tako je u siječnju 2019. preminula žena koja je zajedno sa dvoje male djece bila prisiljena boraviti u chhaupadi dašćari, ugušivši se prilikom izbijanja požara u istoj. Još su barem dvije žene TE godine umrle na isti način.

Žene često u izolaciju moraju povesti i svoju djecu što potvrđuje Lakshmina priča koju prenosi fotografkinja National Geographica Poulomi Basu. Lakshmi, 30-godišnja žena iz Nepala, majka troje djece, prisiljena je svakog mjeseca zajedno s njima povući se u zabačenu nepalsku divljinu. Njezin muž napustio ju je prije pet godina, a chhaupadi praksu nad njom provodi njezina svekrva.

Basu, također prenosi da je jedina žena koju je susrela u selima zapadnog Nepala, koja odbija prakticirati chhaupadi, neimenovana školska učiteljica. Tu odluku podupire njezin suprug, a donijela ju je nakon smrti njezine najbolje prijateljice izazvane silovanjem u chhaupadi dašćari. Takvi slučajevi dokazuju da su žene, koje su prisiljene ostati u chhaupadi barakama, često na meti silovatelja i zlostavljača. Počinitelji koriste nezaštićenost i ranjivost žena i djevojčica, posebice u situacijama kada su barake znatno udaljene od obiteljskih kuća i sela. No, takvi slučajevi rijetko se prijavljuju u Nepalu. Zbog društvene stigme, pravnih praznina i manjka političke volje da se takva kaznena djela adekvatno sankcioniraju, žene i djevojčice Nepala nezaštićene su. Posebno pogađa ispovijest 14-godišnje Mangu Bika koja govori kako je pri prvom odlasku „u chhaupadi“ bila u strahu od zmija, dok se sada više boji muškaraca i otmice.

Nadalje, djevojčicama je često zabranjen odlazak u školu što je povezano s vjerovanjeM da će djevojčica, koja za vrijeme menstrualnog ciklusa čita, piše ili makar dodiruje knjige, izazvati bijes božice znanja.

Povezana je i praksa dogovorenih brakova prije nego što djevojčica dobije prvu menstruaciju. Vjeruje se, uspije li obitelj udati djevojčicu prije prve menstruacije, da će svi članovi obitelji uzaći na nebo. U primjeru 12- godišnje Anjali Kumari King, ona fotografkinji Basu izražava svoju tugu zbog dogovorenog braka, te nadu da će se, dobije li njezin muž posao u stranom gradu, moći vratiti u dom svoje majke.

ZAKLJUČAK

Nepalski Vrhovni sud 2005. zabranio je chhaupadi praksu, a zabrana je potvrđena nepalskim ustavom iz 2007. godine. 2008. donesene su i Smjernica za eliminiranje chhaupadi prakse. Unatoč tome, izvješća pokazuju da se u zabačenim dijelovima zapadnog Nepala takva praksa još uvijek sustavno provodi. Čak i obrazovane žene ne napuštaju praksu zbog vlastitih religijskih uvjerenja, a uz to i susjedstvo često stavlja velik pritisak na obitelji i žene koje pokušavaju uzmaknuti od primjene ove mizogene prakse.

Chhaupadi praksa i tradicijsko-socijalne norme zapadnog Nepala isprepletene su gordijskim čvorom – prva podupire drugu i obrnuto. Odrješenje te petlje zamršeno je kulturološkim i društvenim aspektima, ali opresija određene skupine nikad se ne smije i ne može opravdati tradicijom i kulturom. Preostaje, dakle, upozoravati međunarodnu zajednicu o ovakvim i sličnim problemima i naći rješenje kojim neće biti potrebno prerezati čvor i usput nanijeti veliku štetu koheziji nepalskih ruralnih zajednica.

Nakon pobune Arapskog proljeća, zbog nezadovoljstva s postojećim režimom, niskim životnim standardima i visokom razinom korupcije u svim sferama života koja je zahvatila veliki dio arapskog svijeta početkom 2010. godine, kao posljedica je uslijedio ratni sukob u Jemenu koji je prisilio dugogodišnjeg autoritarnog predsjednika Ali Abdullah Saleh 2011. godine da preda vlast svom zamjeniku Abdrabbuh Mansour Hadiju.

U svojoj funkciji kao predsjednik, Hadi se suočio s mnogobrojnim problemima poput separatističkih pokreta na jugu zemlje, napada džihadista, korupcije, nezaposlenosti, problema s ishranom stanovništva. Također, Hadi se morao suočiti s još uvijem uvijek snažno uvriježenom odanošću starom režimu i prijašnjem predsjedniku. Pokret Houthija je iskoristio slabost i klimavost režima u svoju korist zauzimajući sjeverni dio pokrajine Saada-e i susjednu okolicu. Stanovništvo Jemena, zbog sve snažnije nesigurnosti, je uvelike podržalo pokret Houthija koji su krajem 2014. i početkom 2015. godine uspjeli zauzeti glavni grad Sanaa. Taj period se uzima kao početak Jemenskog građanskog rata koji je i dalje u tijeku, a kao posljedicu ima više od 233.000 mrtvih od kojih su gotovo 13.000 civilno stanovništvo , a više od 3.150.000 raseljeno .

U ožujku 2015. godine Houthi i sigurnosne snage, lojalne prijašnjem predsjedniku Salehu, pokušale su preuzeti kontrolu nad cijelom zemljom što je natjeralo predsjednika Hadija da napusti zemlju. Zbog toga su Saudijska Arabija i 8 većinom arapskih zemalja izveli mnogobrojne napade s ciljem uništenja Houthija i vraćanja predsjednika Hadija na vlast. U travnju 2020. godine, separatisti su proglasili neovisnost na području Adena i ostalim južnim provincijama Jemena nad kojima imaju faktičnu vlast i time prekršili sporazum o primirju sklopljen u studenom 2019. godine (Riyadh Agreement). Sporazum je trebao predstavljati formalno okončanje sukoba između međunarodno priznate Vlade (predsjednika Hadija) i pokreta Houtha. Raskidom tog sporazuma Jemenu prijeti izbijanje građanskog rata unutar već postojećeg građanskog rata.

Danas je aktivno više od 30 fronti diljem države koje uključuju borbe različitih domaćih oružanih skupina popraćene uz mnogobrojne zračne napade. Obje su strane odgovorne za nezakonite napade i napade koji su kao rezultat imali mnoge civilne žrtve. Teško je dati precizan podatak koliko je do sada žrtava. Također, ratna kriza u Jemenu je za sobom dovela niz posljedica od kojih su najznačajnije one koje su utjecale na zdravstveni sustav. Naime, tijekom većine zračnih napada s obiju strana, česta meta bile su zdravstvene ustanove, škole, džamije itd. Više od polovice jemenskih zdravstvenih ustanova je zatvoreno ili funkcionira djelomično. Medicinsko osoblje podložno je prijetnjama, otimanju, pritvaranju, pa čak i ubojstvima s obiju strana ratnog sukoba.

Od kraja 2016. godine Jemen se bori s bolešću kolera koja je oduzela mnoge živote zbog niskog standarda higijene, pothranjenosti i nedostatka kvalitetnog osoblja. Epidemija kolere se nastavlja i dalje te do srpnja 2020. godine zabilježeni su više od 3.000 slučajeva bolesti od kojih 17 posto su u teškom stanju. Nadalje, prema podacima humanitarne organizacije, Save the Children, u Jemenu je u razdoblju između travnja 2015. i listopada 2018. godine umrlo 84,701 djece zbog teške akutne pothranjenosti.

Svemu navedenom, nimalo nije pogodovala globalna pandemija koronavirusa koja se masovno počela širiti sredinom veljače 2020. godine. Prvi slučaj bolesti je zabilježen 10. travnja 2020. godine. Neovisno o ograničenoj mogućnosti testiranja u zemlji, sve do 20. prosinca 2020. Zabilježeni je 6.961 slučaja. Houthiji su optuženi za skrivanje stvarnih brojki aktivnih slučajeva COVID-19 u područjima koji su pod njihovom kontrolom. UN je izrazio zabrinutost da koronavirus može potencijalno dohvatiti 16 milijuna ljudi u Jemenu što čini oko 55 posto populacije države. Uz nedostatak lijekova, liječnicima u Jemenu nedostaje osobna zaštitna oprema (PPE) kao što su maske i drugi zaštitni materijali. U nepotvrđenom izvješću, pruženom od privatne stranice Al-Masdar, navodi se da je umro velik broj medicinskog osoblja zbog koronavirusa, i na pobunjeničkim, i vladinim područjima.

Na području Indije rodile su se čak četiri glavne svjetske religije: hinduizam, budizam, džainizam i sikhizam. Najveći dio stanovništva u Indiji prakticira hinduizam, dok je drugi najzastupljeniji islam. Danas u Indiji živi više od 90% globalne populacije Hindusa. Zbog velike povijesne važnosti religije, Ustav Indije proglasio je pravo na slobodu vjere temeljnim pravom. Preambula Ustava proglašava Indiju ''suverenom socijalističkon sekularnom demokrartskom republikom''. Riječ ''svjetovno'' ubačena je u Preambulu 42. izmjenom zakona iz 1976. godine, a njome se nalaže jednak tretman i tolerancija svih religija.[1]

Vjerska politika, posebno ona koju je izrazio pokret Hindutva, snažno je utjecala na indijsku politiku u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća. Zakon o indijskim vijećima iz 1909. (nadaleko poznat kao Zakon o reformama Morley-Minto), kojim su uspostavljena odvojena hinduistička i muslimanska biračka tijela za carsko zakonodavno tijelo i provincijska vijeća, kriv je za povećanje napetosti između tih dviju vjerskih zajednica.

Od religija neindijskoga podrijetla, u Indiju su iz Irana doneseni mazdaizam (ili zoroastrizam), prvi put za prodora baktrijskih Grka (u II. st. pr. Kr.), a potom za arapskih osvajanja početkom VIII. st., od kada je parsijska zajednica (Parsi) ostala u Indiji, osobito u području Bombaya, parsizam.

Židovstvo je prema nekima u Indiju doprlo nakon babilonskoga progonstva (597. pr. Kr.), no vjerojatno se proširilo poslije iz Mezopotamije.

Kršćanstvo je prema predaji proširio već apostol Toma, ali je ono najvjerojatnije stiglo s nestorijancima ili sir(ij)skim kršćanima u prvim stoljećima po Kristu u južnu Indiju. Poslije su kršćanstvo širili Portugalci i drugi katolički i protestantski misionari u doba kolonizacije nakon XV. st.

Islam je do granica Indije došao s Arapima u VIII. st., zatim s Afgancima u XI. i XII. st.; u XVI. st. širio se i iz Središnje Azije, više zaslugom sufija nego osvajanjima. Uz hinduizam, islam je druga po proširenosti religija u Indiji.[2]

Komunalizam je odigrao ključnu ulogu u oblikovanju vjerske povijesti moderne Indije. Kao nepovoljan rezultat britanske Raj-ove politike podjele i vladavine, britanska je Indija podijeljena po vjerskim linijama u dvije države - dominion s većinskom muslimanskom vladavinom Pakistana (koji obuhvaća današnju Islamsku republiku Pakistan i Narodnu Republiku Bangladeš) i Indiju s većinskom hinduističkom unijom (kasnije Republika Indija). 1947. podjela Indije dovela je do nereda među hindusima, muslimanima i sikima u Punjabu, Bengalu, Delhiju i drugim dijelovima Indije; 500 000 je umrlo kao rezultat nasilja. Dvanaest milijuna izbjeglica, koje su se preselile između novoosnovanih nacija Indije i Pakistana, sačinjavale su jednu od najvećih masovnih migracija u modernoj povijesti. Od svoje neovisnosti, Indija je povremeno svjedočila velikom nasilju izazvanom temeljnim napetostima između dijelova većinske hinduističke i manjinske muslimanske zajednice.[3]

Zbog rasprostranjenosti kastinskog sustava, sljedbenici hinduizma identificiraju se prema svojim kastama. Interakcije između kasti tokom povijesti bile su strogo kontrolirane. Neke su kaste imale više privilegija od drugih prilikom, primjerice, pristupa ekonomskim i socijalnim resursima, što je rezultiralo identifikacijom pripadnika diskriminiranih kasti kao društveno zaostalima.

Nekoliko se istraživanja zadnjih godina bavilo socioekonomskim razlikama između kasta i religija i sva upućuju na to da, iako se kod pripadnika nižih kasti mogu uočiti poboljšanja kod npr. osnovnog obrazovanja, takav napredak nije vidljiv među muslimanskim stanovništvom. Također, sagledavajući tržište rada, kod muslimanskih radnika možemo primijetiti od 10 do 18% nižu plaću od hinduističkih radnika u privatnom sektoru. Podatci nadalje otkrivaju da radnici, koji pripadaju nižim kastama, zarađuju znatno manje na gotovo svim područjima rada u usporedbi s hinduističkim stanovnicima gornje kaste.

Daliti i Adivasi, kao najniže kaste, i dalje su podvrgnuti raznim oblicima zlostavljanja. Prema službenim statistikama objavljenim u kolovozu, u 2015. godini prijavljeno je više od 45.000 zločina protiv Ustavom prepoznatih kasti i gotovo 11.000 zločina protiv pripadnika plemena. U nekoliko zemalja, Dalitima je zabranjen pristup javnim mjestima te se suočavaju s diskriminacijom od strane javnih službi. U travnju 2016. godine središnja je vlada donijela Pravila o izmjenama i dopunama vezanih za „popisane“ kaste i plemena, kojima su precizirani zaštitni mehanizmi dostupni žrtvama kaznenog nasilja protiv kasti.

Prema mišljenju Vrhovnog suda, prelazak iz hinduizma u drugu religiju može se uskratiti onima koji prelaze iz nižih kasta vladine pogodnosti koje su im na raspolaganju da su ostali hinduisti, poput smještaja u obrazovne institucije ili osposobljavanja za posao.[4] Ustav zabranjuje diskriminaciju zasnovanu na kasti, a zakoni izdvajaju kvote u obrazovanju i vladinim poslovima za povijesno siromašna plemena plemena Dalita i skupine koje je vlada kategorizirala kao "druge zaostale klase". Međutim, pripadnici ovih kasta i manjina suočavaju se s rutinskom diskriminacijom i nasiljem, a kaznenopravni sustav ne pruža jednaku zaštitu marginaliziranim skupinama.[5]

Stope smrtnosti su veće za djecu i žene zaostalih kasti. Prilikom proučavanja medijskih izvješća kroz godine vidljivo je da su ubojstva pripadnika najnižih kasti (tzv. ''nedodirljivi'') u potpunosti zanemarivana od strane vlasti. Što se tiče religije, bilo je izvještaja o vjerski motiviranim ubojstvima, napadima, neredima, diskriminaciji, vandalizmu i radnjama kojima se ograničava pravo pojedinaca da prakticiraju i govore o svojim vjerskim uvjerenjima. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova (MHA), između 2008. i 2017. godine dogodilo se 7.484 incidenta komunalnog nasilja u kojima je ubijeno više od 1.100 ljudi. Podaci o MHA-u za razdoblje 2018. - 2019. nisu bili dostupni, ali incidenti komunalnog nasilja nastavili su se tijekom godine. 18. lipnja rulja u Jharkhandu ubila je muslimana Tabreza Ansarija nakon što ga je natjerala da izjavi vjernost hinduističkim božanstvima.[6]

Brakovi su dopušteni samo unutar religija i, u pravilu, unutar jednakih kasti. Pravilnik o zabrani nezakonitog vjerskog preobraćenja Indija je uvela u cilju tzv. ''ljubavnog džihada'' – taj pojam označava islamofobno uvjerenje radikalne hinduističke skupine da muslimanski muškarci plijene hinduističke žene da bi ih brakom preobratili u islam. Pravilnik o zabrani nezakonitog vjerskog preobraćenja predviđa da osoba, koja se želi preobratiti, mora tražiti odobrenje od lokalnih vlasti, što daje državi izravnu moć nad pravom građana da biraju supružnika.

U pogledu tradicije i običaja, međuvjerski i međukastni brakovi suočavaju se s neodobravanjem unutar konzervativnih indijskih obitelji. Najviše prezira rezervirano je za odnose koji uključuju hinduističke žene i muslimanske muškarce. Dubinu problema možemo pokušati razumjeti ako se osvrnemo na događaj kada je popularna indijska marka za nakit, Tanishq, povukla oglas koji prikazuje međuvjerski par nakon reakcije radikalnih hinduističkih skupina na društvenim mrežama. Tanishq je svoj novi asortiman s problematičnog oglasa nazvao ''Ekatvam'' što se prevodi kao ''jedinstvo''. Trebao je slaviti koncept jedinstva u različitosti, ali na kraju je samo razotkrio pukotine koje postoje u indijskom društvu.[7]

Mnogo je slučajeva vjerski uvjetovanog nasilja. Tako je, primjerice, veliku kontroverzu izazvala objava 17-godišnjeg studenta na Facebooku koji prikazuje uvredljiv crtež proroka Muhammeda. Crtež je izazvao sukobe između hinduista i muslimana što je rezultiralo uništavanjem javnih površina, paljenjem policijskih postaja, vladinih zgrada i ureda političkih stranaka.[8] Vjeruje se da su društvene mreže velik uzročnik širenju mržnje na temelju religijskih uvjerenja. Sve češće i češće društvenim se mrežama šire video snimke nasilja nad pripadnicima različitih religija, najčešće muslimanima.

[1] https://en.wikipedia.org/wiki/Religion_in_India stranici pristupljeno: 15.2.2021.

[2] http://www.religionfacts.com/india, stranici pristupljeno 20.2.2021.

[3] https://en.wikipedia.org/wiki/Religion_in_India stranici pristupljeno 15.2.2021.

[4] https://www.ecoi.net/en/document/2031372.html, stranici pristupljeno 20.2.2021.

[5] https://www.ecoi.net/en/document/2025925.html, stranici pristupljeno 20.2.2021.

[6] https://www.ecoi.net/en/document/2031372.html, stranici pristupljeno 15.2.2021.

[7] https://www.bbc.com/news/world-asia-india-54869565 stranici pristupljeno 17.2.2021.

[8] https://www.bbc.com/news/world-asia-india-40553993 stranici pristupljeno 17.2.2021.

Krvna osveta može se definirati kao zavada gdje članovi obitelji, klana ili plemena ubijaju članove druge obitelji klana ili plemena zbog uvrede, ubojstva ili povrede obiteljske časti koja uzrokuje neprijateljstvo između članova njihove obitelji. U Turskoj najviše primjera nalazimo uglavnom u regiji Crnog mora te istočne i južne Anadolije, regijama koje predstavljaju nerazvijena područja zemlje u kojima se još uvijek poštuju stari običaji. U tim područjima obiteljska čast se izrazito poštuje i svaki čin koji može ukaljati istu najčešće rezultira krvnom osvetom. U turskom jeziku mnogo je izreka koje su upravo povezane sa krvnom osvetom i časti; odmazde se ne smiju događati za sudnji dan, dan prolazi, ali ljutnja ne.

Vrlo je zanimljiva, iako i zastrašujuća priroda, tradicija krvne osvete. U situacijama u kojima je čovjek ubijen u tučnjavi, a zločinac poznat, k njemu se „šalju“ ljudi. To im je bilo potrebno da se njegova obitelj obavijesti da je proglašena osveta ubojice. Mogli su se osvetiti ne samo osobi koja je počinila zločin, već i rođacima njegova oca. Ako je ubojica čovjek koji nije bio vrlo poštovan, mogli su pogubiti njegovog brata, koji je imao veću težinu u selu s pogledom javnosti, a sve s namjerom kako bi rodbini ubojice nanijeli više boli. Poznat je i poseban postupak pomirenja, do njega može doći nakon čitanja posebnih molitava i nakon što je zločinac obrijan ćelav te mu je obrijana brada (optuženi to čini). Tek tada se krivci mogu pomilovati. Međutim, obično je tijekom ovog čina umrla osoba kojoj je predstavljena osveta. Brijač se nije mogao suzdržati i neprijatelju je prerezao grlo.

Jedan od najkrvavijih primjera obiteljskih zavada u posljednje vrijeme dogodio se u 2009. godini. Na proslavi zaruka maskirani muškarci upucali su 44 osobe, među kojima su bili nevjesta i mladoženja i šestero djece. Nakon provedene istrage saznalo se da je upravo razlog ovog zastrašujućeg događaja krvna osveta između dvije obitelji koja je postojala godinama.

Zbog straha od osvete cijele obitelji bježe iz svojih obitelji, grada, sela te se presele u druge dijelove Turske ili svijeta. Ipak, obitelji povezane krvnom osvetom ne odustaju ni tada u potrazi kako bi izvršili krvnu osvetu. Tako je 2011. godine osoba iz grada Mardin preko Facebooka pronašla osobu iz protivničke obitelji koja je živjela u Istanbulu. Kontaktirao ju je, predstavljajući se kao djevojka koja se želi družiti, a kada su se oboje pojavili na dogovorenom mjestu on ju je upucao. Tema krvne osvete često je izražena u današnje vrijeme i u turskim serijama koje često prikazuju realan život tamošnjeg stanovništva, tako da se upravo i na taj način može vidjeti koliko je izražena u tradiciji. Turska jurisdikcija uvijek je bila oštra prema ubojicama temeljem krvne osvete, međutim u tim područjima društvena okolina i tradicija, koja se temelj na zavadi i važnosti obiteljske časti prema navedenom je jako izražena. Kako bi došlo do ozbiljne promjene u pogledu krvne osvete, promjena bi trebala proizlaziti iz samih obitelji.

Ono što se u većini zemalja smatra apsolutno nedopuštenim, za dio stanovnika Turske opravdava se dostojanstvenim i časnim činom, ali se svakako broj takvih slučajeva smanjuje iz čega proizlazi da je današnji način života snažno utjecao i na takvu vrstu promjene.

Sa spomenom Nigerije, većina ljudi pomisli na zloglasni Boko Haram. No, ono što većini nije poznato je da se Nigerijci bore na dvije strane – protiv terorista, ali i protiv onih koji bi ih trebali štititi. Korumpiranost policije, a posebno SARS-a – Special Anti-robbery Squad - dali SU povod jednom od najvećih prosvjeda u povijesti Nigerije koji se odvija pod nazivom #EndSARS.

SARS je utemeljena 1992. godine kao posebna policijska jedinica s ciljem borbe protiv oružanih pljački, otmica te drugih zločina. U početku je djelovala samo u najvećem nigerijskom gradu Lagosu, no s vremenom se njeno djelovanje proširilo na cijeli teritorij države. Članovi SARS-a nisu nosili nikakva obilježja iz kojih bi se vidjela njihova pripadnost jedinici te su u prvim godinama postojanja uglavnom uspješno provodili tajne operacije. No, širenjem njihovih ovlasti dolazi do sve češće zlouporabe položaja.

Incidenti povezani sa SARS-om sežu od 1996. godine kada su policajci uhitili dvojicu čuvara pod sumnjom oružane pljačke. Nakon nekoliko mjeseci koje su proveli u pritvoru, čuvari su ostavljeni u mrtvačnici bez ikakvog objašnjenja.[1] S vremenom su pripadnici SARS-a postali poznati zbog svog arbitrarnog postupanja. Njihove žrtve najčešće su mlađi muškarci, a do uhićenja često dolazi samo zato što netko nosi laptop ili mobitel. Poznat je slučaj Miracle Ifeanyichukwu Okpara koji je uhićen, jer su policajci smatrali da je ukrao laptop.[2] Miracle je za vrijeme detencije bio podvrgnut raznim metodama mučenja od strane policije – zavezali su ga, udarali po zubima, nisu mu davali hranu ni vodu te su puštali otrovne plinove u ćeliju. Za vrijeme njegovog pritvora, osmero osoba iz njegove ćelije umrlo je od gladi, a neke od njih iznijeli bi iz ćelije tek nekoliko dana nakon smrti. Iako je Miracle uspio preživjeti, mnogi nisu. SARS se pretvorio u potpunu suprotnost od onoga što bi trebao predstavljati, a za razliku od terorističkih organizacija, iza sebe imaju državni aparat. Nasumična uhićenja, traženje mita, tučnjave i mučenja sastavni su dio njihovog načina rada.

Tijekom 2015. i 2016. godine Amnesty International proveo je istraživanje o SARS-u zbog brojnih primjedbi u vezi kršenja ljudskih prava.[3] SARS-ovi su pritvori mjesta gdje se odvija većina mučenja. Mnogim zatvorenicima je uskraćeno pravo na odvjetnika, a njihove obitelji često ni ne znaju da se oni tamo nalaze. Nemaju pravo ni na adekvatnu medicinsku skrb. Policajci otvoreno traže mito od obitelji pritvorenika prijeteći da ih u suprotnom više neće vidjeti žive. Amnesty International, od 2016. Godine, utvrdio je najmanje 82 slučaja mučenja i nečovječnog postupanja.[4] Unatoč tome što je 2017. godine donesen Zakon o zabrani mučenja te unatoč brojnim dokazima o bespravnim egzekucijama i nepoštivanju ljudskog dostojanstva, niti jedan pripadnik SARS-a do današnjeg dana nije procesuiran.

Zbog svega navedenog, 8. listopada 2020. godine diljem zemlje počeli su prosvjedi protiv SARS-a. Prosvjednici traže puštanje zatvorenika na slobodu, kompenzaciju za žrtve i njihove obitelji, procesuiranje počinitelja, ali i reformu policije pa i same vlasti. Kao odgovor na proteste, šef policije je 11. listopada raspustio SARS, a vlasti su također prihvatile i ostale zahtjeve poput zahtjeva za većom plaćom policajaca te psihološkom evaluacijom pripadnika SARS-a prije nego ih prebace u drugu jedinicu. Međutim, ubrzo su najavili i stvaranje nove specijalne jedinice SWAT (Special Weapons and Tactics) što je izazvalo val nezadovoljstva jer se smatra da će tako SARS samo djelovati pod novim imenom bez ikakvih supstancijalnih promjena.[5] 20. listopada najmanje dvanaestero osoba je ubijeno tijekom mirnog prosvjeda #EndSARS, a stotine ih je ozlijeđeno u mjestima Lekki i Alausa. Svjedoci govore kako je vojska otvorila vatru na prosvjednike bez upozorenja te kako su CCTV kamere bile uklonjene te da je nestalo struje kako ne bi bilo nikakvih dokaza.[6] Država i dalje nije dala odgovore na navedeni Lekki Toll masakr unatoč brojnim videima koji su objavljeni na društvenim mrežama koji pokazuju kako je vojska spriječila dolazak hitne pomoći, a istaknutijim prosvjednicima su čak zamrznuti bankovni računi. Nakon toga, na protestu su se pojavili i pro-SARS prosvjednici koji su nosili oružje te uništavali sve pred sobom što je vlastima dalo podlogu da cijeli protest nazovu opasnim.[7]

Iako je #EndSARS započeo prvenstveno radi protivljenja policijskoj samovolji i brutalnosti, prosvjed je postao simbol protivljenja neučinkovitoj i korumpiranoj vladi, borbe protiv siromaštva te svega onoga što guši nigerijski narod već dugo vremena. Tijekom povijesti, nigerijska vlada nasilno je pokušavala ugasiti prosvjede, no ovoga puta narod je uporan u ostvarenju svoga cilja. Vladajući bi ovo trebali shvatiti kao poziv na promjene te vrijeme kada bi trebali početi ostvarivati svoju prvotnu ulogu – pružanje zaštite i djelovanje u skladu s dobrobiti onih nad kojima vladaju.

[1] Nigeria Country Report on Human Rights Practices for 1997 (1998), https://www.justice.gov/sites/default/files/eoir/legacy/2013/06/07/hrp97nigeria.pdf , stranici pristupljeno 18.02.2021. godine

[2] Nigeria: Horrific reign of impunity by SARS makes mockery of anti-torture law (2020), https://www.amnesty.org/en/latest/news/2020/06/nigeria-horrific-reign-of-impunity-by-sars-makes-mockery-of-anti-torture-law/ , stranici pristupljeno 18.02.2021. godine

[3] Torture and other ill treatment by Nigeria’s Special Anti-Robbery Squad (SARS), https://www.amnesty.org/download/Documents/AFR4448682016ENGLISH.PDF , stranici pristupljeno 18.02.2021. godine, str. 11.

[4] Nigeria: Time to end impunity: Torture and other human rights violations by special anti-robbery squad (SARS), https://www.amnesty.org/en/documents/afr44/9505/2020/en/ , stranici pristupljeno 18.02.2021. godine

[5] Nigeria’s #EndSARS Protest: De-escalate Tensions, Start Deep Police Reform, https://www.crisisgroup.org/africa/west-africa/nigeria/nigerias-endsars-protest-de-escalate-tensions-start-deep-police-reform , stranici pristupljeno 18.02.2021. godine

[6] Nigeria: Killing of #EndSARS protesters by the military must be investigated, https://www.amnesty.org/en/latest/news/2020/10/killing-of-endsars-protesters-by-the-military-must-be-investigated/ , stranici pristupljeno 18.02.2021. godine

[7] Nigeria’s #EndSARS Protest: De-escalate Tensions, Start Deep Police Reform, https://www.crisisgroup.org/africa/west-africa/nigeria/nigerias-endsars-protest-de-escalate-tensions-start-deep-police-reform , stranici pristupljeno 18.2.2021. godine

Mirinim prosvjedima protiv predsjednika Assada, prije deset godina, započeo je građanski rat koji traje i dan danas. Na valu Arapskog proljeća koji je zahvatio Bliski istok, 15. ožujka 2011. godine, u gradu Deraa, održao se prvi prosvjed protiv sirijskog režima. Iako je prvi prosvjed nasilno ugušen, unatoč tome prosvjedi su se proširili cijelom zemljom. Nasilje je brzo eskaliralo i nije bilo potrebno puno da sukob preraste u građanski rat. Rat u Siriji predstavlja jednu od najvećih humanitarnih kriza na svijetu. Nastale su stotine pobunjeničkih grupa, umiješale se strane sile, ali i ekstremne džihadističke organizacije, kao što su Islamska država i Al Kaida.

Ključni saveznici sirijskog režima su Rusija i Iran, dok su Turska, zapadne sile i nekoliko zaljevskih arapskih država podržale opoziciju. Rusija je pokrenula zračne napade kao podršku Asadu 2015. godine. Upravo oni su bili ključni za preokret u ratu koji je nastao u korist vlade. Nagađa se da je Iran poslao stotine različitih trupa i potrošio milijarde dolara da pomogne Asadu. Tisuće pripadnika šiitske paravojske koje je naoružao, obučio i financirao Iran (uglavnom iz libanskog Hezbolaha, ali i Iraka, Afganistana i Jemena) također se borilo rame uz rame sa sirijskim vojnicima.

SAD, Velika Britanija i Francuska ispočetka su pružale podršku grupama koje su se smatrale „umjerenim" pobunjeničkim grupama. Otkako su džihadisti postali dominantna snaga naoružane opozicije, prioritet im je postala neborbena podrška. Globalna koalicija predvođena SAD-om izvršila je zračne napade. Rasporedila je specijalne snage u Siriji kako bi pomogla savezu kurdskih i arapskih paravojski, koji zajedno čine Sirijske demokratske snage (SDF), da zauzmu teritorij na sjeveroistoku koju su nekada držali militanti Islamske države.

Turska je glavni saveznik opozicije. Njen fokus bio je na korištenju pobunjeničkih frakcija kako bi se zaustavila kurdska paravojska, koja dominira u SDF-u, optuživši je da je produžena ruka zabranjene kurdske pobunjeničke grupe u Turskoj. Turske trupe i savez pobunjenika zauzeli su dijelove teritorija uz sirijsku sjevernu granicu i intervenirali da zaustave potpuni frontalni napad vladinih snaga na posljednje opozicijsko uporište Idlib.

Saudijska Arabija, koja žarko želi zaustaviti iranski utjecaj, naoružala je i financirala pobunjenike na početku rata, kao i njen zaljevski rival Katar.

Izrael je, u međuvremenu, postao toliko zabrinut takozvanim iranskim „vojnim utjecajem" u Siriji i isporukom oružja Hezbolahu te drugim sirijskim paravojskama, da je pokrenuo sve češće zračne napade u pokušaju da ih suzbije.

Vlada je vratila kontrolu nad najvećim sirijskim gradovima, ali velike dijelove teritorija još uvijek drže pobunjenici, džihadisti i kurdski SDF. Posljednje preostalo opozicijsko uporište nalazi se u sjeverozapadnoj pokrajini Idlib i pridruženim dijelovima sjevernih pokrajina Hama i Aleppo. Regijom dominira džihadistički savez povezan sa Al Kaidom po imenu Hayat Tahrir al-Sham (HTS). Ista je i dom glavnih pobunjeničkih frakcija.

Syrian Observatory for Human Rights (SOHR), britanska nevladina organizacija za ljudska prava je, do ožujka 2021. godine, zabilježila 388 652 smrtnih slučajeva, od kojih 117 388 civila. U ovu brojku nije uračunato 205 300 ljudi koji se vode kao nestali ili za koje se pretpostavlja da su mrtvi, što uključuje 88 000 civila za koje se smatra da su umrli od mučenja u zatvorima pod kontrolom vlade. The Violations Documentation Center (VDC), koji se oslanja na podatke aktivista s terena, zabilježio je 226 374 smrtnih slučajeva povezanih s bitkama, uključujući 135 634 civila, zaključno s prosincem 2020. godine. Prema podacima UNICEF-a, skoro 12 000 djece je ubijeno ili ozlijeđeno, a više od 5700 djece je regrutirano u borbe. Pored toga što je sukob doveo do više stotina tisuća smrti, kao posljedica sukoba ranjeno je ili ostalo s trajnim invaliditetom više od 2,1 milijuna civila, prema SOHR-u.

Domove je napustilo više od polovice od 22 milijuna sirijskog predratnog stanovništva. Nekih 6,7 milijuna je raseljeno unutar zemlje, mnogi od njih žive u izbjegličkim kampovima, dok je još 5,6 milijuna njih registrirano kao izbjeglice u inozemstvu. Susjedni Libanon, Jordan i Turska su primili najveći broj izbjeglica iz Sirije (93 posto njih). Zemlje Europske unije koje su primile najviše izbjeglica su Njemačka (674 675), Švedska (127 935), Grčka (80 395) i Mađarska (78 285). Više od 12 milijuna Sirijaca imalo je problem osiguranja sebi hranu svakog dana, a pola milijuna djece je kronično neuhranjeno.

Uz to, Sirija je kao i cijeli svijet pogođena epidemijom Covida-19, čiji se stvarni razmjeri ne znaju zbog ograničenog kapaciteta testiranja i urušenog zdravstvenog sustava. Unatoč zaštićenom statusu zdravstvenih ustanova, zaključno s ožujkom 2020. godine Physicians for Human Rights zabilježili su 595 napada na 350 pojedinačnih zdravstvenih ustanova, što je rezultiralo smrću 923 zdravstvenih radnika.

Veći dio bogate kulturne baštine Sirije je uništen. Svih šest lokacija UNESCO svjetske kulturne baštine značajno je oštećeno, dok su militanti Islamske države namjerno razrušili dijelove antičkog grada Palmire.

IZVORI

1.) https://www.syriahr.com/en/

2.) https://www.syriahr.com/en/209018/

3.) https://scm.bz/en/violations-watch/vdc-annual-statistical-report-on-casualties-in-syria

4.) https://www.unicef.org/press-releases/syria-conflict-10-years-90-cent-children-need-support-violence-economic-crisis-and

5.) http://data2.unhcr.org/en/situations/syria

6.)https://reliefweb.int/sites/reliefweb.int/files/resources/som_summary_2021.pdf

7.) http://syriamap.phr.org/#/en

8.) https://www.bbc.com/news/world-middle-east-35806229

Živimo u 21. stoljeću obilježenom ravnopravnosti između muškaraca i žena. Međutim, određeni običaji u pojedinim zemljama nas uvjeravaju u suprotno. Već nekoliko godina žene u Pakistanu nemaju osnovna prava. Kada se govori o braku, u ruralnim dijelovima prevladava društvo u kojem su žene podređene muškarcima, društvo u kojem su obiteljski običaji strogi i u kojem je nedostatak obrazovanja i pogrešnog tumačenja islama doveo žene u poziciju pokoravanja konzervativnim običajima. Upravo takav običaj je i „Vani“ poznat ujedno kao i „Swara“. Vani je riječ porijeklom iz paštunskog jezika izvedena iz „vanay“ što znači krv. U pojedinim dijelovima Pakistana je poznata i kao „sak“ ili „sang chatti“. Ovaj običaj nastao je zbog krvnih osveta među raznim plemenima, pri čemu su se žene prisilno udavale za pripadnike suprotnih plemena radi rješavanja spora.

Vani ili Swara se prakticira osobito u ruralnim područjima Pakistana, posebno u Punjabu i Hajber Pahtunvi. Karakterističan je u slučaju ubojstva, pljački, podmirivanja dugova, preljuba, a pojavljuje se i kao oblik kompenzacije za otmicu. Sporovi se rješavaju predavanjem djevojke muškarcu iz suprotne obitelji ili plemena. Osoba koja je počinila neko od navedenih djela daje svoju sestru, kćer ili nećakinju suprotnoj obitelji. Primjena ovoga običaja seže unazad 400 godina kada su dva paštunska plemena vodila takozvani krvavi rat. Nawab (vladar) iz Tanka je pokušao uspostaviti mir između plemena te se obratio Jirgi (lokalni sud) koji je donio odluku da se djevojke daju kao Qisas. Kasnije je ta odluka postala običaj koji su prakticirale mnoge generacije.

Starost žena koje se udaju za muškarca iz suprotne obitelju se kreće od 4 godine pa nadalje, a muškaraca koji ih uzimaju za žene do 60 godina. Takvi brakovi su poznati kao Vani, Swara, Khoon baha, Sharam i Sang chatti. Vjenčanja se odvijaju bez ceremonije, a žena se dovodi mužu u običnoj odjeći. Može se prihvatiti svaka djevojka, ali u praksi postoje djevojke koje se preferiraju kao oblik kompenzacije za počinjeno djelo. Nezamislivo je koliko je ovaj običaj ponižavajući i diskriminirajući za žene. Žena mora odgovarati za nešto što nikada nije počinila. Nesretne žene se žrtvuju zbog djela koje su počinili članovi njihovih obitelji. Lokalna starija populacija se nažalost uvelike priklanja ovom običaju u uvjerenju da se život i čast cijele obitelji može spasiti žrtvovanjem jedne djevojke i da u tome nema nikakve štete. Tako je Tasleem Bibi dok je još imala pet godina bila obećana sinu suprotne obitelji kao naknada za ubojstvo koje je počinio njezin otac. Tasleem je sa svojih 25 godina odbijala brak i izjavila je da se žena vani tretira kao prljavština. Tasleem se susrela s brojnim prijetnjama od strane suprotne obitelji, ali za razliku od drugih žena imala je podršku braće koja su se također protivila ovom običaju. Khalil ur Rehman, odvjetnik i zagovornik ljudskih prava u Mianwaliju izjavio je da se na ovaj način trguje ženama poput životinja i da je žena, kad se uda, u malo boljem položaju od ropkinje.

Običaj Vani krši Ustav zemlje donesen 1973. godine. Člankom 4. Ustava određeno je da svaki građanin kao i svaka osoba koja se nalazi u Pakistanu uživa neotuđivo pravo na zakonom zajamčenu zaštitu. Također, Ustav određuje da se ne poduzimaju radnje štetne po život, slobodu, tijelo, ugled ili imovinu bilo koje osobe, osim u skladu sa zakonom i da nijedna osoba neće biti prisiljena učiniti nešto što sam zakon ne nalaže. Vani krši i članak 9. Ustava koji jamči da nijedna osoba neće biti lišena života ili slobode. Možemo se složiti da je ovaj oblik prakse ponižavajući za djevojke određene kao vani. Nanosi štetu njihovom ugledu jer će čitav život biti stigmatizirane i uskraćene za svoju slobodu. Kazneni zakon Pakistana određuje da je prisiljavanje žene stupanju u brak u obliku „vani“ ili „swara“ radi rješavanja spora ili kaznene odgovornosti kažnjivo kaznom zatvora od 3 do 7 godina te novčanom kaznom do 500.000,00 pakistanskih rupija. Međutim, još uvijek ne postoje strogi zakoni kojima bi se isključivo regulirale zabrane prisilnih brakova.

Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena i proglašena na skupštini UN-a 1948. jamči jednaka prava i slobode svima bez razlike po različitim osnovama, a između ostalog i spola. Opća skupština UN-a je 1979. godine usvojila Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena. Među zemljama koje su potpisale i ratificirale Konvenciju je i Pakistan. Također u čl. 25. Ustava Pakistana jamči se jednakost svih građana i zabranjuje diskriminacija na osnovi spola. Danas kada postoje mnoge organizacije za zaštitu ljudskih prava kao i mnoge nevladine organizacije, postavlja se pitanje zašto se još uvijek dopuštaju ovako ponižavajući običaji.

Vlada, Pakistanska komisija za ljudska prava i mnoge nevladine organizacije poduzimaju razne inicijative s ciljem suzbijanja Vani običaja. Vrhovni sud Pakistana poduzeo je mjere protiv prisilnih brakova. Nacionalni odbor za pravosudnu politiku proglasio je Vani neislamskom praksom koja mora biti kažnjena. Za vrijeme bivšeg pakistanskog predsjednika Perveza Musharrafa 2004. godine je donesen zakon protiv Vani običaja. Nažalost, neuspješno je implementiran zbog snažnih kulturnih običaja u ruralnim područjima. Prema novom zakonu u Mianwaliju presuđeno je samo 15 slučajeva.

Nažalost, Vani je upravo primjer kako su pojedine žene još uvijek žrtve konzervativnih i diskriminirajućih običaja. Riječ je o ilegalnoj tradiciji koja je godinama raširena u ruralnim dijelovima Pakistana. Ne postoje pouzdane brojke o broju žrtava, ali lokalni ljudi procjenjuju da postoji na stotine slučajeva. Iako je Vlada posvećena iskorjenjivanju zastarjelog i neprihvatljivog običaja, zakoni su se u velikom opsegu zanemarivali. Potrebno je strogo provoditi zakone i jačati svijest društva o ravnopravnosti žena i muškaraca, te obrazovati mlade generacije kako bi se iskorijenio ovaj običaj.

IZVORI

https://eacpe.org/the-heinous-practice-of-vani-in-pakistan/

file:///C:/Users/HP/Downloads/89-484-1-PBvaniarticle.pdf

http://www.pakistani.org/pakistan/constitution/part1.html

http://www.pakistani.org/pakistan/constitution/part2.ch1.html

http://www.pakistani.org/pakistan/legislation/1860/actXLVof1860.html

https://www.theguardian.com/world/2006/apr/21/pakistan.declanwalsh

https://www.bbc.com/news/world-asia-35724078

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2009_11_12_143.html

https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/preuzimanje/dokumenti/un/kon_o_ukl_diskr_zena.pdf

Smrtna kazna je precizno i jasno zakonom određene zemlje predviđeno usmrćivanje osobe, koja se izriče nakon što je osoba proglašena krivom za počinjenje točno određenog kaznenog djela, kvalificiranog kao onog dostojno smrtne kazne. U pravilu, smrtna se kazna izriče nakon provođenja sudskog postupka nakon kojega slijedi samo izvršenje smrtne presude. Postojanje smrtne kazne pretpostavlja postojanje zakona koji točno definira u kojim slučajevima i za koja kaznena djela ju je moguće izreći. Što se tiče europskih država, smrtna je kazna zabranjena tako da niti jedna država članica Vijeća Europe nema smrtnu kaznu kao opciju završetka sudskog postupka. Na području Europe ona je aktualna još jedino u Bjelorusiji, no ona nije članica Vijeća Europe. Hrvatska je Božićnim Ustavom (Ustavom iz 1990. godine) ukinula smrtnu kaznu.

Iran, Saudijska Arabija, Vijetnam i Irak zemlje su u kojima je zabilježeno najviše pogubljenja. Iako broj stvarno provedenih smrtnih kazni, sa ili bez prethodno završenog sudskog postupka, najčešće ne dopire do medija te posljedično i šire javnosti, nastavno na stvarne događaje i praksu uzima se da je stopa provedenih smrtnih kazni u spomenutim zemljama predvodnicama svake godine oko 70%.. Više od polovine svih smrtnih kazni koje su zabilježene prošle godine u svijetu, provedeno je u Iranu. Izrazito je bitno napomenuti kako osuđenici na smrtnu kaznu najčešće nisu čak niti punoljetni. Iran je, nažalost još uvijek, jedina zemlja u svijetu u kojoj je moguće na smrt osuditi i maloljetnike. Smrtna se kazna u tom slučaju izvršava nakon što osuđenik napuni 18 godina života, osim ako ne dođe do instituta pomilovanja, što u praksi po broju smrtnih slučajeva, vidimo najčešće nije slučaj. Iako je Iran potpisnik Deklaracije UN o pravima djeteta, prema kojoj se svaka osoba ispod 18 godina starosti smatra djetetom, islamski (šerijatski) zakon to pak vidi drugačije. Djevojčice se u Iranu već sa devet godina mogu pozvati na kaznenu odgovornost, a dječaci sa petnaest. Naravno, za određena „teška“ jasno definirana kaznena djela, spomenuti moraju odgovarati i životom.

Smrtna se kazna danas provodi brojnim metodama i tehnikama. Ovisno o pravnom sustavu te prevladavajućoj vjeri u određenoj državi, mijenja se stopa smrtnih kazni te metode izvršenja istih. Na primjer, u SAD-u je kroz povijest električna stolica bila najčešće korištena metoda, a od 2000. godine češće se koristi tzv. smrtonosna injekcija. Kao što smo spomenuli, zemlje islamskih šerijatskih i teokratskih zakona na vrhu su ljestvice po broju provedenih smrtnih kazni, a u njima su najpopularnije metode vješanje, javno bičevanje, kamenovanje i druge slične, najčešće bolnije i okrutnije metode. Kada se spominje smrtna kazna, u ovome slučaju na primjeru države Iran, neizostavno treba spomenuti i pitanje ljudskih prava u istoj, obzirom da se samom smrtnom kaznom itekako krše jedna od onih temeljnih. Iako se proglašenjem Opće deklaracije Ujedinjenih Naroda o ljudskim pravima (1948.) svim ljudima jamče jednaka i neotuđiva prava i slobode bez obzira na spol, naciju, rasu i vjeroispovijest, univerzalan se karakter i mehanizam primjene Deklaracije uskoro našao pred izazovima drugačije tradicije, društvene vrijednosti, vjeroispovijesti i naravi od one na čijim je vrijednostima Opća Deklaracija utemeljena. Svima je dobro poznato kako su se države islamskih i još uvijek važećih šerijatskih zakona u početku protivile potpisivanju Opće Deklaracije, držeći da se pojedini dijelovi iste protive islamskoj moralnoj tradiciji. Od tada pa sve do danas „sukob“ između islama i liberalnog koncepta ljudskih prava interpretiranog i zajamčenog Općom Deklaracijom najčešće se spotiče na trima točkama napetosti: slobodi religije (nasuprot smrtnoj kazni za određena zakonom propisana kaznena djela), slobodi govora (nasuprot zabrani prikazivanja proroka Muhameda) te položaju žene i njezinim pravima u islamu. Dok Opća deklaracija među ostalim jamči i pravo na slobodu religije svakom pojedincu, uključujući promjenu ili odbacivanje iste, šerijatom je propisan zatvor, pa čak i smrtna kazna za takav čin, označivši otpadanje od islama kao veleizdaju. Naravno da to nije jedini primjer u kojemu bi se zaslužila smrtna kazna, dapače, takvih je mnogo. Ususret sve većem angažmanu međunarodne zajednice u pogledu jamčenja temeljnih ljudskih prava i sloboda, ista se nada kako će se sve više država na svijetu, uključujući i Iran, odreći reguliranja i propisivanja smrtne kazne za bilo koje kazneno djelo, ma koliko teško, namjerno ili okrutno ono bilo.

Ekonomski problemi zahvaćaju milijune obitelji diljem svijeta te pokušaj njihovog rješavanja u nekim dijelovima svijeta dolazi s cijenom sigurnosti djeteta. UNICEF-ove pretpostavke su da je otprilike jedna desetina sve djece na svijetu prisiljena raditi poslove koji nisu namijenjeni njihovoj dobi što nam daje nevjerojatnu brojku od 160 milijuna. Uganda, kao jedna od najsiromašnijih zemlji svijeta, ne predstavlja iznimku.

Prema objašnjenju Međunarodne organizacije rada, „child labour“ je definiran kao posao koji dijete lišava njegovog djetinjstva, potencijala i dostojanstva te je štetan za fizički i psihički razvoj. Tim pojmom su obuhvaćeni svi poslovi koji su psihički, fizički, socijalno ili moralno opasni i štetni za djecu i/ili se prepliću s djetetovim školovanjem tako da zbog njega nemaju mogućnost pohađati nastavu, moraju izostati iz škole kako bi radili itd. Razlika između pojmova „work“ (posao) i „child labour“ (dječji rad) ovisi o dobi djeteta, vrsti i trajanju posla, uvjetima pod kojima se obavlja i ciljevima koje pojedine države žele postići. Razlika također varira od zemlje do zemlje kao i od pojedinog gospodarskog sektora jedne zemlje do drugog.

Republika Uganda smještena je na istoku Afrike. Ako bismo Ugandu željeli pozicionirati na popisu zemlja po BDP-u per capita, morali bismo ju staviti na sam jug odnosno na začelje popisa. Gotovo polovica stanovništva su djeca mlađa od 15 godina. 22,2 posto djece (dob 5-14 godina) radi, što čini nevjerojatnu brojku od otprilike dva i pol milijuna. 85,1 posto njih pohađa školu dok 25,9 posto uz pohađanje škole još i radi. Daleko najviše djece (oko 95 posto) radi u poljoprivredi na plantažama kakaa, kave, čaja, kukuruza, duhana itd. Ostatak djece radi u građevini, izradi cigli, rudnicima zlata, proizvodnji alkoholnih pića. Jedan od najvećih problema jest trgovina ljudima (djece) u svrhu pružanja seksualnih usluga poput prostitucije ili pornografije koja pogađa i djevojčice i dječake. Iako je u prošlosti praksa bila da se djeca prodaju iz ruralnih u urbana područja, zadnjih godina primjećuje se da nema pravilnosti te da se djeca prodaju i u zemlje poput Kenije i Somalije. Osim za seksualne usluge, djeca se prodaju i za potrebe kućanskih poslova, prošnje na ulici, ulične prodaje, sakupljanje sirovina.

Osnovno obrazovanje je obavezno i besplatno, no veliki trošak glede školske opreme, uniforma i ostalih materijala često sprječava djecu da pohađaju nastavu. Djeca u školi često trpe fizičko i seksualno zlostavljanje od strane ostalih učenika i učitelja. Barijere poput manjka učitelja i školske infrastrukture te loša prometna povezanost ruralnih područja također pridonose smanjenju mogućnosti djeteta da se obrazuje. Zakoni o besplatnom obaveznom obrazovanju jednako se primjenjuju na djecu izbjeglice na papiru, no u praksi to nije slučaj. Ona često nisu niti upisana u školu, a i ako jesu onda se prema njima odnosi drugačije nego prema domaćoj djeci. Tretira ih se diskriminirajuće, fizički ih se češće kažnjava, prisiljena su obavljati teže poslove i sve u svemu konstantno ih se podsjeća da su manje vrijedni od domaće djece. Taj tretman prisutan je i od strane učitelja i od strane ostale djece. Također, djeca izbjeglice suočeni su s problemom nepoznavanja jezika te im se u tome, možemo zaključiti, ne izlazi u susret. Zbog svih navedenih razloga i još mnogobrojnih ostalih djeca često odustaju od škole i počinju raditi.

Vlada Ugande donijela je zakone i propise o dječjem radu, no oni su puni pravnih praznina i neusklađenosti. Uzmimo za primjer minimalnu dob za rad. Propis o djeci propisuje dob od 16 godina kao minimalnu, dok Zakon o radu omogućava djeci od 12 godina da rade. Zaštita zakonske minimalne dobi ne primjenjuje se na djecu koja rade bez formalnog zaposlenja što se kosi s internacionalnim standardima koji zahtijevaju da su sva djeca zaštićena minimalnom dobi za rad. Iako u Ugandi postoji lista opasnih zanimanja koja su zabranjena djeci mlađoj od 18 godina, Pravilnik o zapošljavanju djece daje poslodavcima pravo da dozvole djeci starijoj od 12 godina da se upišu u edukativno osposobljavanje ili program nauke za opasna zanimanja što je oprečno međunarodnim standardima. Ugandin Propis o prevenciji trgovine ljudima u suglasju je s međunarodnim standardima o zabrani trgovine djece, no Propis o djeci je opet oprečan njemu jer on smatra da je za postojanje trgovine djece potrebna neka vrsta sile, prijevare ili prisile. Osnovno obavezno obrazovanje traje samo do 13 godine. Posebno ranjiva skupina djece jest ona od 13 do 16 godine jer oni više nisu obavezni školovati se, a s druge strane po zakonu još ne bi smjeli raditi. Proces usklađivanja zakonodavstva započeo je još u 2018. godini te je trebao biti završen u 2020. godini, no dolaskom pandemije proces je ušao u fazu stagnacije.

Institucionalni mehanizmi za provođenje zakona i propisa o dječjem radu uspostavljeni su no kod njih se, kao i kod samih zakona, javljaju problemi i praznine oko samih nadležnosti pojedinog tijela koji još dodatno ometaju adekvatnu provedbu pravnih akata o radu djece. Organizacije/agencije koje su odgovorne za provođenje zakona su: Ministarstvo roda, rada i socijalnog napretka; Ministarstvo unutarnjih poslova; Ministarstvo lokalne samouprave; Direktorat za javne progone.

Pojavom korona virusa situacija oko dječjeg rada se dodatno pogoršala. Osim već navedenog neusklađivanja zakonodavstva, pojavili su se problemi koji su neposredno utjecali na djecu. Velik broj ljudi ostao je bez posla pa su djeca bila primorana dodatno raditi kako bi uzdržavala obitelj. Škole su se zatvorile pa su djeca opet bila prisiljena raditi. Sama bolest odnijela je mnogo života jer se radi o zemlji sa slabim zdravstvenim sustavom te su djeca morala nadoknaditi radnu snagu.

Dječji prisilni rad velik je problem u Ugandi kao i u ostatku svijeta gdje se pojavljuje. Iako je sadašnjost što se tiče ovog problema poprilično crna, usklađivanjem zakonodavstva, inzistiranjem na što širem i kvalitetnijem obrazovanju i sankcioniranjem „robovlasnika“, postoji nada da će jednog dana, koji nažalost neće biti u bližoj budućnosti, biti bolje.

Izvori:

Bureau of International Labour Affairs, 2020 Findings on the Worst Forms of Child Labour: Uganda

https://www.dol.gov/sites/dolgov/files/ILAB/child_labor_reports/tda2020/Uganda.pdf

International Labour Organisation, Fight child labour amid Covid19 in Uganda

https://www.ilo.org/africa/technical-cooperation/accel-africa/WCMS_748305/lang--en/index.htm

International Labour Organisation, What is child labour

https://www.ilo.org/ipec/facts/lang--en/index.htm

Trgovanje ljudima je vrbovanje i/ili prijevoz, prebacivanje, skrivanje i primanje osoba upotrebom sile ili prijetnjom i drugim oblicima prisile, otmice, prijevare, obmane, zloupotrebe autoriteta ili položaja pretpostavljenog, prijevarom ili drugim oblicima prinude u cilju seksualnog ili ekonomskog iskorištavanja radi stjecanja profita i koristi trećeg lica i/ili grupe. Radi se o fenomenu koji pogađa veliki dio svijeta.

Tajland je poznat kao izvorna i odredišna zemlja za migrante koji su postali žrtve trgovinom ljudima. Prema Globalnom indeksu ropstva, Tajland je dom za oko 610.000 žrtava trgovine ljudima.

Većina identificiranih žrtava došla je iz Mjanmara, što znači da se većinski radi o migrantima, ali povijesno su tajlandski državljani također bili prisiljeni ili prevareni na rad ili seksualno iskorištavanje. Kako bi legalno ušli na Tajland, migranti moraju proći kroz MoU ( Memorandum of understanding ) proces, sporazum između vlada Kambodže, Laosa i Mjanmara koji omogućuje legalnu migraciju radne snage iz ovih zemalja. No s obzirom na to da se radi o dugom, skupom i složenom procesu, mnogi pribjegavaju ilegalnim migracijama.

S obzirom na to da su radnici migranti i etničke manjine najosjetljivije na trgovinu ljudi, vlada donosi niz progresivnih politika koje migrantima jamče pristup mnogim osnovnim uslugama bez obzira na pravni status, uključujući obrazovanje i zdravstvenu skrb, no različite prepreke kao što su jezične barijere i nizak ekonomski i društveni status i dalje otežavaju korištenje ovih usluga u praksi. UN opisujući situaciju na Tajlandu navodi da neučinkovite i stalno promjenjive politike zadržavaju migrante u nesigurnom pravnom statusu i sprječavaju ih da daju puni doprinos kao članovi tajlandskog društva.

Tajland je dugo poznat kao značajan izvor trgovine djecom u seksualne svrhe. Neki od razloga su visoka razina regionalne migracije, ilegalne migracije, ekonomske neravnoteže i lokalna potražnja za seksualnim uslugama djece. Danas u tome veliku ulogu ima Internet koji omogućuje lakše stupanje u kontakt s djecom i mladima koji traže nove mogućnosti za život. Roditelji su često u potpunosti neupućeni u ono što se događa. Na Tajlandu, nevladine organizacije koje rade na prevenciji trgovanja ljudima, procjenjuju kako su jedna trećina svih prostitutki zapravo djeca ispod 18 godina, od kojih su mnoga potječu iz drugih zemalja.

Isto tako, različitim nepravdama posebno su pogođeni poljoprivrednici od kojih većina njih ne prima najosnovniju zaštitu uključujući minimalnu plaću, plaću za prekovremeni rad, vrijeme odmora, godišnji odmor, bolovanje i socijalno osiguranje. Takve pojave također pogoduju trgovini ljudima.

Kako bi se uspješno preveniralo te suzbilo trgovanje ljudima neke od potrebnih mjera su poboljšanje kapaciteta za provođenje zakona kojima se osuđuju trgovci ljudima, osiguranje da se multidisciplinarni timovi sastoje od službenika koji su obučeni i imaju dovoljno iskustva u radu na slučajevima trgovine ljudima, istraživanje dužnosnika koji su navodno sudjelovali u omogućavanju trgovine ljudima, te osuđivanje i kažnjavanje onih koji su proglašeni krivima odgovarajućim kaznama, povećanje sposobnosti žrtava da se slobodno kreću po skloništima te produženje razdoblja u kojem su dužnosnici dužni službeno identificirati potencijalnu žrtvu, kako bi žrtvama dali vremena da dobiju državne usluge, oporave se od izrabljivanja i vlastima ispričaju svoja iskustva.

Isto tako, bitna polazna točka za poduzimanje bilo kakvih mjera protiv trgovine ljudima jest jasno definiranje trgovanja ljudima kao kaznenog djela. Ako kazneno djelo nije jasno i točno definirano, omogućavanje rješavanja problema i potraga za najboljim načinom djelovanja u vezi s tim kaznenim djelom nije moguća. Bez jasne definicije, također je nemoguće uključiti međudržavnu suradnju. Tajlandski Zakon o suzbijanju trgovine ljudima BE 2551 (2008.) kriminalizira trgovinu ljudima za seksualno i radno iskorištavanje na sličan način kao i Protokol UN-a. Zakon sadrži kaznenu odgovornost fizičkih i pravnih osoba kao i zaštitu i obeštećenje žrtava. Kazneni zakon također kriminalizira tretiranje osobe kao roba, uključujući kupnju ili prodaju. U njemu se isto tako navodi kazneno djelo otmice djece, trgovina djecom, lišavanje slobode te čin odvođenja osobe iz Tajlanda korištenjem prijevarnih, obmanjujućih ili prisilnih sredstava.

Još jedna metoda borbe protiv trgovanja ljudima je zajedničko izvješće Ureda Ujedinjenih naroda za droge i kriminal (UNODC) i Tajlandskog instituta za pravosuđe (TIJ) pod nazivom „Trgovanje ljudima iz Kambodže, Laosa i Mjanmara do Tajlanda“ koje se bavi istraživanjem trgovanja ljudima na tom području te ističe potrebu za jačanjem kaznenog pravosuđa u otkrivanju i prevenciji. Izvješće se također bavi radom na profilima žrtava i trgovaca ljudima, uzima u obzir suvremene faktore privlačenja i odbijanja, rute kojima se kreću redoviti i neregularni migranti, naknade koje se plaćaju krijumčarima i trgovcima ljudima, te ponašanja i metode trgovaca ljudima i njihovih mreža. Osim što se na ovaj način stječe potpunija slika trenutne situacije trgovine ljudima u navedenim zemljama, razmatra se bi li otkrića mogla biti od pomoći izvan četiri zemlje koje su sudjelovale u izradi izvješća.

UNODC također vodi sigurnu, internetsku bazu podataka - Sustav dobrovoljnog izvještavanja o krijumčarenju migranata i povezanom ponašanju (VRS-MSRC) za prikupljanje i razmjenu podataka o provedbi zakona između zemalja članica.

Međunarodna priroda ove vrste kriminala, njegovi složeni uzroci i nedovoljan stupanj svijesti o postojanju problema, uz nedovoljno usklađene kaznene zakone pogođenih država, otežava borbu protiv trgovine ljudima. No, međunarodna suradnja te uspostava učinkovite politike i njezina uspješna provedbe mogu dovesti do reduciranja, ako ne i istrebljenja ove vrste ropstva 21. stoljeća.

IZVORI:

-čl. 3. Protokola UN o prevenciji, suzbijanju i kažnjavanju trgovanja ljudima, https://treaties.un.org/doc/Treaties/2000/11/20001115%2011-38%20AM/Ch_XVIII_12_ap.pdf

-Recruitment Platform Feasibility Study, https://winrock.org/wp-content/uploads/2020/09/Recruitment-Platform-Feasibility-Study.pdf

-Trafficking in Thailand: The Demand Fuels Child Trafficking for Sexual Purposes, https://ecpat.org/story/trafficking-in-thailand-the-demand-fuels-child-trafficking-for-sexual-purposes/

-2021 Trafficking in Persons Report: Thailand, https://www.state.gov/reports/2021-trafficking-in-persons-report/thailand/

-UNODC: New report sheds light on the phenomenon of human trafficking into Thailand, https://www.unodc.org/southeastasiaandpacific/en/2017/08/trafficking-in-persons-thailand-report-launch/story.html

Ukrajina postaje u potpunosti samostalna, kao i 14 ostalih zemlja, raspadom Sovjetskog Saveza 31. prosinca 1991. Turbulentno razdoblje uslijedilo je za zemlje nekadašnjeg Varšavskog bloka uoči velike političke nestabilnosti i ekonomske neizvjesnosti. Tranzicijsko razdoblje predstavlja mukotrpan proces s teško predvidivim posljedicama. Upravo Ukrajina započinje svoj razvoj preobrazbe pri čemu prethodno razdoblje uvelike ima svoj značaj na stanje ljudskih prava i migracija. S razbijanjem komunizma Ukrajina svojim putem prema kapitalističkom gospodarstvu plaća snažnom cijenom visoke inflacije i ekonomskom deterioracijom.

21. stoljeće ne predstavlja naročito razdoblje mira i blagostanja za Ukrajinu. 2004. godina obilježna je pobjednom Viktora Yanukovicha kao kandidata za predsjednika. Demonstracije, koje su bile održavane 10 dana imale su za cilj naglasiti kako su izbori namješteni. Reizbor je bio izvršen i Viktor Yanukovich je izabran ponovno za predsjednika pri čemu stupa na dužnost početkom 2005. godine. Uoči ekonomske svjetske krize 2008., ukrajinska ekonomija ne predstavlja iznimku, te kao većina država ulazi u krizu, no nadolazećih godina bilježi oporavak. 2013. i 2014. godine demostracije se ponovno rasplamsavaju diljem Ukrajine kada je predsjednik Yanukovich odbio prihvatiti ugovor o pristupanju sa EU, nakon čega ga je parlament maknuo s dužnosti glasovanjem. Petro Poroshenko postaje sljedećim predsjednikom, a nakon njega Volodimir Zelenski. Značajna stavka novije povijesti Ukrajine obilježena je sukobom s Rusijom na istoku zemlje zbog aneksije Krima.

Nekoliko godina sukoba, ostavilo je nezanemarive posljedica na raznorazne aspekte ukrajinskoga društva. Utjecaj sukoba proteže se na 5 milijuna ljudi koji živi na području, 3,4 milijuna ljudi traži humanitarnu pomoć i zaštitu te je od 2014 ubijeno 3,350 civila muškaraca, žena i djece, uz 7,000 ljudi ranjenih. Ukrajine je, također, zemlja koja izrazito ponukana migracijom stanovništva, pri čemu ima dijasporu od 20 milijuna ljudi. Uz navedene probleme Ukrajina ne zadovoljava minimalne kriterije koji bi pospješili nestanak trgovine ljudi.

Što se migracije tiče, Ukrajina je sedma zemlja podrijetla svih migranata na svijetu , 5.9 prijavljenih milijuna Ukrajinaca živi u inozemstvu, posebno u Ruskoj Federaciji preko 3 milijuna, u Kazahstanu i Poljskoj otprilike 2 milijuna, i u Italiji 234,000. Sve više ukrajinskih državljana postaju državljanima zemalja gdje borave. Prema podacima Eurostata (iz 2017. godine) 3, 400 Ukrajinaca stječe državljanstvo u Njemačkoj naturalizacijom, 2,700 u Poljskoj, 2, 000 u Portugalu te 1,200 u Češkoj Republici. Aneksija Krima i vojne akcije su utjecale na migracije u 2014. do 2015., iako se broj tražitelja azila postupno smanjuje u 2018. godini vjerojatno zbog stabilizacije situacije. Broj tražitelja azila, državljana Ukrajine, s podnesenim zahtjevima za zemlje Schengen zone iznosi 9,505 podnositelja šta je za 5 posto manje u odnosu na 2018. godinu kada imamo 10,035 podnositelja . Kako će migracijska slika izgledati u Ukrajini, u odnosu na žitelje same zemlje, sasvim je neizvjesno. Situacija na istoku zemlje svake godine daje povod za novi vid zabrinutosti u odnosu na cijelu regiju. Isto tako, Ukrajina predstavlja tranzitnu točku za osobe koje traže međunarodnu zaštitu. Izbjeglica iz raznih dijelova svijeta prolazi Ukrajinom pokušavajući dosegnuti treće zemlje za koje vjeruju da će im kroz intergraciju omogućiti bolje živote. Procjene nalažu da 2, 271 izbgjelica podnosi zahtjev za azilom, iz zemalja poput Afganistana, Sirije, i Ruske Federacije .

Što se tiče zadiranja u ljudska prava, krijumčarenje i trgovina ljudima poprima oblik sve veće važnosti u suvremenoj Ukrajini. Zemlja je na vrhu ljestvica po pitanju zahvaćenosti populacije djelatnostima trgovine ljudi, čak 260,000 ukrajinskih državljana bilo je predmet takvog groznog djela. Odredište eksploatacije žrtvi je najčešće u Ruskoj Federaciji, točnije u širem području Moskve gdje izvršavaju seksualne usluge u javnim kućama, noćnim klubovima ili su podložni izrabljivanju u raznim industrijama. Prava nacionalnih manjima, poput Roma, bivaju ugrožena pri čemu službena policijska istraživanja usmjerana ka rješavanju slučaja rijetko kada urode plodom. Nisu samo prava Roma upitna, već i druge etničke skupine i LGBT grupe bivaju metama desničarskih napada iz mržnje gdje, opet, službene vlasti ne umiju istražiti adekvatno slučajeve i kazniti počinitelje. Transrodna osoba u Žitomiru je strahovito bila pretučena, napadnuta i vrijeđana od strane grupe mladića te je trebala biti oteta kako bi tražili njegovog oca novac, istraga je pokrenuta, no nikakve sigurnosne mjere nisu bile izrečene prema osumnjičenima . Hod za prava transrodnih osoba, u kapacitetu od otprilike 30 aktivista, je bio prekinut u Kijevu nakon šta su ga desničarski militant prekinuli, pri čemu su dvije ženske osobe bila napadnute, a policijski službenici nisu poduzeli ništa kako bi spriječili napade. Romska obitelj tvrdi da je bila napadnuta tijekom kampiranja, nasilnici su u ranojutranjim satima ušli u šator te drvenom daskom udarali oca po glavi, istovremeno upućujući verbalne uvrede njegovoj ženi . Isto tako, brojke prijavljenog obiteljskog nasilja, uoči epidemioloških mjera radi suzbijanja Covid-19-a, rastu za 30 posto . Krim je obilježen, također, kontinuiranim naporima ruskih vlasti da onemoguće dijelovanje boraca za ljudska prava Krimskih Tatara politički motiviranim kaznenim postupcima lažno ih optužujući da pripadaju terorističkim organizacijama.

Mnogi izazovi opterećuju društvo Ukrajine. Gore spomenuti problemi, i mnogi drugi nespomenuti, samo će jačati ako adekvatna intervencija ne bude poduzeta. Možemo se samo nadati da će situacija biti ublažena protekom vremena jer Ukrajina zaista predstavlja okosnicu stabilnosti u regiji istočne Europe. Doduše, trenutačna situacija nije baš optimistična, s obzirom na skupljanje 100,000 ruskih vojnika na granici što NATO i SAD smatraju jako zabrinjavajućim. Neriješeni izazovi, problemi te zemlje mogu odjekom zahvatiti i dalje dijelove Europe, ako ne i cijelu.

IZVORI:

1. Migratns & Refugees, Country Profile, Ukraine, https://migrants-refugees.va/country-profile/ukraine/

2. Human Rights Watch, Radicals Target Roma People in Ukraine End Impunity for Hate Crimes, https://www.hrw.org/news/2021/11/29/radicals-target-roma-people-ukraine

3. Human Rights Watch, Ukraine, Events of 2020, https://www.hrw.org/world-report/2021/country-chapters/ukraine

4. Amnesty International, Ukraine 2020, https://www.amnesty.org/en/location/europe-and-central-asia/ukraine/report-ukraine/

5. BBC, Ukraine transgender rally disrupted by far-right militants, https://www.bbc.com/news/world-europe-46254855

6. CNN, World, ensions are high on Ukraine's border with Russia. Here's what you need to know, https://edition.cnn.com/2021/12/03/europe/ukraine-russia-2021-tensions-explainer-cmd-intl/index.html