Zanimljivosti

Nedavno je na popularnom kvizu znanja Hrvatske radiotelevizije postavljeno pitanje koja država u svijetu trenutačno zbrinjava najveći broj izbjeglica? Točan odgovor bi za one koji ne prate detaljno ovu tematiku mogao zvučati iznenađujuće, a on glasi Turska. Naime, nakon ogromnog izbjegličkog vala iz 2015 godine, potaknutog prije svega građanskim ratom u Siriji, ali i nizom tinjajućih sukoba na prostoru sjeverne Afrike, koji su svi zapravo posljedica onog što se naziva Arapsko proljeće, u Europskoj Uniji je došlo do tektonskih pravno-političkih poremećaja. Odluka Njemačke i nekih skandinavskih zemalja da prime, bez pretjeranih provjera, milijune izbjeglica, potaknula je rijeku očajnih ljudi da preko Europe traže spas, kako od užasa rata tako i od užasa gladi uzrokovane ekonomskim razlozima. Ali, kao i na brojnim drugim poljima EU je pokazala svoju poslovičnu političku razjedinjenost, posebice izraženu na polju vanjske politike. Mađarska, Slovenija, Austrija počele su dizati oko svojih granica prepreke od bodljikave žice, a diljem Europe došlo je do sloma Schengenskog režima slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala. Pokušaji uvođenja kvota za prihvat izbjeglica po pojedinim zemljama također nisu bili u potpunosti uspješni.

Rješenje je nađeno, ili se barem tako tvrdi, na Summitu EU i Turske u ožujku 2016 godine. Osnovni cilj bio je smanjiti priljev migranata u EU koji su dolazili preko Grčke, u koju je po navodima Europske komisije samo 2015. godine ušlo više od 850 000 ljudi. „Mehanizam se činio jednostavan: grčke vlasti trebale bi brzo provjeriti sve koji dolaze imaju li pravo na azil. Oni za koje se utvrdi da ga nemaju bili bi vraćeni natrag u Tursku. Zauzvrat, EU je trebao preuzeti isti broj tražitelja azila iz grčkih kampova u različite zemlje članice. Uz to, Europljani su platili oko šest milijardi eura za zbrinjavanje gotovo četiri milijuna sirijskih izbjeglica koje već žive u Turskoj.“ [1] U ovom dogovoru se također vidio model i za rješavanje drugog velikog pravca dolaska migranata, koji je za same migrante puno opasniji nego kopneni, naime putem Mediterana. Prema podacima UN-a od 2014 godine. na Mediteranu je život izgubilo više od 20.000 izbjeglica. Kada bi se sa Libijom, Tunisom i Egiptom postigao sličan sporazum sa Turskom, smatralo se, ljudski bi životi bili spašeni, a pritisak izbjeglica na EU bi se smanjio. Podaci za 2020. godinu upućuju da je, barem iz aspekta cilja smanjenja broja ulaska izbjeglice na područje Grčke on i postignut, naime te je godine u Grčku ušlo oko 15 000 ljudi.

Ipak postavlja se pitanje koliko je ovom padu uzrok sporazum EU i Turske, a koliko upravo mediteranska ruta na koju su se mnogi migranti preusmjerili. Dodatan uzrok je nesumnjivo i pandemija korona virusa koja je do krajnjih granica postrožila kontrole prelaska granica. Prije nego otvorimo temu ciničnosti i upitne humanosti ovakvog rješenja potrebno je napomenuti da su uvjeti u kampovima u Grčkoj, a posebno u Turskoj vrlo često neljudski, a da se ogromna sredstva koja Turska dobiva za brigu o migrantima troše na sasvim druge stvari. Najbolji primjer ovoga, požar u kampu Moria, prošle zime skrenuo je pozornost svijeta na to neodrživo stanje. „Dok je nova konzervativna vlada u Ateni pooštrila politički ton i mjere protiv izbjeglica, Bruxelles je platio stotine milijuna eura pomoći, ali nošenje s krizom je uglavnom prepustio Grčkoj.“[2] Migranti se također zloupotrebljavaju u političke svrhe, od unutarnjeg potpirivanja mržnje i ksenofobije radi prikupljanja jeftinih politički poena, preko njihovog korištenja kao vanjskopolitičke poluge, što zorno predočava turski predsjednik Erdogan kada, da bi dobio više novca od EU povremeno prebacuje tisuće ljudi u Grčku.

Kada bismo čak i prihvatili upitnu uspješnost ovakvog dogovora u smislu sprječavanja prolaska migranata na područje EU, nikako ne možemo zanemariti njegovu dubioznu humanitarnu i političku stranu. Kao prvo postavlja se pitanje zar zaista EU, najbogatiji i najrazvijeniji dio svijeta od 450 miliona ljudi nije sposobna prihvatiti nekoliko miliona migranata, mnoge od njih spasiti od smrti, a većinu od gladi i uspješno ih integrirati u svoja društva, i to EU kojoj zbog demografskih promjena fali radne snage? Kao drugo, EU koja je nastala na idejama ljudskih prava, humanosti i solidarnosti, a sve potaknuto željom da se strahote Drugog svjetskog rata nikada ne ponove, izdajući, zbog svoje unutarnje nejedinstvenosti i ksenofobne sebičnosti pojedinih zemalja, te ideje zapravo izdaje i rastače samu sebe. EU je negacija rata, mržnje prema drugima i čežnja za ostvarivanjem osobne slobode, ekonomskog napretka i potrage za srećom. Bivajući svjesna svega toga da li joj je dopušteno da drugima, na tako grub i ciničan način, plaćajući neliberalnoj Turskoj državi da zadržava ljude na svom teritoriju, otima barem san da bi i oni mogli pronaći mir i sreću?

[1]Samo što dalje - pet godina europsko-turskog sporazuma o migrantima, https://www.dw.com/bs/pet-godina-od-sporazuma-eu-i-turske-samo-%C5%A1to-dalje-od-eu/a-56907174, stranici pristupljeno: 17. travnja 2021.

[2] Samo što dalje - pet godina europsko-turskog sporazuma o migrantima, https://www.dw.com/bs/pet-godina-od-sporazuma-eu-i-turske-samo-%C5%A1to-dalje-od-eu/a-56907174, stranici pristupljeno: 17. travnja 2021.

Zapitajmo se: znamo li razlikovati i pravilno koristiti pojmove: izbjeglica, azilant ili migrant? Ponekad se čini sasvim svejedno koja će se riječ otkotrljati s jezika dok razmatramo sudbine milijuna ljudi koji napuštaju svoje domove i odlaze u druge zemlje. Naš jezik ne zapliće se previše prilikom svrstavanja tih ljudi u određene skupine, no bi li ga ipak trebalo zaustaviti i promisliti? Ako naš svakodnevni govor utječe na percepciju koju stvaramo o izbjeglicama, a posljedično i na relativiziranje gorućih problemima osoba bez doma, možda bismo ipak trebali odgovorno pristupiti modificiranju vlastitog rječnika.

TIPOVI IZBJEGLICA

Nalazeći se u šumi pojmova, krenimo redom: tko su izbjeglice?

Prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. pojam “izbjeglica” odnosi se na svaku osobu koja se nalazi izvan zemlje svog državljanstva te se uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Iz ove definicije važno je zapamtiti da su izbjeglice prisiljene pobjeći iz zemlje podrijetla bilo zbog progona, rata ili nasilja. Prati ih osnovan strah od progona zbog njihove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Izbjeglice se ne mogu vratiti u zemlju podrijetla ili se povratka boje.

Osobe za koje je tek potrebno utvrditi ispunjavaju li uvjete za dobivanje izbjegličkog statusa nazivamo “tražitelji azila”. Oni prilikom dolaska u zemlju različitu od njihove zemlje podrijetla predaju zahtjeve za pružanjem međunarodne zaštite i tamo čekaju da se njihov zahtjev prihvati ili odbaci. Dok se o njihovim zahtjevima odlučuje, oni su tražitelji azila; ako im se odobri međunarodna zaštita postaju azilanti. Azilanti su dakle osobe kojima je odobren azil, te imaju pravo na boravak i smještaj u zemlji koja im je pružila utočište.

Od prethodnih pojmova razlikuju se interno raseljene osobe - one su prisiljene napustiti svoj dom zbog istih razloga kao i izbjeglice, uz dodatak prirodnih katastrofa ili sličnih okolnosti. Nasuprot izbjeglicama, interno raseljenim osobama utočište se pruža unutar matične zemlje i oni ostaju pod zaštitom svoje domovine.

Osobe bez državljanstva su osobe koje se ne smatraju državljaninom niti jedne zemlje na svijetu. Takve osobe mogu cijeli život provesti u mjestu njihova rođenja, ali to ne znači da su zaštićeni: oni službeno ne postoje i nemaju nikakva prava. To najčešće znači da osobe ne posjeduju osobne dokumente što ih praktično onemogućava u ostvarivanju njihovih prava. Upravo zbog otegotnosti njihove situacije, međunarodna zajednica im također pruža zaštitu.

Povratnici su izbjeglice koje su se dobrovoljno, uspješno i sigurno vratile u zemlju podrijetla. Iako im progon, strah i sukobi više nisu prijetnja, za povratnike je važno osigurati reintegraciju u društvo koje su bili prisiljeni napustiti.

IZBJEGLICE ILI (I)MIGRANTI - U ČEMU JE STVAR?

Razlikovanje

Nakon tumačenja pojma izbjeglica i ostalih skupina osoba sličnih životnih priča, potrebno je posvetiti pozornost pojmu “migranti”. Ne postoji formalna, općeprihvaćena definicija pojma migrant, ali najčešće shvaćanje jest da su to osobe koje su promijenile zemlju prebivališta, bez obzira na razlog zbog kojeg su se na to odlučile. Pojam uključuje “većinu ljudi koji odlaze u stranu zemlju i tamo ostaju određeno vrijeme (obično najmanje jednu godinu, što isključuje kratke posjete turista, poslovnih putovanja i slično)”. Često možemo čuti i termin “ekonomski migrant” - za njih se smatra da napuštaju dom iz financijskih razloga.

Dakle, važno je da se migranti samostalno odlučuju na odlazak i to najčešće kako bi sebi i svojoj obitelji osigurali bolje životne uvjete. Obratno, izbjeglice su prisiljene napustiti svoju domovinu ne bi li spasile živote ili zaštitile svoju slobodu.

Također, smatra se da se pojam migrant razliku je od pojma imigrant. To je osoba koja se trajno nastani u stranoj zemlji koja nije njegova zemlja podrijetla.

Pravni položaj u RH

Što se tiče Republike Hrvatske, Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti uređuje mogućnost stjecanja zaštite za osobe koje ju kod nas potraže. Azil kao vrsta međunarodne zaštite odobrit će se “tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.” Dakle, osoba koja traži azil u RH mora udovoljiti navedenim uvjetima koji sadržajno odgovaraju definiciji izbjeglice iz, već spomenute, Konvencije iz 1951. godine. Alternativno, iako osoba ne zadovoljava navedene uvjete, može joj se odobriti supsidijarna zaštita ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Uvidom u ovih nekoliko odredbi ZMPZ-a, vidljivo je da su uvjeti za dobivanje azila detaljni i strogi.

Razlika je dakle da Republika Hrvatska, kao i mnoge druge države, pruža zaštitu samo i isključivo izbjeglicama. Migranti će se moći nastaniti u RH samo ako udovoljavaju uvjetima iz Zakona o strancima.

ZAŠTO JE RAZLIKA VAŽNA?

UNHCR je još za razdoblje 2008-2009. godine naveo kako se izbjeglice i migranti “sve češće zamjenjuju i doživljavaju isti tretman: nepovjerenje, mržnju i otvoreno neprijateljstvo“. Situacija se pogoršala 2015. zbog izbjegličko-migrantske krize na europskom kontinentu. Iako je nedopustivo da se prema (ekonomskim) migrantima postupa s nepovjerenjem, mržnjom i otvorenim neprijateljstvom samo zato što sebi i obitelji pokušavaju osigurati bolje životne uvjete, pravo je svake države da navedenoj skupini ograniči ulazak. No, važno je da se uvođenjem strožih i jačih ograničavajućih mjera (npr. u sklopu granične kontrole), izbjeglice ne liši zaštite koja im je zajamčena međunarodnim pravom.

Nesporno je da su uz mnogobrojne izbjeglice, od početka krize, stigli i brojni (ekonomski) migranti. Prema dostupnim podacima trenutno se u EU nalazi 1,8 milijuna ljudi kojima je glavni razlog dolaska zaštita od progona (azil). Ne ulazeći dublje u materiju ekonomske migracije i razloge zašto ju države pokušavaju ograničiti ili čak spriječiti, ona nikako ne smije biti opravdanje da se izbjeglicama zapriječi put do sigurnog utočišta.

Nerazlikovanje izbjeglica od migranata posebno je često u medijskom pristupu izbjegličko-migrantskoj krizi kojem svjedočimo već šestu godinu. Mediji najčešće ne razlikuju jednu skupinu od druge, te im pridaju zajednički naziv: migranti. Iako bi se navedeno, unatoč svemu izloženom, još uvijek moglo nazvati benignom greškom, prema istraživanjima sadržaja koji se pojavljuje u medijima migranti su generalno prikazivani u negativnom kontekstu i to je uvelike diktiralo raspravu u mnogim zemljama. Također je dovelo do porasta ksenofobije, anksioznosti i zaziranja od integracije. Izvještavanje medija najčešće ne možemo promijeniti, a tek posredno možemo utjecati na sadržaj koji nam se prezentira (npr. bojkotiranje, izbjegavanje, usporedno provjeravanje izvora itd.) No, to ne znači da svatko za sebe ne može osvijestiti što zapravo znače termini koje koristimo.

Buđenjem vlastite svijesti o problemima ljudi koji su ostavili svoje domove, bježeći zbog straha za vlastiti život i slobodu - svakome od njih imamo moć vratiti barem dio dostojanstva. Početni korak jest naučiti, prepoznati i pravilno koristiti naziv kojim ih zovemo. Kao što običaj da se zaštiti ljude koji su proganjani i pruži im se utočište ima svoje korijene u antičkim vremenima, i naziv za izbjeglice ukorijenio se s njim. Kroz godine, u tom nazivu utkana su iskustva milijuna izbjeglica i neizmjerno je važno potruditi se da to iskustvo ne zatire nepromišljenim nazivljem.

IZVORI:

https://www.unhcr.org/hr/wp-content/uploads/sites/19/2017/08/zastita_izbjeglica.pdf

https://www.unhcr.org/hr/kome-pomazemo/povratnici

https://www.unhcr.org/hr/kome-pomazemo/interno-raseljene-osobe

https://www.unrefugees.org/refugee-facts/what-is-a-refugee/

https://www.safervpn.com/blog/world-refugee-day-types-of-refugees/

https://www.amnesty.org/en/what-we-do/refugees-asylum-seekers-and-migrants/

https://www.unhcr.org/what-is-a-refugee.html

https://zir.nsk.hr/islandora/object/unin%3A3558

https://ec.europa.eu/info/strategy/priorities-2019-2024/promoting-our-european-way-life/statistics-migration-europe_en#RefugeesinEurope

https://www.infomigrants.net/en/post/21811/migration-to-europe-in-2019-facts-and-figures

Migranti koji dolaze iz ratom pogođenih područja nalaze se na novoj ruti kojom žele ući u Europsku Uniju (dalje: EU). Standardnu balkansku rutu koja je prolazila balkanskim poluotokom uključujući Grčku, Sjevernu Makedoniju, Albaniju, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku zamijenila je nova ruta, preko Rumunjske, Mađarske i Bjelorusije u Poljsku pa dalje do Njemačke. Novi priljev migranata koji dolaze u EU iz Bjelorusije zahtijevaju novu politiku upravljanja migracijama.

Ruta na sjeveroistoku Europe aktivna je već godinama, no situacija na poljsko-bjeloruskoj granici pod pritiskom je od početka ljeta kao posljedica političkog sukoba između EU i bjeloruskog diktatora Lukašenka. Naime, EU je uvela gospodarske sankcije Bjelorusiji (zabranjeno poslovanje i uplaćivanje novaca njihovim tvrtkama, zamrzavanje bjeloruske imovine u EU), na što je Lukašensko uzvratio propuštanjem migranata na zapadnu granicu s Poljskom. EU optužuje Lukašenka da ciljano zrakoplovom dovodi migrante s Istoka na teritorij Bjelorusije kako bi ih propustio u EU preko Poljske granice. Također, Lukašenko je upozorio Poljsku da ne zatvara međugranični željeznički promet te predložio Njemačkoj da će vratiti oko 5000 ljudi u njihovu zemlju podrijetla ako ona prihvati 2000 migranata koji su u Bjelorusiji, no Njemačka je izjavila da neće popustiti takvom pritisku. Tenzije i optužbe koje vladaju na političkoj sceni između EU i Bjelorusije jasno pokazuju da nije riječ samo o običnoj migrantskoj krizi nego i političkoj krizi koja bi mogla imati teške gospodarske posljedice. Lukašenka se optužuje za hibridni napad koji ima za cilj pritisak na EU i njezinu destabilizaciju. Hibridni napad smatra se napad s taktikom prikrivanja, pri čemu napadači djeluju anonimno ili negiraju svoju odgovornost.

No, u cijeloj političkoj situaciji najveća žrtva upravo su oni najosjetljiviji, migranti koji dolaze s ugroženih područja. Krajem kolovoza, skupina migranata iz Afganistana dva tjedna se nalazila u šumi na poljsko-bjeloruskoj granici bez krova nad glavom. Na maloj površini na kojoj se nalaze, na poljskoj strani su ih pazili granični policajci, dok na bjeloruskoj naoružani vojnici. Nalazili su se između poljskih policajaca i bjeloruskih vojnika koji su sprječavali da se maknu. Na području gdje se nalaze migranti iz Afganistana nije označena granična linije, a Poljske vlasti tvrde da se oni nalaze na bjeloruskom području te se ne smatraju odgovornim za njih. Naglašavaju kako je Bjelorusija ta koja im treba dati azil. Migranti se tako nalaze na ničijoj zemlji i prebacivanje odgovornosti između dvije države dovodi do humanitarne krizu u kojoj ispaštaju oni najslabiji. Migrantima je neupitno potrebna pomoć, od krova nad glavom, hrane i higijenskih potrepština do liječničke pomoći. Navodi se i kako poljski granični policajci nisu reagirali na zahtjeve migranata za zaštitom i tako prekršili UN-ove konvencije o ljudskim pravima ali i poljske i EU zakone. Početkom studenog 2021. godine veliki broj migranata u Bjelorusiji na granici s Poljskom provodi noći na hladnoći, na temperaturama ispod nule. Državni mediji u Minsku objavljuju snimke očajnih ljudi koji u šatorima pored vatre strpljivo čekaju da pređu granicu EU. Također pojavljuju se slike kako političari i aktivisti donose migrantima hranu i vodu. Navodi se kako je određena skupina migranata probila poljsku granicu te ušla u teritorij EU, prema krajnjem cilju Njemačkoj. Situacija na granici je sve gora, uvjeti sve nehumaniji te je očigledno da je krajnje vrijeme da netko preuzme odgovornost za te ljude.

Na postupke Lukašenka, Europska Komisija odgovara prijedlogom kojim bi se ograničilo pravo na azil na vanjskim granicama EU prema Bjelorusiji. Taj prijedlog značio bi ukidanje važenja europskog prava na granicama prema Bjelorusiji na idućih pola godine, jer Europski ugovori dopuštaju primjenu „izvanrednih mjera u slučajevima nužde" kao što je ova. Prema tom prijedlogu, izbjeglice bi se moglo zadržati do 16 tjedana u kampovima na granici, kako bi se proveo postupak za dodjelu prava na azil. Rok za registraciju migranata bio bi produžen na četiri tjedna, a izričito bi bile dopuštena brža protjerivanja iz zemlje. No, taj prijedlog naišao je na kritiku u samom Europskom parlamentu koji ga je trebao izglasati. Kritičari tvrde da taj prijedlog umjesto da pomogne ljudima na granici, zapravo pogoduje onim koje žele iskoristiti nuždu ljudi kojima je potrebna zaštita, kako bi izazvali navodnu migracijsku krizu. Dalje navode, kako EU već 18 mjeseci krši temeljna ljudska prava tako što ignorira situaciju i uvjete na poljsko-bjeloruskoj granici. Također, poljska je vlada ograničavala izvještaje medija o trenutačnoj situaciji te su informacije za javnost s tog područja dolazile u malom broju. Onemogućava se slobodno novinarsko izvještavanje s lica mjesta i pristup humanitarnim organizacijama granici. U Poljskoj je početkom prosinca na snagu stupio po hitnom postupku usvojeni novi Zakon o zaštiti granice, kojim se legaliziraju postojeća ograničenja. Tako ministar unutarnjih poslova može zabraniti pristup granici i odrediti zabranjenu zonu široku 15 kilometara, čime se praktički stvara prostor u kojem ne važe zakoni. Europska komisija nije komentirala nove poljske propise kojima se jasno krše međunarodna pravila, nego je umjesto toga reagirala najavom ograničavanja prava izbjeglica.

Humanitarna organizacija Oxfam upozorava da zadržavanjem i kriminaliziranjem ljudi, koji u Europi traže sigurnost, krši međunarodno i europsko pravo. A Amnesty International ističe da se „pravila azila trebaju poštivati, a ne potkopavati ih izvanrednim mjerama". Ta organizacija je uvjerena da se slučajevi svih migranata koji se nalaze na granici s Bjelorusijom mogu bez problema riješiti prema važećem pravu. Amnesty smatra alarmantnim da se prijedlogom Komisije krše prava ljudi i „zaoštrava humanitarna kriza".

Od prvog izbjegličkog vala koji je krenuo 2015. godine u Europskom Parlamentu jedna od najosjetljivijih tema je ona o izbjegličkoj politici. Spor oko azila, migracija, zajedničkog zakonodavstva, kome dozvoliti ulazak u EU, tko ima pravo na azil ili tko treba dobiti privremenu zaštitu, koja zemlja treba primiti koliko izbjeglica i koje socijalne usluge im trebaju biti pružene redovna su pitanja oko kojih se ne može pronaći kompromisno rješenje. Najveći protivnik u pronalasku zajedničkog kompromisnog rješenja bila je, osim Mađarske i Poljska u kojoj trenutačno vlada izbjeglička kriza i koja traži europsku pomoć.

U cijeloj situaciji gubitnici su upravo oni na poljsko-bjeloruskoj granici koji dane i noći provode u šumi pod šatorom dok temperature vani samo padaju. Okruženi poljskim graničnim policajcima s jedne strane, bjeloruskom vojskom s druge, nalaze se na „ničijoj zemlji“ te ne mogu ni naprijed ni nazad. Poljska Vlada ne dozvoljava čak ni humanitarnim organizacijama da im pomognu i donese ono što im je najpotrebnije. Prebacivanjem odgovornosti i političkim prepucavanjem migranti su prepušteni sami sebi i nehumanim uvjetima. EU trebala bi pritisnuti Poljsku da riješi ovu krizu, koja bi mogla, nastavi li se ovako, imati i veći broj žrtava jer prava zima je tek pred vratima.

Izvori:

- Poljska i Bjelorusija- između cinizma i licemjerja- https://www.dw.com/bs/poljska-i-bjelorusija-izme%C4%91u-cinizma-i-licemjerja/a-59787197

- Europska komisija ograničila pravo na azil- https://www.dw.com/bs/europska-komisija-%C5%BEeli-ograni%C4%8Diti-pravo-na-azil/a-60018959

- Migranti probili poljsku granicu- https://www.dw.com/bs/migranti-probili-poljsku-granicu/a-59775769

- Nastavlja se hibridni napad iz Bjelorusije na Europsku Uniju-https://www.dw.com/hr/nastavlja-se-hibridni-napad-iz-bjelorusije-na-eu/a-59899222

- Zabrinuta Njemačka prijeti kaznama- https://www.dw.com/hr/bjelorusija-njema%C4%8Dka-zabrinuta-njema%C4%8Dka-prijeti/a-59803866

- Nove sankcije protiv Bjelorusije- https://www.dw.com/hr/eu-priprema-nove-sankcije-protiv-bjelorusije/a-59774674

- Migrantska drama na bjelorusko – poljskoj granici- https://www.dw.com/hr/migrantska- drama-na-bjelorusko-poljskoj-granici/a-58967198

- Preusmjerena balkanska ruta- https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/balkanska-ruta-preusmjerena-je-na-tri-zemlje-u-regiji-a-eskalira-i-migrantska-kriza-na-istoku-eu-a-sto-stoji-iza-svega-foto-20210921

U ovome članku bavimo se interpretacijom i analizom integracije i uključivanja u društvo tražitelja međunarodne zaštite, te približavanjem problematike izbjegličke krize kao rastućeg socijalnog i društvenog problema. Društvena nejednakost tražitelja međunarodne zaštite, izbjeglica i azilanata, najčešće se (pogrešno) prikazuje i predstavlja kao potencijalan problem i prijetnja njihovoj socijalnoj isključenosti, od sfere društva, pa sve do obrazovanja, zdravstva ili mogućnosti zaposlenja. Ovdje ćemo, analizom spomenutih problema koji se javljaju prilikom traženja međunarodne zaštite, pokušati istaknuti pozitivne strane integracije tražitelja međunarodne zaštite te ju potencirati drugim alternativama i mogućnostima aktivnog uključivanja azilanata u društvo.

Pretražujući internetske stranice i čitajući razne članke povezane sa ovom temom, vrlo je teško pronaći iste koji govore o azilantima s pozitivnog aspekta, kao i članke o iskustvu pozitivne integracije stranaca i azilanata u naše društvo, iako takva iskustava zasigurno postoje. Posljednjih nekoliko godina može se primijetiti popriličan porast broja članaka i pokazivanja interesa medija prema tražiteljima azila i azilantima, što je rezultat njihovog sve učestalijeg dolaska nastavno na nepovoljno društveno ili financijsko stanje u zemljama iz kojih dolaze, ili jednostavno u potrazi za novim i sigurnijim domom, bježeći pred progonom ili situacijom izazvanom nemirima ili ratom. Stanovnici naselja i gradova u koje (ili kroz koje) azilanti dolaze, negoduju i zauzimaju skeptičan stav zbog novih stanovnika, a njihova negativna percepcija popraćena je i medijskim naslovima istog, a ponekad i goreg tonaliteta. Broj osoba koje traže azil, svake se godine procjenjuje na oko milijun, dok je broj stvarno izbjeglih znatno veći. Najviše izbjeglica i tražitelja azila iz zemalja slabijeg stupnja razvoja priliku za boljim životom i samim azilom istoga traže upravo putujući Europom. Prema statistici, više od polovice tražitelja azila mlađe je od 25 godina. Takva useljenička populacija može predstavljati veliki ljudski kapital, pogotovo u današnjoj Europi, koja svakim danom pokazuje tendenciju sve bržeg i većeg broja starijeg stanovništva. Takva, uglavnom i većinom mlada populacija tražitelja međunarodne zaštite, svakako bi mogla pridonijeti zemlji u koju dolazi. Najviše do izražaja dolazi mogućnost povećanja radne snage (podsjetimo, iako su to uglavnom ljudi slabije stručne spreme i obrazovanja, poneki su i visoko obrazovani, a ako nisu, voljni su i željni stjecanja novih znanja i vještina te posljedično i integracije u društvo) nadalje, povećanje nataliteta, obogaćivanje kulture i povećanje naseljenosti određenih dijelova zemlje samo su jedne od brojnih mogućnosti integracije. Međutim, prema do sada pokazanim iskustvima, tek je nekoliko zemalja Europske unije (Njemačka, Norveška, Švedska) pokazalo spremnost i sposobnost prihvatiti tražitelje međunarodne zaštite te ponudilo funkcionalne mjere za integraciju azilanata i stranaca, dok većina zemalja, usprkos naporima koje ulažu europske institucije i međunarodne organizacije, nije sklona niti raspoložena otvoriti svoja vrata tražiteljima međunarodne zaštite.

Posljedično, povećan broj tražitelja azila može nam poslužiti kao pokazatelj lošeg stanja kako ljudskih prava tako i uvjeta za život, potenciranim nemirnim i nesigurnim životnim okruženjem u drugim zemljama, te biti pokretač promjena u našem, ali i drugim društvima. Tražitelji azila i azilanti svojim iskustvima, znanjem, radom i bogatom kulturom mogu obogatiti i pozitivno utjecati na naše cjelokupno društvo te pridonijeti smanjenju negativne percepcije, bojazni i straha od integracije i uključivanja azilanata u društvo. Izražena negativnost i uglavnom jasno opredjeljenje domaćih medija za negativan utjecaj integracije azilanata i tražitelja međunarodne zaštite uopće, sasvim sigurno ne pomaže u smanjenju spomenute negativnosti, nego jednosmjerno dovodi do još više problema, kao što su porast nasilja prema tražiteljima azila od strane građana, produbljivanje diskriminacije, netrpeljivosti, nekolegijalnosti, nesusretljivosti…

Jedna od najzanimljivijih, najznačajnijih te ujedno i najosjetljivijih socioloških, gospodarskih, političkih i društvenih pojava našeg vremena svakako su migracije ljudi. Kako se iste odvijaju najčešće pod istim nazivnikom „potrage za boljim, sigurnijim ili mirnijim načinom života“, na njih se svakako nadovezuje pitanje, ali ujedno i problem zaštite ljudskih prava, a osobito prava na život, slobodu i osobnu sigurnost. Spomenuto pitanje i problem migracija te samih izbjeglica dobio je posebno značenje nakon dva velika svjetska rata, kada je njihov broj dosegao otprilike 2 milijuna. Upravo od tog vremena, vremena aktivnog rada Lige naroda, fokus angažmana međunarodne zajednice premješta se na izbjeglice te brigu za iste. Što se tiče pravne regulacije spomenutih izbjeglica, a samim time i migracija, njihov položaj na međunarodnoj razini uređen je nizom konvencija i sporazuma, od kojih je jedna i tema ovoga članka. Nastavno na donošenje raznih međunarodnih dokumenata koji su donekle regulirali prava izbjeglica, nažalost broj istih se nakon II. svjetskog rata očekivano znatno povećao, tako da su se i problemi samo gomilali. 1951. godine donesena je nova Konvencija koja je uređivala pravni položaj izbjeglica, a 1967. i dopunski Protokol. Ovim međunarodnim dokumentima, osim što se definiraju temeljni pojmovi, uključujući i definiciju samih izbjeglica, također im se osigurava i jamče neka minimalna, a ujedno i temeljna prava i slobode. Budući da se masovno kretanje izbjeglica, osobito nakon 1991. godine nastavilo, te čak opet i povećalo, međunarodno pravo koje regulira položaj izbjeglica nastavilo se razvijati i mijenjati poglavito u smjeru zaštite prava i sloboda izbjeglica. No, broj osoba koje traže azil, supsidijarnu zaštitu ili samo utočište u tolikoj mjeri se povećao da spomenuta pojava danas izaziva kako probleme tako i nezadovoljstvo pojedinih država, a u krajnjoj liniji i međunarodne zajednice. Danas se broj izbjeglica u svijetu procjenjuje na 23 milijuna.

Konvencija o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine, potpisana u Ženevi 28. srpnja. sadrži jasnu definiciju izbjeglica, kojom želi odrediti krug izbjeglica na koje se primjenjuju njene odredbe. Osoba se smatra izbjeglicom kada ispuni sve kriterije sadržane u definiciji Konvencije. U skladu s člankom 1A(2) Konvencije, pojam “izbjeglica” obuhvaća sve osobe: “koje se ne nalaze u zemlji svog državljanstva uslijed događaja nastalih prije 1. siječnja 1951., te uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, te zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ili zbog političkog mišljenja, ne može ili se zbog tog straha, ne želi staviti pod zaštitu dotične države“, ili „osobu bez državljanstva koja se, zbog gore spomenutih okolnosti, nalazi izvan zemlje svog prethodnog stalnog boravišta, a koja se ne može ili se zbog straha ne želi vratiti u tu državu.” U članku 1B(1) određuje se da će svaka država ugovornica u vrijeme potpisivanja, ratifikacije ili pristupa odlučiti hoće li preuzeti obveze iz Konvencije samo prema izbjeglicama koje su žrtve europskih političkih događaja ili i prema izbjeglicama iz ostalih zemalja. Dakle, osim spomenutog vremenskog ograničenja (“događaji nastali prije 1. siječnja 1951.”), državama se daje mogućnost da i geografski ograniče svoje obveze preuzete Konvencijom (“događaji u Europi prije 1. siječnja 1951.” ili “događaji u Europi ili drugdje prije 1. siječnja 1951.”). Veliki nedostatak Konvencije, zbog čega će i biti dopunjena Protokolom, jest činjenica da se ona odnosila samo na izbjeglice koje su to postale zbog događaja koji su se dogodili prije 1. siječnja 1951. godine. S druge strane, vremensko ograničenje Konvencije rezultat je nastojanja vlada država u vrijeme donošenja Konvencije, da iste ograniče svoje obveze na izbjegličke situacije i migracije koje su postojale u to vrijeme, ili na one situacije koje su se mogle naknadno pojaviti kao posljedica već postojećih. Posljedično, te nastavno na pojavu novih pojačanih izbjegličkih situacija, pojavila se potreba odredbe Konvencije iz 1951. primijeniti i na novonastale situacije, one koje su se dogodile nakon 1951 godine. Kao posljedica spomenutog, 4. listopada 1967. na snagu stupa Protokol o pravnom položaju izbjeglica. Protokol mijenja definiciju izbjeglice koja sada obuhvaća i žrtve kasnijih, pa i budućih događaja. Tako se pristupanjem Protokolu države obvezuju primjenjivati odredbe Konvencije iz 1951. prema osobama sa statusom izbjeglice prema definiciji te Konvencije, ali bez vremenskog ograničenja na događaje koji su se zbili prije 1951. godine. Što se tiče geografskog ograničenja, u pogledu država koje su se odlučile na takvo ograničenje pri ratifikaciji, ono se i dalje primjenjuje i nakon donošenja Protokola od 1967. koji takvo sužavanje definicije izbjeglice i primjene Konvencije ne dopušta samo novim strankama. Republiku Hrvatsku obvezuju oba ova dokumenta.

Iako su na međunarodnopravnoj razini mnogobrojnim dokumentima definirani uvjeti za utvrđivanje statusa izbjeglica, provođenje postupka za odlučivanje o istome ipak je u isključivoj nadležnosti država, što će neizbježno rezultirati mnogim različitostima kako u praksi, tako i u tumačenju. Stoga su u situaciji koordinacije prakse od iznimnog značaja uloge UNHCR-a i Europskog suda za ljudska prava. Isti su već do sada nizom presuda, naputaka i smjernica ukazali na nepravilnosti u postupcima država vezanim uz izbjeglice, azil, utočište i supsidijarnu zaštitu. Obzirom na njihovu reputaciju i uvaženi ugled na razini Europe, za očekivati je da će izvršiti iznimno važan utjecaj te direktno djelovati na buduću koordinaciju prakse država u sferi izbjegličkog prava te jamčenja temeljnih sloboda.