Intervjui

Naše kiliničarke iz grupe za pomoć strancima i azilantima proveli su još jedan zanimljivi intervju sa studentom koji nam dolazi iz Turske te se trenutno nalazi u Hrvatskoj povodom Erasmus programa za razmjenu studenata.

Tea: Bok Uloş, za početak hvala ti što si pristao na intervju sa nama. Prvo pitanje je dosta lagano, zašto si se odlučio doći na Erasmus baš u Hrvatsku?

Uloş: Bok, nema na čemu. Pa zapravo, imao sam četiri izbora i stavio sam Hrvatsku na drugo mjesto, koje sam na kraju jedino i dobio. Nisam zažalio jer je Hrvatska u tom trenutku bila najsigurnije mjesto što se tiče pandemije.

Tea: S ozbirom na to da dolaziš iz velikog grada, kako si se naviknuo na život u puno manjem gradu?

Uloş: Jako mi se sviđa što je riječ o puno manjem gradu, nema puno gužve i osjećam se jako mirno. Smatram da je ovako zapravo u cijeloj Europi i da su ljudi jako opušteni, što i mene čini opuštenijim. Dok za razliku u Turskoj sve je jako užurbano, jako je puno ljudi i većina samo žuri na posao i ne pronalazi previše vremena za opuštanje.

Josipa: Jesi li možda posjetio koji drugi grad osim Zagreba?

Uloş: Da! Proputovao sam skoro cijelu Istru, posjetio sam i Split te NP Plitvička jezera. Jako sam se iznenadio koliko Hrvatska ima prirodnih ljepota i definitivno neću stati samo na ovim gradovim, planiram još dosta proputovati.

Tea: Kako si uopće saznao za Hrvatsku?

Uloş: Znam za Hrvatsku zbog Europskog prvenstva iz 2008. godine kad je Hrvatska igrala protiv Turske. Moram priznati da moj prvi dojam o Hrvatskoj bio da jona oš uvijek nalikuje socijalističkim državama, ali kad sam došao to se upotpunosti promjenilo i ostao sam ugodno iznenađen. Zagreb dosta nalikuje na većinu europskih gradova kao što su Bratislava, Prag i sl.

Josipa: Kako ti se čine Hrvati i jesi li možda imao kakvo neugodno iskustvo?

Uloş: Hrvati se zapravo i ne razlikuju toliko od Turaka, jako smo slični, samo što Hrvati znaju više uživati i dosta su opušteniji. Jedino loše iskustvo koje sam doživio i kojeg se trenutno sjećam je kad sam slomio nogu i otišao na hitnu. Nisu bili baš ljubazni i nakon pregleda samo su me ostavili rekli da ne plačem „kao da sam dijete“ i poslali su me kući haha. Ali kad sve zbrojim što sam doživo lijepo dok živim tu, takva situacija je posve zanemariva.

Tea: Što studiraš ovdje u Hrvatskoj?

Uloş: Studiram na FER-u.

Josipa: Kako ti je ovdje na studiju, jesi li se dobro snašao?

Uloş: Jako mi se sviđa tu i studiranje na engleskom mi ne predstavlja problem jer i u Turskoj studiram na engleskom. Jedino kad sam tek došao bilo mi je malo čudno što moram naučiti cijelu knjigu teorije od početka do kraja, a nije bilo predmeta gdje se toliko provode praktične vježbe kao što je u Turskoj.

Tea: Kako ti je sad u Hrvatskoj i je li ti puno nedostaje život u Turskoj?

Uloş: Jako mi je dobro tu, već sam se navikao na život u Hrvatskoj, sviđa mi se što je sve jako blizu, pod tim mislim na Zagreb, većinu toga mogu propješaćiti. A isto tako, drugi dijelovi Hrvatske su jako dobro povezani što olakšava putovanje. Iz Turske mi nedostaje najviše hrana! Na početku tu mi je sve bilo jako nezačinjeno jer mi koristimo dosta začina. Najviše mi nedostaje turski doručak i svako jutro se probudim ranije i spremam nešto barem slično prije nego odem na fakultet jer sam inače brzo gladan.

Josipa: Jesi li onda na kraju zavolio hrvatsku kuhinju? Imaš li možda najdraže jelo?

Uloş: Ovo će vas možda šokirati, ali smatram da je burek ovdje bolji od onog u Turskoj i to mi je postalo najdraže jelo. Također, volim gulaš, grah varivo, kobasice, pancetu i domaći sir.

Tea: Jesi li iskusio poteškoće sa jezikom?

Uloş: Jedino mi je na putovanju bilo dosta teško jer na mjesta gdje sam išao dosta ljudi nije ni znalo engleski jezik. Morao sam komunicirati „rukama i nogama“ kako bi me ljudi u manjim mjestima razmjeli i mogli me uputiti tamo gdje sam hito otići. Ali u Zagrebu dosta ljudi priča engleski te tu nisam imao takvih problema.

Tea: Razmišljaš li o mogućnosti da ostaneš živjeti u Hrvatskoj i da tu nađeš posao?

Uloş: Da, razmišljao sam već o tome, iako su mi prijatelji govorili da to i nije najbolja ideja jer nema posla u Hrvatskoj. Ali ja zapravo mislim da sa svojom diplomom bi mogao vrlo lako dobiti posao bilo gdje pa i u Hrvatskoj.

Josipa: Bi li preporučio svojim prijateljima iz Turske da dođu u Hrvatsku?

Uloş: Naravno da bih! Meni je Hrvatska izrazito lijepa i već sam pozvao prijatelje da me posjete čim budu u mogućnosti zbog trenutno stanja u svijetu uzrokovanog pandemijom.

Tea i Josipa: Hvala ti još jednom na intevjuju, bilo nam je jako drago i nadamo se da ćeš uživati ovdje u Hrvatskoj u ostatku svoje razmjene i možda nas ponovno posjetiti.

Uloş: Hvala vama i ja se isto tako nadam, a vratiti ću se ponovno sigurno.

Josipa: Bok Natalia! Za početak hvala ti što si pristala na razgovor s nama.

Natalia: Bok! Hvala vama što ste me pozvali.

O NATALIJI I RAZLOGU NJEZINOG DOLASKA U HRVATSKU

Josipa: Evo za početak, reci nam par rečenica o sebi.

Natalia: Moje ime je Natalia Mytko. Dolazim iz glavnog grada Bjelorusije – Minska. Imam 22 godine i trenutno sam četvrta godina na Medicinskom fakultetu u Splitu. U Splitu sam završila i Prirodoslovno-matematičku gimnaziju. Iako zbog težine fakulteta nemam previše slobodnog vremena, potrudim se izdvojiti vrijeme za jednu od svojih najvećih strasti - ples. Živim u Splitu s majkom, sestrom i očuhom. U Bjelorusiju sam inače išla barem jednom godišnje jer tamo imam dosta prijatelja i baku, ali zbog pandemije ove godine nisam otišla.

Katarina: Reci nam zašto baš Hrvatska i koliko si već tu?

Natalia: U Hrvatsku sam se trajno preselila 2012. godine. Naime, moja majka je davne 2010. godine upoznala mog očuha na ljetovanju u Podgorici. On je rođen u Trogiru, ali cijeli život živi u Splitu. Mama uvijek kaže da je to bila ljubav na prvi pogled. Isto tako, kao što se odmah zaljubila u njega, odmah se zaljubila i u Hrvatsku. Kada je prvi put odveo u Split, znala je da tu želi provesti ostatak svog života. Sestra i ja smo prvi put došle u Split na ljeto 2011. godine i što da vam kažem? Kome se ne bi svidjela Dalmacija preko ljeta. More, sunce, ljudi… Ma sve je bilo predivno. Godinu dana nakon toga trajno smo se preselili. Selidba mi nije teško pala, svima sam odmah rekla da idem. Jedino mi je jako teško pao odlazak od najbolje prijateljice kojoj sam odgađala reći sve do odlaska. Najteži dio odlaska je bio rastanak od dragih prijatelja i ostatka obitelji.

O PRILAGODBI NA NOVU OKOLINU I UČENJU JEZIKA

Josipa: Jesi li imala problema s prilagodbom i učenjem jezika pri dolasku?

Natalia: S prilagodbom da, s obzirom na to da mi se promijenila okolina, a u isto vrijeme sam ušla u pubertet, pa sam se mijenjala i ja sama. Ipak, jako brzo sam prihvatila okolinu jer je i okolina prihvatila mene. Što se tiče jezika, svi su očekivali probleme s mojim učenjem hrvatskog jezika, ali tu zapravo nije bilo velikih problema. Po meni, ruski i hrvatski su jako slični jezici. Usvajanje jezika je zahtijevalo dosta napora i učenja, ali bila sam uporna jer sam znala da je to jedini način da se u potpunosti prilagodim mom budućem životu u Hrvatskoj. Mislim da je meni bilo puno lakše usvojiti hrvatski jezik od npr. moje majke, jer sam ja od dolaska bila okružena ljudima koji govore hrvatski kroz školu i izvanškolske aktivnosti. Također, sestri je bilo puno teže jer je ona upisala treći razred srednje, dok sam ja započela srednjoškolsko obrazovanje kad sam već godinu dana učila i bila okružena hrvatskim jezikom.

Josipa: Koliko bi rekla da ti je bilo potrebno da za sebe kažeš „ja sada znam hrvatski jezik“?

Natalia: Rekla bih da mi je okvirno trebalo godinu, godinu i pol dana. Znate ono kako kažu, jezik znaš kad počneš razmišljati i sanjati tim jezikom. E to se meni dogodilo na početku srednje škole.

Katarina: Na koje načine si poboljšavala znanje hrvatskog jezika?

Natalia: Ja sam inače osoba koja kad nešto odluči onda to i ostvari. Tako je bilo i sa učenjem jezika. U početku sam pravila poveznicu između hrvatskog i ruskog. Nekad to i nije išlo najbolje, npr., riječ vrijedan na ruskom znači štetan. A kod riječi koje nisam znala bilo je po principu snađi se. Nalazila sam sinonime i upotrebljavala riječi koje znam. Također, s očuhom smo pričali na engleskom, ali tu baš onda nije bilo svrhe. Jednog dana sam samo rekla „Nema više priče na engleskom, od sad samo hrvatski!„. Zapravo je bilo jako smiješno koliko je okolina mislila da ih ništa ne razumijem pa su se svi trudili govoriti što jednostavnije.

USPOREDBA ŽIVOTA U HRVATSKOJ I BJELORUSIJI

Josipa: Kako bi usporedila život u Hrvatskoj i Bjelorusiji?

Natalia: Standard života u Bjelorusiji usporediv je sa zemljama na Balkanu, ali je isto tako neusporediv sa razvijenijim zemljama Europe. Život u Bjelorusiji bi mogli opisati kao ubrzaniji, ali opet ovisi od osobe do osobe. Svatko kroji svoj raspored tako da ima i opuštenijih ljudi kao i onih zaposlenijih, ali mislim da su u konačnici ljudi u Hrvatskoj dosta opušteniji. A ja, ja sam oduvijek imala pretrpan raspored i to se i nakon dolaska u Hrvatsku nije promijenilo.

Katarina: Kakav je mentalitet ljudi u Hrvatskoj, a kakav u Bjelorusiji?

Natalia: Rekla bih da su ljudi u Hrvatskoj dosta pristupačniji, opušteniji, ljubazniji. Lakše se upoznaju i sklapaju prijateljstva. Ljudi u Bjelorusiji su konzervativni, pogotovo starija populacija i teško pristaju na bilo kakve promjene. Iako zvuči smiješno, mislim da na mentalitet ljudi dosta utječe klima – a nema bolje od mediteranske klime! Evo prva ja izlaskom sunca postajem opuštenija i vedrija. Ali koliko god razlika ima kod ljudi iz Bjelorusije i ljudi iz Hrvatske, toliko su i slični u nekim razmišljanjima. Na primjer, nećeš nikad otići od bake gladan, tata je glava kuće i slično.

Josipa: Kako bi ocijenila kvalitetu obrazovanja u Hrvatskoj?

Natalia: Rekla bih da je obrazovanje u Minsku teže po nekim stvarima jer po dolasku u Hrvatsku u 8. razredu sam učila neke stvari koje sam već ranije učila u Minsku. Ali to se opet odnosi samo na osnovnu školu. Što se tiče fakulteta, meni osobno je medicina u Splitu odlična. Ima naravno nekih problema sa organizacijom, ali opet to vežem za mentalitet Splićana. Sve ćemo lagano i „bez priše“! No, mislim da nisam pogriješila sa odlukom. Zadovoljna sam količinom znanja koju dobivam od profesora i njihovom kvalitetom.

OSTANAK U HRVATSKOJ

Josipa: Koji je tvoj trenutni status u Hrvatskoj?

Natalia: Kad sam došla imala sam privremeni boravak i nakon 5 godina sam dobila stalni boravak. Prije par mjeseci sam predala papire za primitak u hrvatsko državljanstvo. Dobivanjem stalnog boravka dobila sam neke privilegije koje imaju hrvatski državljani. Mislim da je jedina bitna razlika ta da nemam pravo glasovanja na izborima.

Katarina: Planiraš li trajno ostati u Hrvatskoj?

Natalia: Da, da i da! Nakon što sam već jednom doživila veliku promjenu selidbom, ne bih htjela opet prolaziti kroz sličnu situaciju. Split smatram svojim domom!

Josipa: I evo za kraj, reci nam koje su po tebi najveće prednosti života u Hrvatskoj i bi li preporučila doseljenje u Hrvatsku?

Natalia: Naravno da bih preporučila dolazak u Lijepu našu. Ako voliš uživati u životu Hrvatska, a pogotovo Split je pravo mjesto za tebe. Sunce i more su po meni pravi recept za sreću.

Katarina: U potpunosti se slažemo s tobom! Ni mi to bolje ne bi rekle. Hvala ti na izdvojenom vremenu i sretno.

Natalia: Hvala vama. Bilo mi je zadovoljstvo!

Vagner Antunes (22), student agronomije s juga dalekog Brazila, za fakultetsku razmjenu izabrao je upravo Hrvatsku. S programom razmjene upoznao se na matičnom sveučilištu Federal University of Parana. Zašto baš Hrvatska? Koja je razlika između Brazila i Hrvatske? Planira li se vratiti u Hrvatsku nakon studija? – Razgovarali su s Vagnerom, o ovom i mnogom drugom, naši kliničari Katarina i Ivan.

Ivan: Za početak, reci nam zašto si za jednosemestralnu razmjenu odabrao baš Hrvatsku?

Vagner: Dobro pitanje. Sanjao sam da ću jednog dana studirati u Europi. Kada sam započeo studij u Brazilu, jedan profesor me upoznao s mogućnostima razmjene. Od samog početka studiranja sam se pripremao za ovaj trenutak i ove godine mi se pružila prilika. Prijatelj mi je bio u Hrvatskoj 2019. godine pa mi je puno pričao o Hrvatskoj. Troškovi života su dosta slični onima u Brazilu tako da je to bio veliki plus za mene. Istražio sam sveučilište i našao sam odjel za agronomiju. Činilo mi se da je sveučilište dobro i tako sam se odlučio.

Ivan: Koje su ti države osim Hrvatske bile opcija za razmjenu?

Vagner: Razmišljao sam o Njemačkoj, ali situacija s pandemijom je bila loša pa sam se ipak odlučio za Hrvatsku. Prijatelj mi je pričao o Hrvatskoj i odlučio sam se za Hrvatsku jer mi se život činio najsličniji našem. Mislim da sam dobro odlučio.

Katarina: Jesi li zadovoljan programom u Zagrebu?

Vagner: Profesori su jako susretljivi. Spremni su pomoći oko bilo kojeg pitanja, oko nastave, oko literature, čak su mi savjetovali koja mjesta da posjetim u Hrvatskoj. Predavanja su na engleskom tako da sam se lako prilagodio.

Ivan: Kad usporediš sveučilište u Brazilu i sveučilište u Hrvatskoj postoje li razlike? Služe li se različitim metodama učenja?

Vagner: Ne mogu baš procijeniti jer mi je dosta predavanja bilo online. No, mislim da je dosta slično. Sveučilište je kvalitetno i jako sam zadovoljan.

Katarina: Dolaziš iz grada Toleda, sa samog juga Brazila. Trenutno živiš i studiraš u Zagrebu. Usporedi nam malo život u Brazilu i Hrvatskoj. Koje su najveće razlike?

Vagner: Najveća i najvažnija razlika je sigurnost. Tu se osjećam jako sigurno. Zagreb nije prevelik, ali nudi puno dobrih sadržaja; kafići, restorani, muzeji, prirodne ljepote, planine, jezera… Imate jako dobar javni prijevoz u Zagrebu. Važnu ulogu je igrala i pandemija. Stanje u Zagrebu je bolje nego u drugim europskim zemljama. U Hrvatskoj sam prvi put u životu vidio snijeg. Probao sam zimske sportove; klizanje, snowboarding…U Brazilu sam vozio snowboard samo na PlayStationu.

Katarina: Gdje si smješten u Zagrebu?

Vagner: U Zagrebu živim u domu. U Brazilu nemamo mogućnost života u studentskim domovima, tamo živim u stanu.

Ivan: Sviđa li ti se život u studentskom domu?

Vagner: Da, atmosfera je odlična. Veliki plus je cijena. Ne trošim puno na smještaj pa mi ostane za druge stvari. Cimer mi je iz Hrvatske pa s njim vježbam svoj hrvatski.

Ivan: Osim Zagreba, koja mjesta u Hrvatskoj si posjetio?

Vagner: Bio sam u Samoboru, vidio sam dvorac i jeo poznatu kremšnitu. Međimurje mi se jako svidjelo, zbog prirode. Tamo sam probao i domaće vino iz njihovih vinograda. Bio sam i na Krku. Možda mi je Krk najljepše mjesto dosad.

Ivan: Što si znao o Hrvatskoj prije dolaska na razmjenu?

Vagner: I ne baš puno. Znam Hrvatsku zbog svjetskog prvenstva u nogometu. Također, ljudi pričaju o specifičnoj hrvatskoj obali.

Katarina: Jesu li se ostvarila tvoja očekivanja o Hrvatskoj?

Vagner: Ne, nisam očekivao ovakvu situaciju. Bio sam uplašen pri dolasku zbog stanja s pandemijom. Također, šokirala me temperatura. Kad sam došao bilo je -2 stupnja, a u Brazilu je tad bilo 30 stupnjeva. Kako sam ranije rekao, prvi put u životu sam vidio snijeg i to mi je bilo wow! Također, dobio sam priliku cijepiti se u Hrvatskoj i evo, primio sam prvu dozu cjepiva.

Katarina: Što ti se najviše sviđa kod ljudi u Hrvatskoj?

Vagner: U ovom trenutku se osjećam kao da sam doma. Sviđa mi se što ljudi tu jako dobro pričaju engleski pa se lako sporazumijevam s njima. Ljudi u Hrvatskoj su mirniji nego u Brazilu. Kod nas je kultura dosta drugačija, ali ljudi su dosta slični.

Katarina: Spomenuo si da s cimerom u domu vježbaš hrvatski. Kakav ti je hrvatski jezik?

Vagner: U Hrvatskoj mi je ponuđena prilika da učim hrvatski besplatno. Baš sam nedavno pisao ispit i prošlo je super. Znam neke osnovne riječi, ali dosta je težak jezik. Većinom komuniciram na engleskom.

Ivan: Koji je tvoj pravni status, trenutno, u Hrvatskoj?

Vagner: Imam dopuštenje za privremeni boravak u trajanju od 3 mjeseca. S obzirom na to da ostajem duže, morao sam produžiti boravak u policijskoj postaji.

Ivan: Postoji li možda zajednica Brazilaca u Hrvatskoj? Jesi li upoznao nekog iz Brazila na razmjeni?

Vagner: Imam jednog prijatelja koji živi u Zagrebu. Postoji i Facebook grupa „Brazilci u Zagrebu“ tako da tu razmjenjujemo informacije.

Ivan: Što planiraš dalje, u bližoj budućnosti?

Vagner: Dok sam u Hrvatskoj planiram putovati. Najveća želja mi je posjetiti Dubrovnik i Split. Htio sam putovati Europom, ali, trenutno, situacija je malo nezgodna. Kad se vratim u Brazil moram završiti fakultet. Ostala mi je još jedna godina studiranja i nakon toga moram godinu dana stažirati.

Katarina: Želiš li se vratiti u Europu nakon diplome?

Vagner: Svakako bih se htio vratiti u Hrvatsku i Europu. No, putovanje iz Brazila je skupo pa ću morati neko vrijeme raditi kako bi mogao putovati. No, ne bih volio živjeti nigdje osim u Brazilu. Život u dijelu Brazila gdje ja živim je dobar, volim biti blizu obitelji tako da ne mislim da ću jednog dana raditi u SAD-u ili u Europi. Ako upišem poslijediplomski studij možda odem na još jednu razmjenu.

Katarina: Za kraj, što bi savjetovao ljudima koji razmišljaju o Hrvatskoj kao destinaciji za razmjenu?

Vagner: Svakako preporučujem dolazak u Hrvatsku, to jest, Zagreb. Zagreb pruža razne mogućnosti. Život nije toliko skup, ljudi su pristupačni i govore engleski. Hrvatska je dobro mjesto za otići na razmjenu jer se jako brzo uklopiš i ljudi su jako susretljivi.