Zanimljivosti

Osim pravnih informacija i izvještavanja o događajima u zemljama odkuda dolaze tražitelji međunarodne zaštite, tema migracija i integracija obuhvaća široki raspon tema. U ovom odjeljku možete pročitati o samom procesu integracije, o tome postoje li šanse da jednog dana i mi postanemo "klimatske izbjeglice" i razbijanje mnogih mitova koji okružuju ovu tematiku.

Sporazum EU i Turske o izbjegličkim kampovima - optimalno rješenje ili sumrak politike ljudskih prava?

Nedavno je na popularnom kvizu znanja Hrvatske radiotelevizije postavljeno pitanje koja država u svijetu trenutačno zbrinjava najveći broj izbjeglica? Točan odgovor bi za one koji ne prate detaljno ovu tematiku mogao zvučati iznenađujuće, a on glasi Turska. Naime, nakon ogromnog izbjegličkog vala iz 2015 godine, potaknutog prije svega građanskim ratom u Siriji, ali i nizom tinjajućih sukoba na prostoru sjeverne Afrike, koji su svi zapravo posljedica onog što se naziva Arapsko proljeće, u Europskoj Uniji je došlo do tektonskih pravno-političkih poremećaja. Odluka Njemačke i nekih skandinavskih zemalja da prime, bez pretjeranih provjera, milijune izbjeglica, potaknula je rijeku očajnih ljudi da preko Europe traže spas, kako od užasa rata tako i od užasa gladi uzrokovane ekonomskim razlozima. Ali, kao i na brojnim drugim poljima EU je pokazala svoju poslovičnu političku razjedinjenost, posebice izraženu na polju vanjske politike. Mađarska, Slovenija, Austrija počele su dizati oko svojih granica prepreke od bodljikave žice, a diljem Europe došlo je do sloma Schengenskog režima slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala. Pokušaji uvođenja kvota za prihvat izbjeglica po pojedinim zemljama također nisu bili u potpunosti uspješni.

Rješenje je nađeno, ili se barem tako tvrdi, na Summitu EU i Turske u ožujku 2016 godine. Osnovni cilj bio je smanjiti priljev migranata u EU koji su dolazili preko Grčke, u koju je po navodima Europske komisije samo 2015. godine ušlo više od 850 000 ljudi. „Mehanizam se činio jednostavan: grčke vlasti trebale bi brzo provjeriti sve koji dolaze imaju li pravo na azil. Oni za koje se utvrdi da ga nemaju bili bi vraćeni natrag u Tursku. Zauzvrat, EU je trebao preuzeti isti broj tražitelja azila iz grčkih kampova u različite zemlje članice. Uz to, Europljani su platili oko šest milijardi eura za zbrinjavanje gotovo četiri milijuna sirijskih izbjeglica koje već žive u Turskoj.“ [1] U ovom dogovoru se također vidio model i za rješavanje drugog velikog pravca dolaska migranata, koji je za same migrante puno opasniji nego kopneni, naime putem Mediterana. Prema podacima UN-a od 2014 godine. na Mediteranu je život izgubilo više od 20.000 izbjeglica. Kada bi se sa Libijom, Tunisom i Egiptom postigao sličan sporazum sa Turskom, smatralo se, ljudski bi životi bili spašeni, a pritisak izbjeglica na EU bi se smanjio. Podaci za 2020. godinu upućuju da je, barem iz aspekta cilja smanjenja broja ulaska izbjeglice na područje Grčke on i postignut, naime te je godine u Grčku ušlo oko 15 000 ljudi.

Ipak postavlja se pitanje koliko je ovom padu uzrok sporazum EU i Turske, a koliko upravo mediteranska ruta na koju su se mnogi migranti preusmjerili. Dodatan uzrok je nesumnjivo i pandemija korona virusa koja je do krajnjih granica postrožila kontrole prelaska granica. Prije nego otvorimo temu ciničnosti i upitne humanosti ovakvog rješenja potrebno je napomenuti da su uvjeti u kampovima u Grčkoj, a posebno u Turskoj vrlo često neljudski, a da se ogromna sredstva koja Turska dobiva za brigu o migrantima troše na sasvim druge stvari. Najbolji primjer ovoga, požar u kampu Moria, prošle zime skrenuo je pozornost svijeta na to neodrživo stanje. „Dok je nova konzervativna vlada u Ateni pooštrila politički ton i mjere protiv izbjeglica, Bruxelles je platio stotine milijuna eura pomoći, ali nošenje s krizom je uglavnom prepustio Grčkoj.“[2] Migranti se također zloupotrebljavaju u političke svrhe, od unutarnjeg potpirivanja mržnje i ksenofobije radi prikupljanja jeftinih politički poena, preko njihovog korištenja kao vanjskopolitičke poluge, što zorno predočava turski predsjednik Erdogan kada, da bi dobio više novca od EU povremeno prebacuje tisuće ljudi u Grčku.

Kada bismo čak i prihvatili upitnu uspješnost ovakvog dogovora u smislu sprječavanja prolaska migranata na područje EU, nikako ne možemo zanemariti njegovu dubioznu humanitarnu i političku stranu. Kao prvo postavlja se pitanje zar zaista EU, najbogatiji i najrazvijeniji dio svijeta od 450 miliona ljudi nije sposobna prihvatiti nekoliko miliona migranata, mnoge od njih spasiti od smrti, a većinu od gladi i uspješno ih integrirati u svoja društva, i to EU kojoj zbog demografskih promjena fali radne snage? Kao drugo, EU koja je nastala na idejama ljudskih prava, humanosti i solidarnosti, a sve potaknuto željom da se strahote Drugog svjetskog rata nikada ne ponove, izdajući, zbog svoje unutarnje nejedinstvenosti i ksenofobne sebičnosti pojedinih zemalja, te ideje zapravo izdaje i rastače samu sebe. EU je negacija rata, mržnje prema drugima i čežnja za ostvarivanjem osobne slobode, ekonomskog napretka i potrage za srećom. Bivajući svjesna svega toga da li joj je dopušteno da drugima, na tako grub i ciničan način, plaćajući neliberalnoj Turskoj državi da zadržava ljude na svom teritoriju, otima barem san da bi i oni mogli pronaći mir i sreću?



[1]Samo što dalje - pet godina europsko-turskog sporazuma o migrantima, https://www.dw.com/bs/pet-godina-od-sporazuma-eu-i-turske-samo-%C5%A1to-dalje-od-eu/a-56907174, stranici pristupljeno: 17. travnja 2021.

[2] Samo što dalje - pet godina europsko-turskog sporazuma o migrantima, https://www.dw.com/bs/pet-godina-od-sporazuma-eu-i-turske-samo-%C5%A1to-dalje-od-eu/a-56907174, stranici pristupljeno: 17. travnja 2021.