PRAVNA PITANJA

Novonastalim ratom između Ukrajine i Rusije, strah i nemoć ukrajinskog naroda je velika, te mnoge države članice nastoje pomoći raseljenim osobama sukladno njihovim mogućnostima, te im je dužnost, prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ) putem kojeg je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva o privremenoj zaštiti (čl. 2 st. 1 ZMPZ), prihvatiti, promicati uravnotežene napore država članica i snositi posljedice prihvata takvih osoba. Kako da ukrajinske izbjeglice ostvare privremenu zaštitu i koje su obveze država članica prema Direktivi o privremenoj zaštiti detaljnije će biti objašnjeno u nastavku teksta.

Prema Direktivi Vijeća 2001/55/EZ od 20. srpnja 2001. o minimalnim standardima za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba te o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica pri prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba (dalje: Direktiva), cilj ove Direktive jest utvrditi minimalne standarde za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u svoju zemlju podrijetla te promicati uravnotežene napore država članica pri prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba (čl. 1. Direktive).

Privremena zaštita je izvanredni postupak kojim se u slučaju masovnog priljeva ili neizbježnog masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u svoju zemlju podrijetla predviđa neodgodiva i privremena zaštita za takve osobe, posebno ako postoji i rizik od toga da se sustavom azila neće moći riješiti priljev bez negativnih posljedica za njegovo uspješno djelovanje, u interesu dotičnih osoba i drugih osoba koje traže zaštitu (čl. 2. t. (a) Direktive). Raseljene osobe su državljani treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji su bili prisiljeni napustiti svoju zemlju ili regiju podrijetla, ili koji su bili evakuirani, posebno na poziv međunarodnih organizacija, i koji se ne mogu vratiti u sigurne i trajne uvjete zbog situacije koja vlada u njihovoj zemlji a koji mogu biti obuhvaćeni područjem primjene međunarodnih ili nacionalnih instrumenata kojima se dodjeljuje međunarodna zaštitu, a posebno osobe koje su pobjegle s područja oružanih sukoba kao što je slučaj (čl. 2. t. (c) Direktive).

Države članice prema osobama koje uživaju privremenu zaštitu su obvezne donijeti potrebne mjere kako bi se osobama koje uživaju privremenu zaštitu osigurale boravišne dozvole za cjelokupno vrijeme trajanja zaštite. U tu se svrhu izdaju isprave ili drugi ekvivalentni dokazi (čl. 8. st. 1. Direktive). Također, države članice osiguravaju osobama koje uživaju privremenu zaštitu dokument, sastavljen na jeziku koji će one vjerojatno razumjeti, u kojem su jasno određene odredbe o privremenoj zaštiti koje se na njih odnose (čl. 9. Direktive). Kako bi osobe koje su pod privremenom zaštitom mogle normalno živjeti i napredovati, države članice ovlašćuju osobe koje uživaju privremenu zaštitu, tijekom razdoblja koje ne premašuje trajanje privremene zaštite, da se bave nesamostalnim ili samostalnim djelatnostima, podložno pravilima koja se primjenjuju na to zanimanje, i da sudjeluju u aktivnostima kao što su obrazovne mogućnosti za odrasle, strukovno osposobljavanje i stjecanje praktičnog radnog iskustva (čl. 12. Direktive). Jedna od važnijih obveza jest osigurana neophodna medicinska ili drugu pomoć osobama koje uživaju privremenu zaštitu, a koje imaju posebne potrebe, kao što su maloljetne osobe bez pratnje ili osobe koje su pretrpjele mučenje, silovanje ili druge teške oblike psihičkog, fizičkog ili seksualnog nasilja (čl. 13. st. 4. Direktive).

Po prestanku privremene zaštite države članice osiguravaju da odredbe kojima se uređuje dobrovoljni povratak osoba koje uživaju privremenu zaštitu olakšaju njihov povratak uz poštovanje ljudskog dostojanstva, te da te osobe donesu svoju odluku o povratku uz potpuno poznavanje činjenica. Države članice mogu im osigurati posjete radi upoznavanja sa situacijom (čl. 21. st. 1. Direktive). Također, prestankom privremene zaštite, države članice mogu predvidjeti da se obveze koje su ispunile osobama pod privremenom zaštitom pojedinačno prošire na osobe koje su korisnici programa dobrovoljnog povratka, a to proširenje ostaje na snazi do datuma povratka (čl. 21. st. 3. Direktiva). S obzirom na zdravstveno stanje osoba od kojih se ne može očekivati da putuju, primjerice kada bi pretrpjele ozbiljne negativne posljedice zbog prekida svog liječenja, poduzimaju se potrebne mjere u vezi s uvjetima boravišta. Ne smije ih se protjerati dok traje situacija u kojoj se nalaze (čl. 23. st. 1. Direktiva).

Zaključno svemu navedenom možemo reći da implementacija Direktive o privremenoj zaštiti u pravni poredak država članica osigurava bolju budućnost i sigurnost osoba koje su pogođene ratom.

IZVORI:

- Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17) (https://www.zakon.hr/z/798/Zakon-o-me%C4%91unarodnoj-i-privremenoj-za%C5%A1titi)

- Direktiva Vijeća 2001/55/EZ od 20. srpnja 2001. o minimalnim standardima za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba te o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica pri prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba

(https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=celex%3A32001L0055)

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ), razlikujemo međunarodnu i privremenu zaštitu. Međunarodna zaštita obuhvaća azil i supsidijarnu zaštitu.

Azil je prvi oblik međunarodne zaštite. Azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (čl. 20. ZMPZ). Tražitelj je državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koji podnosi zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Supsidijarna zaštita drugi oblik je međunarodne zaštite. Priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila, ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (čl. 21. st. 1. ZMPZ). Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (čl. 21. st. 2. ZMPZ).

U Republici Hrvatskoj, međunarodna zaštita može se zatražiti na granici (prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku), u policijskoj postaji, Prihvatnom centru za strance te Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite.

Azil će prestati ako:

1. azilant dobrovoljno prihvati zaštitu zemlje svog državljanstva

2. azilant stekne državljanstvo zemlje čiju zaštitu može uživati

3. se azilant dobrovoljno vrati i nastani u zemlji koju je napustio ili izvan koje je boravio zbog straha od proganjanja

4. prestanu okolnosti u zemlji podrijetla azilanta na osnovi kojih je odobrena međunarodna zaštita

5. azilant dobrovoljno ponovno stekne državljanstvo zemlje podrijetla koje je prethodno izgubio. (čl. 49. st. 1. ZMPZ)

Supsidijarna zaštita će prestati ako :

1. okolnosti na temelju kojih je priznata prestanu postojati ili se promijene do te mjere da daljnja zaštita više nije potrebna. (čl. 49. st. 2. ZMPZ)

Međunarodna zaštita prestaje po sili zakona:

1. kad azilant ili stranac pod supsidijarnom zaštitom stekne hrvatsko državljanstvo

2. smrću azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom. (čl. 49. st. 6. ZMPZ)

Međunarodna zaštita može se i poništiti ako međunarodna zaštita predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili javni poredak, te ako je do međunarodne zaštite došlo na temelju lažnih dokumenata i isprava.

S druge strane, privremena zaštita je zaštita koja se odobrava raseljenim osobama u slučajevima masovnog priljeva. Raseljenim osobama smatraju se državljani trećih zemalja i osobe bez državljanstva koje su bile prisiljene napustiti područje ili zemlju svog podrijetla, odnosno koji su bili evakuirani (čl. 78. st. 2. ZMPZ). Najčešći razlozi napuštanja su ratovi, nasilje, unutarnji sukobi, te kršenje ljudskih prava. Privremena se zaštita određuje na vrijeme od jedne godine, a najdulje tri.

Privremena zaštita neće se odobriti osobi koja:

1. je počinila zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv

2. je počinila, poticala ili sudjelovala u počinjenju teškog nepolitičkog kaznenog djela izvan Republike Hrvatske, a prije njezinog dolaska u Republiku Hrvatsku, uključujući i osobito okrutna postupanja, čak i ako su počinjena s navodnim političkim ciljem

3. je počinila djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda

4. postoji osnovana sumnja da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost

5. je pravomoćno osuđena za osobito teško kazneno djelo prema kaznenom zakonodavstvu RH (čl. 80. ZMPZ).

Organizacije koje pružaju pomoć i zaštitu prava osobama s privremenom zaštitom su mnoga državna tijela, Hrvatski crveni križ, UNHCR i mnoge druge.

Osnovne razlike između dvije navedene vrste zaštite su trajanje i kome se odobrava. Kao što i samo ime kaže, privremena zaštita je privremenog, ograničenog trajanja (1 godina, iznimno 3). Privremena zaštita uređena je navedenim zakonom i Direktivnom o privremenoj zaštiti.

Privremena se zaštita odobrava u situacijama masovnog priljeva raseljenih osoba, dok se međunarodna odobrava strancu (izbjeglici) koji je napustio svoju državu i došao u drugu zbog straha od proganjanja ili strancu kod kojeg postoji rizik trpljenja nepravde ako se vrati.

IZVORI:

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17)

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ ), za vrijeme trajanja privremene zaštite strancu pod privremenom zaštitom se osigurava odgovarajući smještaj ako ne posjeduje vlastita novčana sredstva (čl. 90. st. 1. ZMPZ). Smještaj će se osigurati i strancu kojem je prestala privremena zaštita ako ne posjeduje vlastita novčana sredstva te ga, zbog ozbiljnih zdravstvenih razloga, nije moguće vratiti u zemlju podrijetla (čl. 90. st. 2. ZMPZ).

U Republici Hrvatskoj način i oblik smještaja osoba pod privremenom zaštitom razlikuju se ovisno o duljini trajanja istoga. Tako osobe pod privremenom zaštitom u Republici Hrvatskoj mogu biti smještene u:

1. Prihvatnom smještaju

Boravak ovdje je kratkotrajan, u pravilu do 48 sati. U njemu je osigurano spavanje, prehrana, Internet, psihosocijalna i zdravstvena podrška. Po isteku roka za boravak u prihvatnom smještaju biti će ponuđen trajniji smještaj u jednom od kolektivnih smještaja. U prihvatnim smještajima nalaze se djelatnici Ravnateljstva civilne zaštite, Hrvatskog Crvenog križa, policije, zdravstveni djelatnici te su po potrebi organizirani mobilni timovi drugih resornih tijela i operativnih snaga sustava civilne zaštite (socijalni rad, zavod za zapošljavanje, obrazovanje, operativne snage sustava civilne zaštite…). Prihvatni smještaji u Republici Hrvatskoj nalaze se u Varaždinu (Gradska sportska dvorana Varaždin, Šetalište Franje Tuđmana 1, i Varaždinske toplice, Trg Svetog Martina bb), Osijeku (Sportska dvorana Jug 2, Ulica kralja Petra Svačića 67) i Gospiću (Gradska Športska dvorana i Osnovna škola doktora Jure Turića, Ulica Miroslava Kraljevića 19).

2. Kolektivnom smještaju

Ovo je, za razliku od prihvatnog smještaja, trajniji oblik smještaja u kojem je osiguran smještaj, prehrana i pristup internetu. Na gore navedenim lokacijama nalaze se djelatnici spomenutih ustanova, na raspolaganju za sva pitanja vezana uz smještaj i boravak, a djelatnici Ravnateljstva civilne zaštite i Hrvatskog Crvenog križa svakodnevno obilaze i koordiniraju sve aktivnosti, uključujući pitanja i potrebe osoba u smještaju.

3. Pojedinačnom i/ili privatnom smještaju

Smještaj kod građana, rodbine, prijatelja ili poznanika. Pojedinačni/privatni smještaj obuhvaća i situacije osoba pod privremenom zaštitom koji su vlasnici nekretnine u Republici Hrvatskoj, te stoga imaju mogućnost boravka u istoj. Osoba i dalje ima pravo i mogućnost koristiti se svim pravima koja mu pruža nacionalni pravni poredak.

Naposljetku, status osobe pod privremenom zaštitom dokazuje se Iskaznicom stranca pod privremenom zaštitom, koja se dobiva na zahtjev u obližnjoj policijskoj upravi. Iznimno je važno napomenuti kako se smještaj, bez obzira o tome radilo se o prihvatnom, kolektivnom ili privatnom smještaju, odnosi kako na osobe pod privremenom zaštitom, tako i na osobe bez privremene zaštite. Osobama pristiglim u Republiku Hrvatsku savjetuje se što prije nabaviti Iskaznicu stranca pod privremenom zaštitom, što im se u kolektivnim smještajima olakšava podnošenjem zahtjeva službeniku MUP-a, odnosno službeniku policijskih uprava/postaja. Situacija masovnog dolaska osoba iz Ukrajine koji se raseljavaju u druge države pod pritiskom eskalacije ratnih okolnosti, dodatno je aktualizirala pitanje smještaja osoba pod privremenom zaštitom. Zbog navedenih izvanrednih ratnih okolnosti, sve države članice Europske unije pozvane su pomagati Ukrajinskim doseljenicima, ističući tako svoju socijalnost, solidarnost i humanitarnu dimenziju postupanja.

Treba li osoba pod privremenom zaštitom imati dozvolu za rad u RH?

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ) stranac pod privremenom zaštitom može raditi u Republici Hrvatskoj bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada (čl. 86. st. 1. ZMPZ-a). Za uključivanje na tržište rada nisu potrebne dodatne dozvole, osim iskaznice stranca pod privremenom zaštitom. Prema Pravilniku o obrascima i zbirkama podataka u postupku odobrenja međunarodne i privremene zaštite (NN 85/16; dalje: Pravilnik) iskaznicu stranca pod privremenom zaštitom izdaje policijska uprava odnosno policijska postaja, prema mjestu boravišta stranca (čl. 21. st. 1. Pravilnika). Također, zahtjev se može podnijeti i online putem aplikacije na linku https://croatia4ukraine.mup.hr/Pages/Zahtjev. Strancu pod privremenom zaštitom izdaje se iskaznica na vrijeme od godine dana i može se produžavati (čl. 85. st. 1. ZMPZ-a).

Kako se uključiti na tržište rada u Republici Hrvatskoj?

Sve osobe pod privremenom zaštitom prvo trebaju regulirati svoj boravak u Republici Hrvatskoj. Trebaju osobni identifikacijski broj (dalje: OIB) koji se prema Zakonu o osobnom identifikacijskom broju (NN 60/08; dalje: ZOIB) određuje i dodjeljuje na temelju podataka nadležnih tijela i pravnih osoba o nastalom povodu za praćenje strane osobe na području Republike Hrvatske (čl. 8. st. 4. ZOIB-a). Prema Pravilniku o osobnom identifikacijskom broju (NN 1/09, 117/10, 125/13, 31/15, 1/17, 6/20, 44/21; dalje: Pravilnik o OIB-u) obveznik broja podnosi zahtjev osobnom predajom obrasca mjesno nadležnoj ispostavi Porezne uprave (čl. 14. st. 1. Pravilnika o OIB-u). Mjesno nadležnom ispostavom Porezne uprave za stranu fizičku osobu smatra se ispostava Porezne uprave nadležna prema mjestu gdje je nastao povod za praćenje (čl. 8. st. 2. Pravilnika o OIB-u). Zahtjev za izdavanje OIB-a se može pronaći na ovom linku https://www.porezna-uprava.hr/HR_OIB/Documents/zahtjev-OIB.pdf. Nakon toga osobe trebaju kontaktirati Hrvatski zavod za zapošljavanje (dalje: HZZ) i prijaviti se u evidenciju nezaposlenih osoba.

Prema Zakonu o tržištu rada (NN 118/18, 32/20, 18/22; dalje: ZTR) evidenciju nezaposlenih osoba vodi HZZ na osnovi prijave nezaposlene osobe (čl. 9. ZTR-a). U HZZ se može prijaviti azilant i stranac pod supsidijarnom odnosno privremenom zaštitom u Republici Hrvatskoj, kao i članovi njihove obitelji, koji su u pravima i dužnostima utvrđenim Zakonom o tržištu rada izjednačeni s hrvatskim državljanima (čl. 14. st. 1. ZTR-a). Prijaviti se može putem: e-pošte ukrajina@hzz.hr, osobno u prihvatnom centru predstavniku HZZ-a ili dolaskom u područne urede HZZ-a (https://www.hzz.hr/adrese-i-kontakt/regionalni-podrucni-uredi.php). Prilikom prijave je potrebno dati osnovne podatke: ime i prezime, datum rođenja, iskaznicu stranca pod privremenom zaštitom, OIB i dokaz o završenom obrazovanju.

Koja je uloga savjetnika u uključivanju osobe na tržište rada?

Nakon upisa u evidenciju nezaposlenih osobama pod privremenom zaštitom dodjeljuje se savjetnik koji pruža podršku pri uključivanju na hrvatsko tržište rada. Savjetnik pomaže prilikom izrade životopisa i pripreme za razgovore za posao, a postoji mogućnost sudjelovanja u radionicama za pripremu u traženju posla na ukrajinskom ili engleskom jeziku.

Savjetnici u HZZ-u pružit će podršku osobama pod privremenom zaštitom prilikom prijave u evidenciju nezaposlenih, u potrazi za željenim zaposlenjem/poslodavcem, upućivanjem na radna mjesta za zanimanja na kojima žele i mogu raditi, te uključivanje u mjere aktivne politike zapošljavanja. HZZ organizirat će usluge prevođenja kako bi osobama pod privremenom zaštitom bila omogućena lakša komunikacija s njihovim savjetnikom za zapošljavanje.

Kako Hrvatski zavod za zapošljavanje može pomoći osobama pod privremenom zaštitom prilikom zapošljavanja?

Pomoć HZZ-a se sastoji od prijave u evidenciju nezaposlenih osoba, definiranja radnog potencijala i plana traženja posla i zajedničkog dogovora oko zanimanja za koja će savjetnik posredovati na tržištu rada, uključivanja u radionice za aktivno traženje posla, informiranja o radnim mjestima i mogućnostima rada u zanimanju u kojem osobe mogu i žele raditi, financiranja obrazovanja za stjecanje kompetencija potrebnih na tržištu rada i mogućnosti uključivanja u neku od mjera aktivne politike zapošljavanja.

Radionice za aktivno traženje posla služe kako bi se osobama pružila pomoć pri pisanju životopisa, pronalaženju najboljeg načina kako se predstaviti potencijalnom poslodavcu i kako istaknuti bitne reference o sebi. Radi se o grupnom radu, a sve uz prevoditelja i pomoć stručnih osoba.

Ako osobe trebaju pristup Internetu i računalu mogu ga besplatno koristiti u svim područnim uredima i uredima HZZ-a, kao i u Centru za informiranje i savjetovanje o karijeri (dalje: CISOK). Popis CISOK centara u RH dostupan je na linku https://www.hzz.hr/adrese-i-kontakt/cisok-centri.php. U CISOK-u je osobama omogućeno samostalno pretraživanje objavljenih natječaja za posao, prikupljanje informacija o obrazovnim mogućnostima i mogućnostima zapošljavanja u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i korištenje različitih on‐line alata i informacije i savjetovanja o zahtjevima pojedinih zanimanja, mogućnostima obrazovanja odraslih, ponudi i mogućnostima zapošljavanja te brojnim drugim temama vezanim uz obrazovanje i zapošljavanje.

Gdje se obratiti i koji su još korisni kontakti?

Dodatne informacije je moguće dobiti na telefonskim brojevima: +385 99 524 8574, +385 99 527 6079. Na e-mail adresi: ukrajina@hzz.hr i web stranicama HZZ-a (https://www.hzz.hr/).

Izvori:

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17)

Pravilnik o obrascima i zbirkama podataka u postupku odobrenja međunarodne i privremene zaštite (NN 85/16)

Zakon o osobnom identifikacijskom broju (NN 60/08)

Zakon o tržištu rada (NN 118/18, 32/20, 18/22)

Zapošljavanje i rad - https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/informacije/zaposljavanje-i-rad/157

Zahtjev za izdavanje OIB-a

https://www.porezna-uprava.hr/HR_OIB/Documents/zahtjev-OIB.pdf

Pravilnik o osobnom identifikacijskom broju (NN 1/09, 117/10, 125/13, 31/15, 1/17, 6/20, 44/21)

Dublinska konvencija je dokument kojim se utvrđuje koja je država članica Europske unije odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u jednoj od država članica Europske unije. Potpisana je u Dublinu u Irskoj 15. lipnja 1990., a prvi put je stupila na snagu 1. rujna 1997. godine., a prestaje važiti 16. ožujka 2003. kad ju mijenja Uredba br. 343/2003 (Uredba Dublin II).

Dublinska konvencija imala je veliki povijesni značaj jer je svojim odredbama ustanovila važna pravila kojih su se morale pridržavati sve države potpisnice. U pitanju je međunarodni ugovor koji je svoj legalitet crpio ne iz postojećeg pravnog sustava Europskih zajednica, već iz međunarodnog prava. Svojim odredbama Dublinska konvencija nastojala je spriječiti ponavljanje zahtjeva za azil u državama članicama poštivanjem postojećeg međunarodno-pravnog okvira i obradom zahtjeva za azil isključivo u onoj zemlji u koju je tražitelj azila prvi put dospio. Razlog za usvajanje ovakvog rješenja jest i potpisivanje tzv. Schengenskog sporazuma 1985. godine kojim se ukidaju unutarnje granične kontrole. Samim time, odredba iz Dublinske konvencije o prvom registriranju tražitelja azila bila je neophodna jer se time sprečava tzv. asylum shopping, odnosno, mogućnost da potencijalni tražitelji azila biraju državu u kojoj žele podnijeti zahtjev za azil ili da podnose zahtjev za azil u više zemalja potpisnica ovog sporazuma, jer su granične kontrole Schengenskim sporazumom ukinute.

Odredbe Dublinske konvencije bile su nužne i zapravo su spajale slobodu kretanja ljudi u okviru Jedinstvenog tržišta EU i potrebu kontrole tražitelja azila na teritoriju država članica. S obzirom na to da se radi o međunarodnom ugovoru, a ne o legislativi Europske unije koja ima neposredno djelovanje, ovaj dokument morao je biti ratificiran u nacionalnim parlamentima država članica što je dovelo do toga da je proces potpisivanja Dublinske konvencije trajao godinama, sve do 1998. godine.

Danas je na snazi Dublinska uredba, mehanizam u Europskoj uniji koji pomaže identificirati koja je država odgovorna za obradu zahtjeva za azil državljanina zemlje izvan Europske unijeili osobe bez državljanstva. Potpisnici Dublinske uredbe uključuju 28 država članica Europske Unije te Lihtenštajn, Norvešku, Island i Švicarsku. Uredba se također naziva Dublin III (EC 604/2013), koja zamjenjuje ranije Dublinske uredbe Europske unije Dublin II (343/2003) i izvornu Dublinsku konvenciju, koja je potpisana 1990. godine. Nakon što migrant podnese zahtjev za azil, službenici bilježe njegove osobne podatke i uzimaju otiske prstiju. Kako bi utvrdili odgovornost za azil, dužnosnici uzimaju u obzir nekoliko kriterija. To uključuje obiteljske razloge, nedavno posjedovanje vize ili boravišne dozvole neke države članice te je li podnositelj zahtjeva ušao u Europsku uniju zakonitim putem. U većini slučajeva, podnositelj zahtjeva sudjeluje u osobnom razgovoru s dužnosnicima koji obrađuju dokumente o azilu, kako bi im objasnio zašto je u opasnosti u svojoj domovini i traže zaštitu. Uredbom se utvrđuje koja je država odgovorna za obradu zahtjeva tražitelja azila, a obično je to prva država članica Europske unije u koju su migranti stupili. Uredba također nastoji osigurati da se svaka prijava na propisan i primjeren način ispita u jednoj državi članici Europske unije.

No veliki, nekontrolirani dolazak migranata i tražitelja azila 2015. godine opteretio je ne samo sustave azila mnogih država članica, već i Zajednički europski sustav azila u cijelosti te su se time razotkrile slabosti Dublinskog sustava, koji uspostavlja odgovornost države članice za razmatranje zahtjeva za azil prvenstveno na temelju nezakonitog ulaska. Iz tih razloga Komisija je 2016. predložila reviziju i zamjenu sadašnjih instrumenata za azil kako bi se bolje upravljalo migracijskim tokovima i ponudila adekvatna zaštita onima kojima je potrebna.

Dva milijuna ljudi već je pobjeglo preko istočne granice Europe u Europsku Uniju od početka ruske invazije na Ukrajinu, a broj izbjeglica koje nastavljaju bježati upućuje na to da bi se ukupan broj mogao povećati na više milijuna. To je već sada najveći izbjeglički pokret u Europi od Drugog svjetskog rata. Države članice Europske unije obvezuju se prema međunarodnom pravu i pravu Europske unije pružiti zaštitu ljudima koji bježe od sukoba u Ukrajini. Direktiva o privremenoj zaštiti (TPD) bila je prva mjera usklađivanja prava od strane Europske Unije usvojena u području zakona o azilu. TPD-om se propisuje obveza podjele tereta masovnog priljeva među državama članicama. Države članice dužne su u nacionalnom pravu osigurati temelj za neposrednu zaštitu tijekom jedne godine. Njome se odstupa od Dublinske regulacije prema kojoj teret snose države prve crte te se pruža privremenim korisnicima zaštite pravo izbora države azila. Razlog je tome što mnogi, možda čak polovica Ukrajinaca koji bježe, imaju obiteljske veze u Europskoj uniji te da će im oni pružiti smještaj i sredstva za život. Uzimajući u obzir navedeno, Dublinska regulacija u doba Ukrajinske krize sve više gubi na značenju.

Temeljem Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj ( NN 80/13, 15/18, 26/21, dalje: ZOZOZZS) stranac pod privremenom zaštitom može ostvariti zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj (čl. 17. ZOZOZZS-a). Republika Hrvatska osigurava u državnom proračunu sredstva za zdravstvenu zaštitu stranaca pod privremenom zaštitom (čl. 19. st. 1. ZOZOZZS-a). Stranac pod privremenom zaštitom ima pravo na hitnu medicinsku pomoć koja podrazumijeva pružanje dijagnostičkih i terapijskih postupaka koji su nužni u otklanjanju neposredne opasnosti po život i zdravlje (čl. 8. st. 2. i čl. 20 st. 3. ZOZOZZS-a). Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske ažurno je poduzelo korake u cilju osiguranja zdravstvene zaštite izbjeglim osobama iz Ukrajine. Najbitniji dokument za ostvarivanje zdravstvene zaštite jest Iskaznica stranaca pod privremenom zaštitom (dalje: Iskaznica). Iskaznica se izdaje od strane policijske uprave nakon podnošenja zahtjeva za privremenu zaštitu. Predočenjem Iskaznice, stranac ostvaruje pravo na liječenje akutnih stanja i kroničnih bolesti kod liječnika obiteljske medicine, pedijatrije, ginekologije i hitne stomatološke usluge, pravo na cijepljenje, testiranje i liječenje protiv bolesti COVID-19, kao i pravo na cijepljenje protiv drugih zaraznih bolesti. Djeca stranaca u potpunosti u izjednačena s hrvatskom djecom te im je dostupna zdravstvena zaštita u punom opsegu. U slučaju bolesti koja zahtjeva uzimanje određenih lijekova, stranac se može obratiti najbližem liječniku u domu zdravlja koji će mu propisati lijek na crnom/bijelom obrascu odnosno privatnom receptu. Stranac ne sudjeluje u cijeni lijeka, već cijenu lijeka u cijelosti snosi Ministarstvo zdravstva.

IZVORI:

Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj ( NN 80/13, 15/18, 26/21)

Hrvatska za Ukrajinu - Status privremene zaštite https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/informacije/status-privremene-zastite/152

Hrvatska za Ukrajinu- zdravstvena zaštita https://hrvatskazaukrajinu.gov.hr/informacije/zdravstvena-zastita/156

Uputa Ministarstva zdravstva ugovornim zdravstvenim ustanovama i ugovornim ordinacijama privatne prakse/ljekarnama glede pružanja zaštite izbjeglim osobama iz Ukrajine; klasa: 500-01/22-08/20, ur broj: 534-03-1-1/1-22-1, od dana 1. ožujka 2022

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ) privremena zaštita je zaštita odobrena u izvanrednom postupku, u slučajevima masovnog priljeva ili predstojećeg masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u zemlju svog podrijetla, osobito ako postoji rizik da zbog tog masovnog priljeva nije moguće učinkovito provesti postupak odobrenja međunarodne zaštite, radi zaštite interesa raseljenih osoba i drugih osoba koje traže zaštitu (čl. 78. st. 1. ZMPZ-a). Vlada Republike Hrvatske (dalje: Vlada RH) donosi odluku o uvođenju privremene zaštite temeljem odluke Vijeća Europske unije o postojanju masovnog priljeva raseljenih osoba (čl. 78. st. 4. ZMPZ-a). Slijedom nesretnih okolnosti i izbijanjem rata između Ukrajine i Rusije, Vlada RH bila je dužna intervenirati te je 7. ožujka 2022. godine donijela Odluku kojom se uvodi privremena zaštita u Republici Hrvatskoj za raseljene osobe iz Ukrajine sukladno Provedbenoj odluci Vijeća (EU) 2022/382 od 4. ožujka o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ (dalje: Odluka). Temeljem Odluke, pravo na privremenu zaštitu imaju:

1. državljani Ukrajine i članovi obitelji koji su boravili u Ukrajini na dan 24. veljače 2022. godine

2. osobe bez državljanstva i državljani treće zemlje, koji su u Ukrajini uživali međunarodnu ili istovjetnu nacionalnu zaštitu na dan 24. veljače 2022. godine i članovi njihovih obitelji koji su u Ukrajini imali odobren boravak na dan 24. veljače 2022. godine

3. državljani treće zemlje koji su u Ukrajini imali važeći stalni boravak na dan 24. veljače 2022. godine sukladno ukrajinskim propisima i koji se ne mogu vratiti u svoju zemlju ili regiju podrijetla u sigurnim i trajnim uvjetima

4. raseljeni državljani Ukrajine i članovi njihovih obitelji koji su neposredno prije 24. veljače 2022. godine pobjegli iz Ukrajine zbog sigurnosne situacije te se zbog oružanog sukoba ne mogu vratiti u Ukrajinu.

Članom obitelji, u smislu ove Odluke, smatraju se:

1. bračni/izvanbračni drug osobe

2. maloljetna djeca osobe (bez obzira jesu li rođena u izvanbračnoj/bračnoj zajednici ili su posvojena)

3. ostali bliski rođaci osobe koji su živjeli u zajedničkom domaćinstvu u trenutku kad su nastale okolnosti povezane raseljavanjem osoba iz Ukrajine, a koji su u to vrijeme bili potpuno ili uglavnom ovisni o tim osobama

Također, Odlukom je zajamčen pristup svim pravima koje imaju osobe pod privremenom zaštitom sukladno ZMPZ-u. Ministarstvo unutarnjih poslova nadležno je za zaprimanje i odlučivanje o zahtjevu za privremenu zaštitu, kao i za organizaciju prihvata i zbrinjavanje unesrećenika.

IZVORI:

Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17)

Odluka Vlade Republike Hrvatske o uvođenju privremene zaštite u Republici Hrvatskoj za raseljene osobe iz Ukrajine; klasa: 022-03/22-04/77, ur broj: 50301-21/21-22-2, od dana 7. ožujka 2022.

Kod podnošenja zahtjeva za smještaj osoba pod privremenom zaštitom primjenjuju se iste zakonske odredbe koje se primjenjuju za azilante i osobe pod supsidijarnom zaštitom. Prema zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 127/17; dalje ZMPZ), o zahtjevu prava na smještaj odlučuje Centar koji je nadležan za trenutno prebivalište osobe pod privremenom zaštitom. Centar odlučuje rješenjem. Protiv rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave rješenja, koja ne odgađa izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi rješenjem protiv kojeg se može podnijeti tužba nadležnom upravnom sudu u roku od osam dana od dana dostave rješenja (čl. 67. st. 3. ZMPZ).

Za vrijeme trajanja privremene zaštite strancu pod privremenom zaštitom se osigurava odgovarajući smještaj ako ne posjeduje vlastita novčana sredstva ( čl. 90. st. 1. ZMPZ). Smještaj će se osigurati i strancu kojem je prestala privremena zaštita ako ne posjeduje vlastita novčana sredstva te ga, zbog ozbiljnih zdravstvenih razloga, nije moguće vratiti u zemlju podrijetla (čl. 90. st. 2. ZMPZ). Dakle, stranac pod supsidijarnom zaštitom, kao i osoba pod privremenom zaštitom, ima pravo na (besplatan) smještaj ako ne posjeduje određena novčana sredstva, stvari (imovinu) veće vrijednosti, odnosno ako nema osobu koja ga uzdržava i koja može podmiriti troškove stanovanja, u skladu s odredbama ZMPZ.

Svaka maloljetna osoba koja se zatekne na području Republike Hrvatske bez zakonskog zastupnika smatra se ranjivom osobom. Ranjive skupine su, između ostalog, djeca te djeca bez pratnje (čl. 4. st. 1. t. 14. ZMPZ). Dijete je tražitelj, azilant, stranac pod supsidijarnom zaštitom i stranac pod privremenom zaštitom mlađi od 18 godina (čl. 4. st. 1. t. 16. ZMPZ). Dijete bez pratnje je državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od osamnaest godina, koja je ušla u Republiku Hrvatsku bez pratnje odrasle osobe odgovorne za njega u smislu roditeljske skrbi sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske, sve dok se ne stavi pod skrb takve osobe, a uključuje i djecu koja su ostala bez pratnje nakon što su ušla u Republiku Hrvatsku (čl. 4. st. 1. t. 17. ZMPZ). Stoga će se u situacijama pronalaska smještaja djetetu, sukladno Povelji Europske unije o temeljnim pravima, Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, odnosno Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 9. ZMPZ) osigurati primjena načela cjelovitosti obitelji te uzeti u obzir najbolji interes djeteta.

Prema Pravilniku o sudjelovanju azilanata, stranaca pod supsidijarnom zaštitom i stranaca pod privremenom zaštitom u plaćanju troškova smještaja (NN 59/2018; dalje: Pravilnik) navedeno je da se odredbe Pravilnika koje se odnose na sudjelovanje u troškovima smještaja azilanta odnosno stranca pod supsidijarnom zaštitom na odgovarajući način primjenjuju i na stranca pod privremenom zaštitom u skladu s pravima koja stranac pod privremenom zaštitom ostvaruje na temelju odredbi Zakona (čl. 4. Pravilnika). Stranac pod privremenom zaštitom može raditi u Republici Hrvatskoj bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada (čl. 86. st. 1. ZMPZ). Prema tome, osoba pod privremenom zaštitom stječe primanja te je dužan sudjelovat u troškovima smještaja svojom imovinom.

Vlada Republike Hrvatske je 7. ožujka 2022. godine uvela privremenu zaštitu za raseljene osobe iz Ukrajine sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Provedbenoj Odluci Vijeća. Vladinom odlukom je između ostaloga osiguran smještaj obiteljima i osobama koje su napustile Ukrajinu od 24. veljače 2022. godine u stambenim objektima državnog vlasništva. Isto tako, Vlada je donijela Odluku o financiranju troškova za stambeno zbrinjavanje raseljenih osoba iz Ukrajine u pojedinačnom smještaju (NN 37/2022; dalje Odluka), pri čemu vlasnicima stambenih objekata država isplaćuje naknadu koja uključuje režije i troškove najma, dok pritom vlasnici stambenih objekata ustupljuju prostor za smještaj osoba pod privremenom zaštitom.

IZVORI:

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 127/17)

Pravilnik o sudjelovanju azilanata, stranaca pod supsidijarnom zaštitom i stranaca pod privremenom zaštitom u plaćanju troškova smještaja (NN 59/2018)

Odluka o financiranju troškova za stambeno zbrinjavanje raseljenih osoba iz Ukrajine u pojedinačnom smještaju (NN 37/2022)

https://gov.hr/hr/privremena-zastita/1206

Ključna uloga u integraciji osoba pod privremenom zaštitom je obrazovanje. Bez mogućnosti pristupa obrazovanju, manjinske skupine useljenika u velikom su riziku od socijalne isključenosti. Ako osoba pod privremenom zaštitom razumije i priča jezik društva u kojem živi mogućnost za integraciju se višestruko povećava. Iz tog razloga ne čudi kako se obrazovanje osoba pod privremenom zaštitom nalazi u svim temeljnim dokumentima na kojima počiva europsko i hrvatsko društvo. Tako Europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje: EKLJP) koja se primjenjuje na svakoga tko se zatekne na području države članice, određuje kako nikome ne može biti uskraćeno pravo na obrazovanje (čl. 2. st. 1. Protokola 1 EKLJP). Ustavom je Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; u dalje: URH) određeno kako je obrazovanje dostupno svakome, pod jednakim uvjetima i u skladu s njegovim sposobnostima (URH čl. 66. st. 1.).

Naše zakonodavstvo, europski duh dobrodošlice i težnje društva za integracijom osoba pod privremenom zaštitom, razrađuje primarno Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ). Ustavna norma o dostupnosti i jednakim uvjetima obrazovanja oživotvorena je mnogim normama ovog zakona, ali i podzakonskim propisima koji proizlaze iz normi tog Zakona.

Tražiteljima azila zajamčeno je pravo na osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje maloljetnika i to pod istim uvjetima kao i hrvatskim državljanima (čl. 58. st. 1. ZMPZ). Maloljetnom tražitelju azila koji je započeo srednjoškolsko obrazovanje omogućuje se nastavak srednjoškolskog obrazovanja i nakon punoljetnosti (čl. 58. st. 2. ZMPZ). Ovim normama otvara se pitanje jezičnih prepreka koje se postavljaju zbog nepoznavanja hrvatskog jezika što praktično dovodi do nemogućnosti uključivanja u program obrazovanja. Zakonodavac je tom problem doskočio tako što je propisao da azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom obvezan je pohađati tečaj hrvatskog jezika, povijesti i kulture radi uključivanja u hrvatsko društvo (čl. 74. st. 1. ZMPZ).

Za uključivanje u osnovnoškolski odnosno srednjoškolski sustav donesen je Pravilnik o provođenju pripremne i dopunske nastave za učenike koji ne znaju ili nedostatno znaju hrvatski jezik i nastave materinskog jezika i kulture države podrijetla učenika (NN 15/2013; dalje: Pravilnik). U tom pravilniku propisana je pripremna nastava koja osposobljava učenika za redovno uključivanje u obrazovni sustav. Tim mehanizmom provjerava se razina znanja hrvatskoga jezika pri upisu u I. razred osnovne škole ili pri upisu učenika u školu (čl. 4. st. 1. Pravilnika). Razina znanja hrvatskoga jezika provjerava se standardiziranim ispitom znanja hrvatskoga jezika i usmeno. (čl. 4. st. 2. Pravilnika). Odluku o uključivanju učenika u pripremnu nastavu na temelju mišljenja stručnog povjerenstva škole donosi ured državne uprave u županiji odnosno Gradski ured za kulturu i sport Grada Zagreba (u daljnjem tekstu: Ured; čl. 4 st. 5. Pravilnika). Pripremna nastava može započeti prije uključivanja u redovito pohađanje nastave ili tijekom pohađanja nastave odlukom škole, u kojem slučaju se učenik ne ocjenjuje (čl. 5. st. 2. i 3. Pravilnika). Pripremna nastava traje jedan ili dva sata dnevno u trajanju od 70 sati (čl. 5. st. 1. Pravilnika). Nakon završetka pripremne nastave stručno povjerenstvo škole provjerava naučeno znanje hrvatskoga jezika pisanim i usmenim putem te dostavlja izvješće o postignutim rezultatima povjerenstvu Ureda (čl. 5. st. 4. Pravilnika). Ured na temelju postignutih rezultata na usmenom i pisanom dijelu ispita izdaje učeniku pisanu potvrdu o završenom programu pripremne nastave (čl. 5. st. 5. Pravilnika). Nakon dostave potvrde, učenik se uključuje u redovni sustav nastave u kojem dodatno ima pravo na dopunsku nastavu hrvatskoga jezika u trajanju od jedne školske godine (čl. 5. st. 6. Pravilnika). Učenik koji nije zadovoljio na provjeri znanja, na temelju odluke Ureda ima obvezu još jedanput pohađati pripremnu nastavu (čl. 5 st. 7. Pravilnika). Jednom kada bude uključen u redovitu nastavu, učenik se prati i ocjenjuje u skladu s individualnim napredovanjem (čl. 5. st. 8. Pravilnika). Ocjenjivanje u skladu s individualnim napredovanjem je velika mogućnost za osobe pod privremenom zaštitom, ali je ujedno i izrazito neprecizno formulirano i nedovoljno razrađeno pravo. Ovo potonje otvara vrata nejednakoj primjeni u praksi te donosi velike razlike u svakoj pojedinoj školi.

Dok se pitanje osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja jamči osobama pod privremenom zaštitom to nije tako s visokoškolskim obrazovanjem i obrazovanjem odraslih. Takvo uređenje se logično nameće jer je u Hrvatskoj obavezno osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Budući da se visoko obrazovanje odnosno obrazovanje odraslih ne jamči hrvatskim državljanima ne može se jamčiti niti osobama pod privremenom zaštitom. Na taj se način također ostvaruje Ustavno pravno na dostupno i jednako obrazovanje svakome. Osigurava se pružanje visokog obrazovanja osobama pod privremenom zaštitom pod istim uvjetima kao i hrvatskim državljanima, a obrazovanje odraslih sukladno propisima kojima se regulira obrazovanje odraslih pod istim uvjetima kao i hrvatskim državljanima (čl. 70. st. 1. i 2.). Kako bi ostvarili mogućnost visokog obrazovanja ili obrazovanja odraslih potrebno je ostvariti temelje koje moraju ostvariti i hrvatski državljani. Ovdje osobe pod privremenom zaštitom nemaju povlasticu pripremne nastave koja se provodi u osnovnim i srednjim školama. Jasno je da ovo predstavlja povećani napor osoba pod privremenom zaštitom kako bi se uključili u sustav visokog obrazovanja ili obrazovanja odraslih. Također, i ovdje je najveća prepreka zasigurno nepoznavanje jezika. Do Europske migracijske krize 2015. godine, kada su stanovnici afričkih i azijskih zemalja se kretali prema zemljama Europske unije, najveći problem omogućavanja učenja hrvatskog jezika kako bi se stranci uklopili u društvo, bio je što program učenja hrvatskog jezika koji nije bio institucionaliziran. Program su provodili volonteri bez jasno određenih ciljeva koji bi vrijedili na području cijele države. Potaknut tim migracijama i potrebom institucionalizacije programa ministar znanosti, obrazovanja i sporta donio je Odluku o programu učenja hrvatskog jezika, povijesti i kulture za azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom radi uključivanja u hrvatsko društvo Ministarstva znanosti i obrazovanja (NN 154/2014; dalje: Odluka). Tom odlukom određeno je očekivano trajanje programa od četiri mjeseca do devet mjeseci, a najmanji ukupan broj sati je 280 (čl. 0.1.2. st. 1. Odluke). Odluka postavlja određene ciljeve koje je potrebno postići. Tako se olakšava i usmjerava provođenje programa za učenje hrvatskog jezika, povijesti i kulture.

Na kraju možemo zaključiti kako su prava i mogućnosti obrazovanja osoba pod privremenom zaštitom u Republici Hrvatskoj na visokoj razini. Normativni okvir ispunjava sve europske i svjetske standarde u pružanju obrazovanja kako bi se osobe pod privremenom zaštitom u Republici Hrvatskoj uključile u društvo. Svijest da je upravo obrazovanje najbolji mehanizam inkorporacije takvih osoba u društvo mora svima nama biti motiv za daljnje napore u ostvarivanju i omogućavanju prava na obrazovanje osobama pod privremenom zaštitom.

IZVORI:

1. Europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10

2. Odluku o programu učenja hrvatskog jezika, povijesti i kulture za azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom radi uključivanja u hrvatsko društvo Ministarstva znanosti i obrazovanja NN 154/2014

3. Pravilnik o provođenju pripremne i dopunske nastave za učenike koji ne znaju ili nedostatno znaju hrvatski jezik i nastave materinskog jezika i kulture države podrijetla učenika NN 15/2013

4. Put bez povratka – integracija Azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u Hrvatsko društvo; Dunja Kosi, Anamarija Kovač; rad

5. Socijalna integracija azilanata i izbjeglica u Hrvatsko društvo; Ana Tecilazić

Goršić; stručni članak

6. Učenje hrvatskog jezika za azilante; web članak; http://www.republika.eu/novost/43289/ucenje-hrvatskog-jezika-za-azilante

7. Ustav Republike Hrvatske NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14

8. Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti NN 70/15, 127/17

Rat u Ukrajini dosad je ugrozio živote od preko 7,5 milijuna djece. Humanitarne potrebe rastu iz minute u minutu s obzirom na povećanje broja ozlijeđene i poginule djece. Uništeni su brojni domovi, škole, bolnice i druga nužna infrastruktura poput vodovoda te su milijuni ljudi ostavljeni bez pristupa pitkoj vodi i zdravstvenoj skrbi. Prema posljednjim podacima u Republiku Hrvatsku izbjeglo je 6800 izbjeglica od čega su 88% žene i djeca. Iz povećanog broja izbjeglica, izvire mnoštvo novih pitanja za spremnost društva glede njihovog prihvata u društvo.

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/2015, 127/2017; dalje: ZMPZ) u ranjive skupine, između ostalog ulaze i djeca, djeca bez pratnje. (čl. 4. st. 1. tč. 4. ZMPZ). U RH je dosad ušlo gotovo 90% izbjeglica pripadnika ranjivih skupina. Kako bi prisilno raseljena osoba iz područja Ukrajine mogla što učinkovitije ostvarivati svoja prava potrebno je podnijeti zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite. Zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite se neposredno podnosi Prihvatilištu usmeno na zapisnik, čime započinje postupak odobrenja međunarodne zaštite (čl. 34. ZMPZ). Namjeru za dijete izražava zakonski zastupnik te je djetetov zahtjev obuhvaćen već samim zahtjevom njegovog zakonskog zastupnika (čl. 16. st. 1. i 2. ZMPZ). Dijete koje je starije od 16 godina te je u braku, može samostalno sudjelovati u postupku odobrenja međunarodne zaštite (čl. 16. st. 3. ZMPZ). Djetetu bez pratnje, koji izrazi namjeru, tijelo nadležno za poslove socijalne skrbi imenuje posebnog skrbnika obučenog za rad s djecom koji nije u sukobu interesa s djetetom (čl. 17. st. 1. ZMPZ).

Tražitelj ima pravo na:

• boravak,

• slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj,

• osiguranje odgovarajućih materijalnih uvjeta prihvata,

• zdravstvenu zaštitu,

• osnovno i srednje obrazovanje,

• informacije,

• pravno savjetovanje i besplatnu pravnu pomoć,

• slobodu vjeroispovijesti,

• rad

• isprave (čl. 52. st. 1. ZMPZ).

Na većinu navedenih prava dijete nema neposredan utjecaj, već posredan zato što ih ostvaruje kroz svog zakonskog zastupnika ili skrbnika. Pravo na osnovno i srednje obrazovanje predstavlja iznimku jer se traži aktivno sudjelovanje i ostvarivanje tog prava neposredno od djeteta.

Prema Pravilniku o načinu provođenja programa i provjeri znanja tražitelja azila, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom, radi pristupa obrazovnom sustavu Republike Hrvatske (NN 89/2008, 70/2015; dalje: Pravilnik) školovanje tražitelja azila (međunarodne zaštite) koji je maloljetan, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom (u daljnjem tekstu: pristupnici) osigurat će se sukladno propisima koji reguliraju predškolsko, osnovno, srednje i visoko obrazovanje, pod jednakim uvjetima kao i hrvatskim državljanima, a provodit će se u skladu s ovim Pravilnikom (čl. 2. st. 1. Pravilnika). Za uključivanje u obrazovni sustav, pristupnici su dužni imati:

• potvrdu o statusu u Republici Hrvatskoj,

• potvrdu o boravištu u Republici Hrvatskoj,

• dokument o identitetu (rodni list, osobnu iskaznicu, putovnicu ili odgovarajući dokument Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske),

• dokument o prethodnom školovanju (čl. 3. st. 1. Pravilnika).

Za tražitelja azila koji je maloljetan, azilanta, stranca pod privremenom zaštitom i stranca pod supsidijarnom zaštitom organizirat će se učenje hrvatskog jezika, povijesti i kulture Republike Hrvatske (čl. 5. st. 1. Pravilnika).

Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo je Odluku (KLASA: 016-01/22-01/00061, URBROJ: 533-07-22-0001) kako bi olakšalo pristup obrazovanju djeci iz Ukrajine, za vrijeme trajanja agresije, imajući u vidu da se približava kraj nastavne godine. U odluci se navodi kako je u osnovnim i srednjim školama potrebno osigurati:

• sudjelovanje u pripremnoj nastavi hrvatskog jezika bez testiranja;

• istovremeno uključivanje u odgojno-obrazovni rad u razrednim odjelima u svim predmetima prema njihovim mogućnostima i sposobnostima;

• na kraju nastavne odnosno školske godine zaključne ocjene i svjedodžbu.

Prema Zakonu o statusu prognanika i izbjeglica (NN 96/1993, 29/1999, 39/1995, 128/1999, 50/2000, 51A/2013, 98/2019; dalje: ZSPI), u postupcima po podnesenim zahtjevima za utvrđivanje statusnih prava izbjeglica, prognanika i povratnika u skladu s odredbama ovoga Zakona rješavaju u prvom stupnju upravna tijela županije, odnosno Grada Zagreba (čl. 5. st. 1. ZSPI-a). Vlada Republike Hrvatske uredbom propisuje uvjete za utvrđivanje statusa i gubitak statusa te sadržaj, opseg i način ostvarivanja prava osoba kojima je utvrđen status izbjeglice, prognanika odnosno povratnika, kao i postupak provedbe revizije (čl. 8. st. 1. ZSPI-a).

Nakon utvrđivanja izbjegličkog statusa od strane nadležnih tijela, škole u suradnji s upravnim odjelima za obrazovanje u županijama tj. Gradskim uredom za obrazovanje Grada Zagreba donose odluku o potrebi uključivanja u osnovne i srednje škole na njihovom području. Učenik se, u pravilu, upisuje u onu osnovnu školu kojoj pripada prema upisnom području.

Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 87/2008, 86/2009, 92/2010, 105/2010, 90/2011, 5/2012, 16/2012, 86/2012, 94/2013, 152/2014, 7/2017, 68/2018, 98/2019, 64/2020, 133/2020; dalje: ZOOOSŠ), upisno područje je sastavni dio mreže školskih ustanova (čl. 16. st. 1. ZOOOSŠ). Upisno područje za osnovne škole je prostorno područje s kojeg se učenici upisuju u određenu osnovnu školu na temelju prebivališta, odnosno prijavljenog boravišta, a određuje se sukladno Državnom pedagoškom standardu. Upisnim područjem s kojeg se učenici upisuju u srednju školu smatra se Republika Hrvatska (čl. 16. st. 2. i 6. ZOOOSŠ).

IZVORI:

1. https://www.unicef.hr/ukrajina/

2. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/u-zemlju-ih-je-uslo-6800-90-ih-je-u-privatnom-smjestaju-kako-mogu-ostvariti-svoja-prava-15171712

3. https://mzo.gov.hr/vijesti/ukljucivanje-djece-i-ucenika-izbjeglica-iz-ukrajine-u-odgojno-obrazovni-sustav-republike-hrvatske/4816

4. Zakon o privremenoj i međunarodnoj zaštiti (NN 70/2015, 127/2017)

5. Pravilnik o načinu provođenja programa i provjeri znanja tražitelja azila, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom, radi pristupa obrazovnom sustavu Republike Hrvatske (NN 89/2008, 70/2015)

6. Zakon o statusu prognanika i izbjeglica (NN 96/1993, 29/1999, 39/1995, 128/1999, 50/2000, 51A/2013, 98/2019)

7. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 87/2008, 86/2009, 92/2010, 105/2010, 90/2011, 5/2012, 16/2012, 86/2012, 94/2013, 152/2014, 7/2017, 68/2018, 98/2019, 64/2020, 133/2020)

Tržište rada u Hrvatskoj u zadnjih je nekoliko godina doživjelo snažne promjene i to prije sve u vidu povećane potražnje za radnom snagom. Nakon što je Hrvatsku desetljećima mučio problem nezaposlenosti, sada smo svjedoci suprotne pojave, a to je manjak radnika na tržištu rada. Uzrok ove promjene je prije svega ulazak Hrvatske u Europsku uniju, što je mnogim građanima omogućilo jednostavan odlazak u druge zemlje Europske Unije radi pronalaska posla. Na ovo se nadovezuje i pad broja stanovnika uslijed negativnih demografskih trendova što bi moglo biti dramatično vidljivo na popisu stanovništva koji će biti proveden ove godine.

U ovakvoj situaciji poslodavci, posebno u određenim gospodarskim granama primjerice građevine (gdje su hrvatski radnici postali rijetkost), ali i u turizmu pa i IT sektoru imaju ogromne probleme nalaženja radne snage i stalno vrše pritisak na državu da im u ovom problemu pomogne. Odgovor države je bio donošenje novog Zakon o strancima (NN 133/20; u nastavku Zakon) koje je na snazi od 1. siječnja 2021. godine.

Za razliku od prije važećeg Zakona o strancima, koji se odnosio na sve strance koji borave na području RH (državljane Europskog gospodarskog prostora, državljane trećih zemalja i upućene radnike), novi Zakon odnosi se samo na državljane trećih zemalja, dok se položaj i prava državljana Europskog gospodarskog prostora i članova njihovih obitelji te položaj i prava upućenih radnika uređuju posebnim zakonom.[1] Promjene po novom zakonu su prije svega da su prihvaćeni su zahtjevi Hrvatske obrtničke komore i drugih organizacija poslodavaca te je ukinut kvotni sustav zapošljavanja stranaca koji nije rješavao problem nedostupnosti osposobljene i stručne radne snage. U svrhu zaštite domaćeg tržišta rada uveden je postupak testa tržišta rada kojega je potrebno provesti pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje prije podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad Ministarstvu unutarnjih poslova.[2]

Državljanin treće zemlje u RH može raditi samo na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, osim u slučajevima kada Zakon dopušta rad strancima bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada.

Da bi stranac ishodio dozvolu za boravak i rad, potrebno je provesti test tržišta rada. Poslodavci koji žele na određenim poslovima zaposliti stranca morat će prije podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad stranca prethodno se obratiti područnoj službi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (u nastavku teksta: HZZ) i zatražiti provedbu testa tržišta rada. Test tržišta rada obuhvaća provjeru stanja u evidenciji nezaposlenih osoba i postupak posredovanja u cilju zapošljavanja radnika s nacionalnog tržišta rada. Drugim riječima, poslodavci će morati prije zapošljavanja državljana trećih zemalja provjeriti mogu li potrebu za radnicima zadovoljiti na domaćem tržištu rada.[3]

No, Zakonom su propisani i slučajevi u kojima će poslodavac moći zaposliti stranca bez prethodne obveze da od HZZ-a zatraže provedbu testa tržišta rada, a i to u sljedećim slučajevima:

• ako je riječ o produljenju dozvole za boravak i rad za istog poslodavca i istog državljanina treće zemlje,

• ako se stranac zapošljava u zanimanju za koja, prema Odluci Upravnog vijeća HZZ-a, poslodavac nije dužan zatražiti provedbu testa tržišta rada (čl. 101. Zakona),

• ako se stranac zapošljava u poljoprivredi, šumarstvu, ugostiteljstvu i turizmu do 90 dana (čl. 104. st. 2. Zakona),

• u slučajevima u kojima je moguće izdavanje dozvole za boravak i rad bez testa tržišta rada i mišljenja HZZ-a (članak 110. Zakona),

Ako rezultati provedenog testa tržišta rada pokažu da u evidenciji nezaposlenih osoba HZZ-a ima osoba koje ispunjavaju zahtjeve poslodavca za zapošljavanje, područna služba odnosno ured HZZ-a provest će postupak posredovanja u zapošljavanju te će o rezultatu testa tržišta rada obavijestiti poslodavca najkasnije u roku od 15 dana od dana traženja poslodavca. No, činjenica je da Zakon propisuje samo obvezu HZZ-a da posreduje u zapošljavanju, ali Zakon ne obvezuje poslodavca da zaposli osobu koju je HZZ pronašao na hrvatskom tržištu rada.

Ako je test tržišta rada pokazao da u evidenciji nezaposlenih osoba nema raspoloživih osoba koje ispunjavaju zahtjeve poslodavca za zapošljavanje ili se oni ne mogu ispuniti migracijama nezaposlenih osoba u zemlji, poslodavac može u roku od 90 dana od dana zaprimanja obavijestiti o rezultatu testa tržišta rada od Ministarstva unutarnjih poslova (u nastavku teksta: MUP) zatražiti izdavanje dozvole za boravak i rad kako bi zaposlio stranca na navedenim poslovima. Zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad može podnijeti i stranac sukladno članku 58. Zakona. [4]

Novost u zakonu je također i definiranje pojma digitalnog nomada. Prema Zakonu o strancima je državljanin treće zemlje koji je zaposlen ili obavlja poslove putem komunikacijske tehnologije za tvrtku ili vlastitu tvrtku koja nije registrirana u Republici Hrvatskoj i ne obavlja poslove ili pruža usluge poslodavcima na području Republike Hrvatske (čl. 3. st. 43. Zakona).

Dakle, stranac smije boraviti na području RH na temelju odobrenog kratkotrajnog boravka, bilo na temelju vize bilo bez vize u trajanju od ne više od 90 dana u bilo kojem razdoblju od 180 dana, ali u tom slučaju nema pravo raditi na području RH. No, digitalnim se nomadima omogućava da dok borave u Hrvatskoj istovremeno i rade te im se omogućava duži ostanak na području RH od dopuštenih 90 dana. Digitalnim nomadima odobrava se privremeni boravak na području RH u trajanju do jedne godine.[5]

[1] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[2] https://www.hok.hr/novosti-iz-hok/novi-zakon-o-strancima-od-1-sijecnja-2021-ukinuo-kvotno-zaposljavanje-stranih-radnika, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[3] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[4] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima , stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[5] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

Svaka država ima pravo, ali i dužnost štiti svoje područje i nepovredivost svojih granica, pa tako i Republika Hrvatska čije su državne granice ujedno i vanjske granice Europske unije. Iz toga proizlazi kako je Republika Hrvatska dužna štititi i vanjske granice Europske unije od nezakonitih prelaska granica kojima smo posljednjim godinama sve više svjedočili. Osim nezakonitih prelaska granica, svjedočili smo i navodima migranata koji optužuju hrvatske granične policajce za nehumano postupanje prema njima koje je očito bilo izvan svih njihovih ovlasti. Tragičan slučaj koji se dogodio 2017. godine tijekom migrantske krize kada je poginula petogodišnja djevojčica od naleta vlaka, za čiju smrt njena obitelj krivi hrvatske granične policajce koji su ih tjerali da hodaju po tračnicama, pokazuje nam kako je potrebno razmotriti kojim ovlastima se policajci smiju koristiti na granici prema migrantima koji ilegalno prelaze granicu ili izbjeglicama.

Prema Izvješću pučke pravobraniteljice za 2020. godinu[1], u okviru zahtjeva Vijeća Europe, velika je pažnja bila posvećena postupanju hrvatske policije prema izbjeglicama i migrantima. Izvješće navodi pokretanje dva ispitna postupka povodom članaka objavljenih u časopisu The Guardian. Jedan od njih pokrenut je zbog navoda da su policijski službenici osobama zatečenima u nezakonitom boravku u RH ili prelasku državne granice s BiH uzimali novac, mobitele i obuću te ih, bez zakonom predviđenog postupka, prisilno vraćali preko zelene granice. Dodatno uznemirujući su navodi kako su im sprejem na glavi crtali križ, što može upućivati i na vjersku netrpeljivost. Dan nakon, oglasilo se Ravnateljstvo policije koje je priopćilo da nije utvrđeno takvo postupanje, naglasivši da pri postupanju policija poštuje njihova temeljna ljudska prava i dostojanstvo te im omogućuje pristup sustavu međunarodne zaštite. Ured pučke pravobraniteljice naknadno je zaprimio još sedam pritužbi iz iste grupe migranata te su temeljem tih pritužbi zatražili od MUP-a dopunu odgovora i dostavu dokumentacije o izvršenim provjerama. Utvrđeno je da su policijski službenici postupali prema dvojici tužitelja, konkretno, prema deveteoročlanoj grupi u jednoj policijskoj postaji, među kojima je bio prvi tužitelj, te prema grupi od 22 migranata u dvije policijske postaje, u kojoj je bio drugi. Postupanja prema ostalim tužiteljima koji su se obratili pučkoj pravobraniteljici, MUP nije utvrdio. U Izvješću se navodi još jedan postupak koji je pokrenut temeljem Izvješća Danskog vijeća za izbjeglice koje je dokumentiralo niz nasilnih postupanja prema migrantima i tražiteljima azila na granici RH i BiH. Tužitelji navode kako su tijekom dvodnevnog zadržavanja samo dva puta dnevno odvođeni na toalet, što su im ujedno bili i jedini kontakti s policijskim službenicima. Voda im je bila osigurana, a imali su svoju hranu. Po prestanku zadržavanja odvedeni su na sud kao svjedoci, nakon čega su ih policijski službenici, prema njihovim navodima, predali desetorici naoružanih muškaraca obučenih u crno s maskama na licu, da bi potom kombijem bili prevezeni na nepoznato mjesto gdje im je naređeno da legnu licem prema podu te ispruže ruke dlanovima prema zemlji nakon čega su ih brutalno tukli, a neki migranti navode da su ih i seksualno zlostavljali. Nakon toga svi su ponovno ušli u kombi te su prevezeni na graničnu liniju u blizini Šiljkovače, uz poruku da se ne vraćaju u Hrvatsku. Po dolasku u kamp u BiH pregledani su i upućeni u bolnicu u Bihaću. U ispitnom postupku utvrđeno je kako je MUP zatražio očitovanje Granične policije BiH, koja je odgovorila da nema saznanja o tim migrantima, da njihovi službenici nisu prema njima postupali te da se druge podatke zatraži putem međunarodne pravne pomoći. Ti podatci nisu im, međutim, dostavljeni, a pučka pravobraniteljica nema saznanja jesu li pokrenute odgovarajuće provjere unutar MUP-a. Prema dostupnim informacijama, DORH nije proveo istragu o navedenim postupanjima. I toga razloga pučka pravobraniteljica naglašava kako je bitno da se istraga o postupanjima koja mogu predstavljati povredu Europske konvencije o ljudskim pravima provodi, kako bi se u konačnom slučaju ili otklonila sumnja ili potvrdili navodi. Isto tako, pučka pravobraniteljica ističe koliko je istraživanje ovakvih postupaka ključno za održavanje vladavine prava jer nitko, a naročito policija, ne može biti iznad zakona.

Ono što je još zabrinjavajuće je činjenica da je pučkoj pravobraniteljici uskraćen pristup evidencijama o postupanju s migrantima koji ilegalno prelaze granicu, a koje se nalaze u informacijskom sustavu MUP-a. Naime, prema Zakonu o Nacionalnom preventivnom mehanizmu za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (NN 33/2015, dalje: ZNPM), pučki pravobranitelj ovlašten je nenajavljeno obići mjesta u kojima se nalaze ili bi se mogle nalaziti osobe lišene slobode te slobodno pristupiti podatcima o postupanju s osobama lišenim slobode, odnosno onima kojima je određeno bilo kakvo zadržavanje, zatvaranje ili smještaj u mjesto pod javnim nadzorom i koje ga ne mogu napustiti po svojoj volji (čl. 3., čl. 5. ZNPM-a). Kada je tijekom 2020.godine pučka pravobraniteljica nenajavljeno obišla PP Zagreb, PGP Cetingrad i PGP Hrvatska Kostajnica, nije dobila pristup navedenim evidencijama uz obrazloženje da nemaju ovlast, odnosno lozinku, te da pučki pravobranitelj prilikom obavljanja poslova nacionalnog preventivnog mehanizma obuhvaća samo postupanje s uhićenim osobama, ali ne i prema migrantima.

Prema Zakoniku o schengenskim granicama, službenici graničnog nadzora u obavljanju svojih dužnosti u potpunosti poštuju ljudsko dostojanstvo, posebno u slučajevima koji uključuju ranjive osobe te svaka mjera koju poduzimaju u obavljanju svojih dužnosti mora biti razmjerna ciljevima koji se tom mjerom žele postići. Tijekom provedbe granične kontrole, izričito je zabranjena diskriminacija na temelju spola, rase ili etničke pripadnosti, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, starosne dobi ili spolne orijentacije. (čl. 7. st. 1., st. 2. Zakonika).

Glavna je svrha zaštite državne granice sprečavanje neovlaštenih prelazaka granice, suzbijanje prekograničnog kriminaliteta i poduzimanje mjera protiv osoba koje su nezakonito prešle granicu. Osoba koja je nezakonito prešla granicu i koja nema pravo boravka na državnom području dotične države članice mora se uhititi i podvrgnuti procedurama u skladu s Direktivom 2008/115/EZ.

Prema Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika (NN 76/2015, dalje: Pravilnik) proizlazi da policijski službenik smije uporabiti sredstva prisile (uporaba vatrenog oružja, uporaba tjelesne snage i palice, uporaba sredstva za vezivanje, kemijskih sredstava itd.) u pravilu nakon što mjerama upozorenja i naredbi nije postigao cilj njihovog izdavanja. Policijski službenik mora uporabiti ono sredstvo prisile kojim se s najblažim posljedicama postiže cilj te mora prestati s uporabom čim prestane razlog za nju. (čl. 127. st 1., 2., 3. Pravilnika).

Zaključno, granična policija mora štititi nepovredivost granica te ne bi smjela dopustiti ilegalan ulazak u Republiku Hrvatsku. Ta je činjenica neupitna, ali ovlasti koje policija može koristiti pri provođenju te zaštite su ograničene. Policijski službenici moraju čovječno postupati prema migrantima i izbjeglicama, poštujući temeljna načela čovječnosti, međunarodne ugovore, pa na kraju i unutrašnje zakonodavstvo. Ono što je najveći problem u cijeloj ovoj priči je slaba zaštita migranata od strane MUP-a i DORH-a, koji bi trebali reagirati na pritužbe sa graničnih prijelaza i detaljnije istražiti navodna nečovječna postupanja prema migrantima i izbjeglicama kako bi ih, prije svega, zaštitili, kaznili policijske službenike ako se utvrde navedena postupanja, a zatim izbjegli moguće tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava do kojih bi moglo doći ako se nastave ignorirati teške optužbe sa granica kojima svjedočimo po medijima.

IZVORI:

Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. godinu,

https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2020-godinu/?wpdmdl=10845&refresh=6038a8291f2261614325801

[1] Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. godinu, https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2020-godinu/?wpdmdl=10845&refresh=6038a8291f2261614325801, stranici pristupljeno: 28. ožujka 2021. godne.

Pravo na međunarodnu zaštitu jedno je od temeljnih humanitarnih prava kojima se osobama kojima je odobrena međunarodna zaštita osigurava pravo na miran i dostojanstven život. Međutim, ono ne bi ispunjavalo svoju potpunu ulogu ako bi osoba kojoj je odobren azil ili pravo na supsidijarnu zaštitu bila odvojena od svoje obitelji. Pravo na spajanje obitelji je pravo koje omogućava članovima uže obitelji osoba koji imaju reguliran status u RH da se pridruže potonjima, u svrhu očuvanja obiteljske zajednice. U hrvatskom pravnom sustavu, pravo na spajanje obitelji uređeno je putem nekoliko pravnih izvora. Temeljni pravni propis koji se odnosi na azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom je Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ). Prema ZMPZ-u, jedno od temeljnih prava koje azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom ima je pravo na spajanje s članovima obitelji (čl. 64. st. 2. t. 2.) te se jasno definira tko je član obitelji kojem se može priznati navedeno pravo.

Tko je član obitelji koji ostvaruje pravo na spajanje i koja prava ima?

Član obitelji azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom je bračni ili izvanbračni drug, odnosno životni ili neformalni životni partner kako navedene institute uređuju hrvatski propisi; maloljetno zajedničko ili maloljetno zajedničko posvojeno dijete bračnih ili izvanbračnih drugova; maloljetno dijete ili maloljetno posvojeno dijete bračnog ili izvanbračnog druga, odnosno životnog partnera koji ostvaruje roditeljsku skrb o njemu; punoljetna nevjenčana djeca azilanata ili stranaca pod supsidijarnom zaštitom koji zbog svog zdravstvenog stanja nisu u mogućnosti brinuti se za svoje potrebe; roditelj ili drugi zakonski zastupnik djeteta azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom; srodnik prvog stupnja u ravnoj uzlaznoj lozi (roditelj) koji je živio u istom kućanstvu i ovisan je o skrbi azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom (čl. 4. st. 1. t. 18. ZMPZ-a). Prava koja imaju azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom ostvaruju i članovi njihovih obitelji. Pravo na boravak u RH, na spajanje obitelji, na smještaj, na rad, na zdravstvenu zaštitu, na obrazovanje, na slobodu vjeroispovijesti, na besplatnu pravnu pomoć, na socijalnu skrb, na pomoć pri integraciji u društvo, na vlasništvo nekretnine te na stjecanje hrvatskog državljanstva ako ispunjavaju uvjete prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu, temeljna su prava osigurana članovima obitelji azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom (čl. 64. st. 1. ZMPZ-a). Svrha navedenih prava je osigurati minimalni standard kako bi se azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom kao i članovi njihovih obitelji integrirali u društvo, imajući u vidu pogotovo mogućnost ostvarivanja adekvatnog smještaja i sredstava za život. Kako bi dobili pravo na jednaku šansu na tržištu rada, nužno je bilo omogućiti pravo na obrazovanje, stoga azilanti, stranci pod supsidijarnom zaštitom te članovi njihovih obitelji imaju mogućnost na predškolsko, osnovno, srednje i visoko obrazovanje te na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju pod jednakim uvjetima kao i hrvatski građani. Isto tako, traži se i poštivanje određenih obveza, pa je član obitelji azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom dužan poštivati Ustav, zakone i druge propise RH, prijaviti prebivalište u roku 15 dana od uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite, imati kod sebe dozvolu boravka te je dati na uvid ovlaštenim osobama i pohađati tečaj hrvatskog jezika, povijesti i kulture (čl. 64. st. 4. ZMPZ-a). Kao i svi građani u RH, tako su i azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom, te članovi njihovih obitelji dužni poštivati pozitivne propise RH. Pohađanje tečaja hrvatskog jezika, povijesti i kulture je obveza čija je svrha integracija u društvo, budući da navedena znanja omogućuju lakši pronalazak posla sa svrhom osiguravanja dostatnih sredstava za život te lakše snalaženje u novom okruženju.

Koja je procedura za odobrenje prava na spajanje obitelji?

Spomenuti članovi obitelji, svoj boravak reguliraju prema odredbama Zakona o strancima (NN 133/20), iznimno maloljetna djeca koja nisu zasnovala svoju obitelj slijede pravni položaj azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom, što potvrđuje Ministarstvo unutarnjih poslova odlukom (čl. 66. st. 2 .i 3. ZMPZ-a). Kako bi se regulirao status boravka člana obitelji azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom, potrebno je podnijeti zahtjev za odobrenje privremenog boravka u policijskoj upravi ili policijskoj postaji prema mjestu boravišta ili namjeravanog boravišta. Za ostvarenje navedenog prava, potrebno je dokazati svrhu privremenog boravka, odnosno činjenicu pripadnosti jednoj od kategorija članova obitelji kojima se priznaje pravo na spajanje obitelji. Zakonodavac ipak, ne isključuje a priori mogućnost da osobe koje nemaju dokumentaciju kojom bi dokazale povezanost s osobom kojoj je odobren azil ili supsidijarna zaštita, uživaju pravo na spajanje obitelji. Tijelo koje provodi postupak mora uzeti u obzir sve okolnosti na temelju kojih se može procijeniti postoji li odnos za koji stranka tvrdi da postoji. Također, tijelo koje donosi odluku, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova, ne smije donijeti odluku o odbijanju zahtjeva samo na temelju činjenice da ne postoji službena dokumentacija kojom se dokazuje srodnički odnos.

Tko nema pravo na spajanje obitelji?

Važno je napomenuti, da pravo na boravak u RH, na temelju prava na spajanje obitelji nema član obitelji azilanta koji prima pomoć ili zaštitu tijela ili agencija Ujedinjenih naroda, s iznimkom UNHCR-a; ima odobren boravak u zemlji koja mu temeljem toga priznaje ista prava i obveze kao svojim državljanima; postoji sumnja da je počinio nepolitičko kazneno djelo ili djelo koje je u suprotnosti s ciljevima i načelima UN-a (očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, razvoj prijateljskih međunarodnih odnosa, očuvanje međunarodne suradnje i druga). Isto tako, pravo na spajanje obitelji nema član obitelji stranca kojem je odobrena supsidijarna zaštita, ako postoji sumnja da je sudjelovao u izvršenju zločina protiv mira, čovječnosti, ratnog zločina ili drugog teškog kaznenog djela za koje se prema kaznenom zakonu RH može izreći kazna zatvora od najmanje 5 godina, odnosno djela koje je u suprotnosti s ciljevima i načelima UN-a (čl. 66. st. 5.).

Kako je pravo na spajanje obitelji uređeno u EU?

Zakonodavstvo EU ne uređuje pravo na spajanje obitelji azilanta i stranaca, već stavlja fokus na omogućavanje funkcioniranja slobodnog tržišta, a pitanje međunarodne zaštite u pravilu ostavlja na uređenje državama članicama. Ipak, ponekad i pravo na spajanje obitelji dovodi do primjene prava EU. Slučaj “Zambrano” u sudskoj praksi Suda Europske Unije prikazuje važnost instituta spajanja obitelji. Ruiz Zambrano i supruga došli su u Belgiju 1999. godine te su podnijeli zahtjev za odobrenjem azila, koji je bio odbijen. Zbog građanskog rata u Kolumbiji, zemlji njihovog podrijetla, nisu deportirani, već su ostali živjeti u Belgiji gdje su 2003. godine, a zatim i 2005. godine dobili djecu. Prema zakonu u Kolumbiji djeca koja nisu rođena u Kolumbiji ne dobivaju državljanstvo automatski, nego jedino ako to roditelji zatraže, a prema belgijskom nacionalnom kodeksu, djeca bez državljanstva rođena u Belgiji stječu belgijsko državljanstvo. Ured za strance odbio je njihov zahtjev za odobrenje privremenog boravka na temelju činjenice da su članovi obitelji belgijskih državljana, ali je Sud EU odlučio da je takva odluka protivna Ugovoru o funkcioniranju Europske Unije jer suštinski onemogućava državljanima EU-a da uživaju svoja prava.

Funkcionira li pravo na spajanje obitelji u RH?

U Republici Hrvatskoj, u 2018. godini, podneseno je 39 zahtjeva za ostvarenjem prava na spajanje obitelji, od čega su odobrena 29, dok je za ostalih 10, u trenutku objave podataka (siječanj 2019. godine), postupak još bio u tijeku. Od podnesenih zahtjeva, najviše ih je iz Sirije (25), slijedi Irak (9) a po 1 zahtjev je stigao od državljana Egipta, Jemena, Rusije, Turske i Sudana. Prema Indeksu razvijenosti politika integracije migranata 2020. godine (MIPEX), mogućnost ostvarenja prava na spajanje obitelji je ocjenjena “napola povoljnom” (halfway favourable) s prosječnom ocjenom 48/100 što je pad u odnosu na 2014. godinu kada je prosječna ocjena iznosila 52/100. U izvješću se navodi da Hrvatska ispunjava samo minimum EU standarda, slično kao i u ostatku zemalja srednje Europe. Hrvatski pravni centar, izdvaja probleme koji se često javljaju u praksi: na primjer, činjenica da se u svakoj državi ne nalazi diplomatsko ili konzularno predstavništvo RH; pribavljanje dokumenata na hrvatskom jeziku; dugotrajno čekanje jer se zakonski rokovi ne poštuju itd. Prema navedenim podacima, iako Hrvatska ima uređen sustav, u praksi je vidljivo mnogo nedostataka, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama EU. Ustav RH jamči dostojanstvo obiteljskog života, iz čega proizlazi da je dužnost RH omogućiti spajanje obitelji ljudima koji se u RH nalaze zbog nemogućnosti boravka u svojoj matičnoj zemlji. Nadalje, članovi obitelji azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u pravilu prolaze kroz iste ili slične nedaće kao i sami azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom te bi se zbog toga trebalo učiniti sve da im se olakša dolazak u RH.

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ) status azila, odnosno status stranca pod supsidijarnom zaštitom stječe se danom uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite. U trenutku stjecanja statusa azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom većina stranaca tražitelja međunarodne zaštite je smješteno u Prihvatilište za traženje azila u Zagrebu. Prihvatilište je ustrojstvena jedinica Ministarstva. Stjecanjem statusa azilanta, odnosno statusa stranca pod supsidijarnom zaštitom stječu se i razna prava, a jedno od njih je i pravo na smještaj.

Pravo na smještaj azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom imaju u slučaju ako nemaju novčana sredstva ili imovinu kojima mogu osigurati uzdržavanje (čl. 67. st. 1. ZMPZ-a). Pravo na smještaj podrazumijeva imati pravo da se azilantu ili strancu pod supsidijarnom zaštitom pronađe smještaj, podmire troškovi najma stana ili kuće u kojoj su smješteni, podmire troškovi režija i održavanja te po potrebi taj prostor može biti opremljen i adaptiran. Pravo na smještaj traje najdulje dvije godine od dana uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite (čl. 67. st. 4. ZMPZ-a).

Postupak za priznavanje prava na smještaj pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnom centru za socijalnu skrb (čl. 67. st. 2. ZMPZ-a). Nadležni centar za socijalnu skrb je centar prema prebivalištu azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom, a ako se azilant ili osoba pod supsidijarnom zaštitom nalazi u prihvatilištu onda je nadležan Centar za socijalnu skrb Novi Zagreb. Postupak se pokreće na osobni zahtjev azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom. Pomoć pri podnošenju zahtjeva mogu pružiti službenici odjela za integraciju ministarstva unutarnjih poslova ili djelatnici neke od udruga koja pomaže izbjeglicama ili migrantima kao što je npr. Hrvatski pravni centar.

O zahtjevu Centar odlučuje rješenjem. Protiv rješenja se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. O žalbi odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi rješenjem. Protiv tog rješenja se može podnijeti tužba nadležnom upravnom sudu u roku od osam dana od dana dostave rješenja (čl. 67. st. 3. ZMPZ-a).

Azilant ili stranac pod supsidijarnom zaštitom kojem je odobren smještaj nema pravo odabrati grad u kojem će mu smještaj biti određen. Lokacija smještaja ovisi o raspoloživosti useljivih prostora u državnom vlasništvu. U slučaju da osoba kojoj je određen smještaj, odbije smještaj jer joj ne odgovara lokacija, gubi pravo na smještaj.

Pravo na smještaj azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom prestaje na osobni zahtjev osobe kojoj je odobren smještaj, ako bez opravdanog razloga osoba odbije osigurani smještaj, ako bez opravdanog razloga neprekidno duže od 30 dana ne boravi na prijavljenoj adresi, ako se utvrdi da osoba ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na smještaj, ako se utvrdi da se osoba ne skrbi o osiguranom smještaju s pažnjom dobrog gospodara te ako se utvrdi da osoba koristi osigurani smještaj suprotno njegovoj namjeni. Centar će nakon što utvrdi navedene pretpostavke za prestanak prava na smještaj, ukinuti rješenje o dodjeljivanju smještaja i donijeti novo rješenje kojim utvrđuje prestanak prava na smještaj, protiv kojeg se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Također pravo na smještaj prestaje istekom roka od dvije godine od dostave rješenja o odobrenju azila ili supsidijarne zaštite (čl. 67. st. 8. ZMPZ-a). U tom slučaju , azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na smještaj sukladno propisima kojima se uređuje područje socijalne skrbi (čl. 67. st. 5. ZMPZ-a).

Ako Centar utvrdi da azilant odnosno stranac pod supsidijarnom zaštitom ima novčana sredstva ili imovinu kojima bi mogao sudjelovati u plaćanju troškova smještaja, rješenjem o priznavanju prava na smještaj odredit će da azilant odnosno stranac pod supsidijarnom zaštitom sudjeluje u plaćanju troškova smještaja uplatom na račun Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Ako to bude utvrđeno nakon izvršnosti rješenja o priznavanju prava na smještaj, ukinut će rješenje i donijeti novo kojim će priznati pravo na smještaj azilantu ili strancu pod supsidijarnom zaštitom i utvrditi obvezu sudjelovanja u plaćanju troškova smještaja (čl. 67. st. 6. i 7. ZMPZ-a).

1. Što vas čeka pri dolasku u prihvatilište?

Prema Pravilniku o sadržaju zdravstvenog pregleda tražitelja azila, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom (NN 39/08, dalje: Pravilnik) pri dolasku u prihvatilište provodi se dezinsekcija osoba i odjeće te pranje i izmjena odjeće. Također, liječnik ili osoblje prihvatilišta obavlja orijentacijski zdravstveni pregled kako bi se uočili znakovi nekih bolesti te kako bi se provjerilo ima li osoba povišenu temperaturu, proljev ili osip. Osoba će se po potrebi uputiti liječniku (čl. 2. Pravilnika).

2. Što predstavlja osnovni, a što dopunski liječnički pregled?

Tražitelji azila trebaju obaviti osnovni fizikalni liječnički pregled tijekom prvih sedam dana boravka u prihvatilištu. Cilj pregleda je otkrivanje akutnih zaraznih bolesti i utvrđivanje cijepnog statusa. Tražitelj treba primiti nužna cjepiva, dobiti pisanu potvrdu o liječničkom pregledu te uputu o zdravstvenom nadzoru u trajanju od 21 dan (čl. 3. Pravilnika) Tijekom tog razdoblja manifestirat će se određene zarazne bolesti ako su one prisutne (npr. žuta groznica, ospice itd.) (čl. 7. Pravilnika).

Dopunski liječnički pregled s pretragama je usmjeren na otkrivanje eventualnih kroničnih zaraznih bolesti ili kliconoštvo kao i daljnja cijepljenja, a tražitelj azila ga treba obaviti u okviru pribavljanja zdravstvene svjedodžbe. Navedenu svjedodžbu treba priložiti uz ostalu dokumentaciju u slučaju pozitivnog rješenja njihova zahtjeva o statusu azilanta, a prije izdavanja, odnosno preuzimanja osobnih dokumenata o statusu azilanata. Pozitivan nalaz neke kronične zaraze ne može utjecati na odluku o dobivanju statusa azilanata (čl. 4. Pravilnika).

3. Tko sve može ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj?

Prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (NN 80/13, 15/18; dalje: ZOZOZZS) pravo na zdravstvenu zaštitu mogu ostvariti:

1.) stranac na kratkotrajnom boravku,

2.) stranac na privremenom boravku koji nije obvezno zdravstveno osiguran u skladu s ovim Zakonom,

3.) tražitelj međunarodne zaštite,

4.) stranac pod privremenom zaštitom,

5.) azilant,

6.) stranac – član obitelji azilanta,

7.) stranac pod supsidijarnom zaštitom,

8.) stranac – član obitelji stranca pod supsidijarnom zaštitom,

9.) stranac koji nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj (čl. 17. ZOZOZZS).

4. U kojim slučajevima stranci ne moraju osobno snositi troškove zdravstvene zaštite?

Tražitelji međunarodne zaštite, stranci pod privremenom zaštitom, azilanti te njihovi članovi obitelji, stranci pod supsidijarnom zaštitom te njihovi članovi obitelji, stranci koji su žrtve trgovanja ljudima, stranci maloljetnici koji su napušteni ili su žrtve organiziranog kriminala ili su iz drugih razloga ostali bez roditeljske zaštite, skrbništva ili bez pratnje, stranci oboljeli od kolere, kuge, virusnih hemoragijskih groznica ili trbušnog tifusa ne moraju osobno snositi troškove zdravstvene zaštite već njih osigurava RH (čl. 19. st. 1. ZOZOZZS).

5. Kakva prava u pogledu zdravstvene zaštite imaju tražitelji međunarodne zaštite?

Tražitelji međunarodne zaštite (što uključuje i tražitelje azila) imaju pravo na prvi zdravstveni pregled, na hitnu medicinsku pomoć (pomoć potrebna radi otklanjanja neposredne opasnosti za život i zdravlje) te prijeko potrebno liječenje bolesti i ozbiljnih mentalnih poremećaja te na posebnu i odgovarajuću medicinsku i drugu pomoć ako je riječ o žrtvama mučenja, silovanja i drugih oblika fizičkog, psihičkog i spolnog nasilja (čl. 20. st. 1., st. 2., st. 4. ZOZOZZS).

6. Kakva prava u pogledu zdravstvene zaštite imaju azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom?

Azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom te njihovi članovi obitelji ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu u istom opsegu kao osigurana osoba iz obveznoga zdravstvenog osiguranja. Pravo na zdravstvenu zaštitu ostvaruju na temelju važećeg dokumenta koji je izdalo ministarstvo nadležno za unutarnje poslove (čl. 21. st. 1., st. 2. ZOZOZZS). Dakle, za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu nije potrebna zdravstvena iskaznica koju izdaje HZZO već dokument koji izdaje MUP.

7. Kakva prava u pogledu zdravstvene zaštite imaju stranci pod privremenom zaštitom?

Stranci pod privremenom zaštitom imaju pravo na hitnu medicinsku pomoć, a ranjive skupine imaju pravo i na posebnu odgovarajuću medicinsku i drugu pomoć (čl. 20. st. 3. ZOZOZZS).

8. Što predstavlja obvezno zdravstveno osiguranje?

Obvezno zdravstveno osiguranje je obvezno za sve osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj i strance s odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj, a provodi ga Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Ono pokriva troškove osnovnih i hitnih zdravstvenih usluga, a sve ostalo (specijalistički pregledi i usluge, bolničko liječenje, određeni lijekovi i dr.) zahtijeva dodatno plaćanje ili dopunsko zdravstveno osiguranje.

Sukladno Zakonu o hrvatskom državljanstvu, hrvatsko državljanstvo stječe se, između ostalih razloga, temeljem prirođenja. Osoba koja je dobila azil u Hrvatskoj i želi postati hrvatski državljanin, ima pravo ako udovoljava određenim uvjetima:

1. da je navršio 18. godina života;

2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo;

3. da živi u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na stalnom boravku;

4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje, s time da su osobe starije od 60. godina od ovoga oslobođene;

5. da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo. [1]

Smatrat će se da je udovoljeno pretpostavci iz točke 2 ako je zahtjev podnijela osoba koja je bez državljanstva ili koja će ga prema zakonu zemlje čije je državljanin izgubiti samim prirođenje.[2]

Prethodno navedeno predstavlja uvjete za stjecanje državljanstva prirođenjem, međutim postoji i stjecanje državljanstva prirođenjem pod povoljnijim uvjetima u slučaju kada stranac stupi u brak s hrvatskim državljaninom. Također, pod navedenim se smatra da osoba koja nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći državljanstvo ako poštuje pravni poredak RH, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo.[3] Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu bi značilo da je potrebno podnijeti dokazni materijal kao što bi bile isprave starijeg datuma kojima se dokazuje osobno nacionalno izjašnjavanje u pravnom prometu, npr. ovjerena preslika radne knjižice, indeksa, ako je u njima upisan podatak o nacionalnosti.

ŠTO AKO OSOBA NE MOŽE DOBITI OTPUST IZ DRŽAVLJANSTVA SVOJE DRŽAVE?

Ako osoba ne može dobiti otpust iz državljanstva svoje države, dovoljna je izjava da se odriče stranog državljanstva. Nakon što je stranac podnio zahtjev za otpust iz stranog državljanstva, odobrit će mu se zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo ako ispunjava sve prethodno navedene uvjete. Stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom i kojem je odobren stalni boravak i živi na području Republike Hrvatske, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo te je potrebno da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je plaćeno sve što se duguje te da ne postoje sigurnosne zapreke za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Nadalje, prema Zakonu o strancima, stalni boravak može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekinuti boravak u razdoblju od pet godina, u što se uključuje i privremeni boravak, azil ili supsidijarna zaštita. Neprekinut boravak obuhvaća razdoblje od pet godina u kojima je osoba izbivala iz Republike Hrvatske višekratno do 10 mjeseci ili jednokratno do šest mjeseci. U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.[4] Zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, za prestanak starog državljanstva i za utvrđivanje hrvatskog državljanstva podnosi se osobno u policijskoj postaji, prema mjestu odobrenog privremenog odnosno stalnog boravka. Ministarstvo unutarnjih poslova odbit će zahtjev za stjecanje ili za prestanak državljanstva ako nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke.

U KOJEM SE TRENUTKU POSTAJE HRVATSKIM DRŽAVLJANINOM?

Hrvatskim državljaninom postaje se danom kada je zaprimljeno rješenje o primitku u hrvatsko državljanstvo. Obrazac zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva može se pronaći na web stranici Ministarstva unutarnjih poslova.[5]

[1] (čl. 8. st.1., 1.-5. ZHD)

[2] (čl.8. st. 2. ZHD)

[3] (čl. 16. st. 1. ZHD)

[4] (čl. 92. st. 1., 2., 3. ZS)

[5] (https://mup.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/drzavljanstvo/obrazac1_stjecanje_prirodjenje_punoljetni.pdf)

Dublinska uredba (Uredba (EU) br. 604/2013, stupila na snagu u srpnju 2013. godine) zakon je Europske unije koji uređuje koja je država članica EU-a odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog od strane osoba koje traže međunarodnu zaštitu unutar Europske unije. Uz Dublinsku uredbu važna je i Uredba EURODAC koja uspostavlja europsku bazu podataka otisaka prstiju osoba koje su iregularno stupile na teritorij Europske unije. Dublinska uredba ima za cilj osigurati brz pristup postupcima azila i razmatranje meritornog zahtjeva od strane jedne, jasno određene države članice Europske unije.

Pošto je potrebno ispitati svaki zahtjev za azilom podnesen na teritoriju Europske unije, svaka država članica mora biti u stanju utvrditi je li i kada je odgovorna za rješavanje zahtjeva. Kriteriji za utvrđivanje odgovornosti postavljeni su hijerarhijskim redoslijedom: obiteljski razlozi, nedavno posjedovanje vize ili dozvole boravka u državi članici te je li podnositelj zahtjeva stupio na teritorij Europske unije regularno ili neregularno. Dublinska uredba poboljšava učinkovitost sustava za razmatranje zahtjeva za azil raznim pravnim instrumentima, kao što su mehanizam ranog upozoravanja, pripravnosti i upravljanja krizama te usmjerenost na rješavanje temeljnih nefunkcionalnih uzroka nacionalnih sustava azila ili problema koji proizlaze iz određenih propisa. Uredba, također, sadrži i neka jamstva zaštite same osobe podnositelja zahtjeva kao što su: obvezni osobni razgovor s podnositeljem, razna jamstva za maloljetnike uključujući osiguranje najboljeg interesa djeteta, proširene mogućnosti ponovnog spajanja s rodbinom, obvezu osiguranja besplatne pravne pomoći na zahtjev i slično. Postavljeno je ograničenje trajanja postupka koji ne smije trajati dulje od 11 mjeseci da bi se preuzela odgovornost nad osobom, tj. 9 mjeseci da bi se osobu primilo natrag.

Dublinska uredba propisuje pravilo da je za razmatranje zahtjeva za azil prvenstveno odgovorna država članica u koju je tražitelj azila najprije ušao, osim u slučaju postojanja nekih od navedenih kriterija odgovornosti. Pravilo ''prvog ulaska'' pokazalo se problematičnim iz nekoliko razloga, kao što je npr. činjenica da ono vrši izravan pritisak na zemljopisno najizloženije države članice koje čine vanjsku granicu Europske unije. Posljednjih nekoliko godina zbog velikog priljeva izbjeglica otkrili su se ozbiljni nedostatci u sustavima azila nekih država članica Unije i njihove nesposobnosti pri obrađivanju zahtjeva za azil. Ljudska prava se naširoko krše prilikom razmatranja zahtjeva za azil i s tražiteljima se često postupa nehumano.

Postavlja se pitanje što u slučaju da se tražitelj azila nalazi na području države članice koja nije odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva za azil? Članak 17. Dublinske uredbe omogućuje svakoj državi članici ispitati zahtjev za azil čak i ako takvo ispitivanje nije njezina odgovornost, što predstavlja iznimku od pravila ''prvog ulaska''. Navedena odredba omogućuje rasterećenje sustava graničnih država članica Europske unije od velikog broja podnesenih zahtjeva za azilom koji su još uvijek u porastu od vala izbjeglica 2015. godine.

Važno je naglasiti da je Dublinska uredba pisana u skladu s načelom ''non refoulement''. Načelo ''non refoulement'' štiti izbjeglice koje se nađu na području izvan svoje zemlje podrijetla od prisilnog vraćanja na teritorij gdje postoji vjerojatnost da bi bili prognani, mučeni ili ubijeni. To načelo, zapravo, obuhvaća sve slučajeve nehumanog postupanja pa se na njega može pozvati i u slučaju kada osoba smatra da će na području neke države članice biti tretirana na način protivan temeljnim ljudskim pravima. Dublinska uredba izričito propisuje da se transfer osobe unutar Europske unije ne smije izvršiti u slučaju sistemskih nedostataka u postupku azila koji bi rezultirali neljudskim ili ponižavajućim postupcima. U takvom slučaju, država članica, u kojoj se tražitelj azila nalazi, mora utvrditi može li se druga država članica smatrati odgovornom na temelju kriterija postavljenima Dublinskom uredbom. U slučaju da se niti jedna druga država članica ne može smatrati odgovornom za razmatranjem zahtjeva, država članica u kojoj se tražitelj azila nalazi odgovorna je za njegov zahtjev za azil.

Sudska praksa Suda Europske unije sekundarno je zakonodavstvo prilikom provedbe Dublinske uredbe. Sud Europske unije primjenom odredaba Dublinske uredbe na konkretne slučajeve oblikuje migracijsko pravo Europske unije i na taj način daje posredna uputstva državama članicama kako razriješiti eventualne izazove s kojima se susretnu. Uvidom u sudske odluke Suda Europske unije možemo zaključiti da je primjena Dublinske uredbe veoma raznolika te da se njezine odredbe mogu tumačiti na više od jednog načina.

Najbolji primjer diskutabilnosti Dublinske uredbe bili bi slučajevi C-490/16 A.S. i C-646/16 Jafari. Ukratko, u slučajevima se radi o slučaju kada su 2016. godine državljanin Sirije i dvije afganistanstke obitelji prešli granicu između Srbije i Hrvatske, iako nisu posjedovali odgovarajuću vizu. Hrvatske su vlasti potom bile organizirale prijevoz tih osoba do granice Hrvatska-Slovenija s ciljem pomoći im u odlasku u druge države članice kako bi ondje mogli podnijeti zahtjev za međunarodnom zaštitom. Sirijski je državljanin nakon toga ponio takav zahtjev u Sloveniji, dok su članovi afganistanskih obitelji to učinili u Austriji. Međutim, i Slovenija i Austrija zauzele su stajalište da su podnositelji zahtjeva ušli u Hrvatsku ''nezakonito'', pa su, prema Dublinskoj uredbi, Hrvatske vlasti bile odgovorne za ispitivanjem osnovanosti njihovih zahtjeva za azil. Dotične su osobe osporile navode Slovenije i Austrije pred sudovima, tvrdeći da se njihov ulazak u Hrvatsku ne može smatrati neregularnim te da su Slovenija i Austrija dužne obraditi njihove zahtjeve sukladno Dublinskoj uredbi. S jedne strane, nezavisna odvjetnica Sharpston Suda Europske unije iznijela je stajalište da su u iznimnim okolnostima izbjegličke krize države članice kod kojih je zahtjev najprije podnesen odgovorne za njegovo razmatranje prema odredbama Dublinske uredbe. S druge strane, Sud Europske unije imao je posve suprotno stajalište: sud je presudio da je Hrvatska odgovorna za ispitivanje zahtjeva osoba koje su masovno prešle njezinu granicu tijekom migracijske krize 2015. i 2016. godine jer se za te osobe smatra da su granicu prešle neregularno. Sud je svoju odluku obrazložio na način da država članica Europske unije, koja je iz humanitarnih razloga odlučila odobriti ulazak na svoj teritorij ne-državljana Europske unije koji nemaju vizu (niti pravo na istu), ne može biti oslobođena od odgovornosti ispitivanja zahtjeva za azil.

1. Privremeni boravak

KOJI SU UVJETI ZA ODOBRENJE PRIVREMENOG BORAVKA?

Prema Zakonu o strancima (NN 133/20, dalje u tekstu: ZS) državljaninu treće zemlje odobrit će se privremeni boravak ako: dokaže svrhu privremenog boravka, ima valjanu stranu putnu ispravu, ima sredstva za uzdržavanje, ima zdravstveno osiguranje, uz zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka priloži dokaz da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku, osim ako je upućeni radnik odnosno student, istraživač ili osoba premještena unutar društva koja se koristi mobilnošću iz druge države članice EGP-a (Europskog gospodarskog prostora), nema zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku i boravka u Republici Hrvatskoj ili izdano upozorenje u Schengenskom informacijskom sustavu u svrhu zabrane ulaska, ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 59. ZS-a).

U KOJE SVRHE SE MOŽE ODOBRITI PRIVREMENI BORAVAK?

Privremeni boravak odobrava se državljaninu treće zemlje koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu: spajanja obitelji, srednjoškolskog obrazovanja, studiranja, istraživanja, humanitarnog razloga, životnog partnerstva, rada, rada upućenog radnika, boravka osobe s dugotrajnim boravištem u drugoj državi članici EGP-a, u druge svrhe, boravka digitalnih nomada (čl. 57. ZS-a).

KOME SE PODNOSI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE ODOBRENJA ZA PRIVREMENI BORAVAK?

Zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak podnosi se u diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske. Iznimno, državljanin treće zemlje kojem je za ulazak u Republiku Hrvatsku potrebna viza može zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnijeti u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji ako: je član uže obitelji hrvatskog državljanina, je životni ili neformalni životni partner hrvatskog državljanina, dolazi radi studiranja na visokom učilištu, na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini, je istraživač koji dolazi na temelju ugovora o gostovanju, je član uže obitelji istrživača ili državljana treće zemlje koji dolazi radi studiranja, podnosi zahtjev za odobrenje privremenog boravka zbog humanitarnih razloga, je član obitelji nositelja »EU plave karte« (čl. 58. st. 1., 3. ZS-a).

Zahtjev za odobrenje privremenog boravka državljanin treće zemlje kojemu za ulazak u Republiku Hrvatsku nije potrebna viza, može podnijeti i u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu namjeravanog boravka državljanina treće zemlje (čl. 58. st. 2. ZS-a).

NA KOJI ROK SE IZDAJE ODOBRENJE ZA PRIVREMENI BORAVAK?

Odobrenje za privremeni boravak izdaje se na rok važenja do godine dana. Državljaninu treće zemlje odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom ili životnog partnerstva s hrvatskim državljaninom izdaje se s rokom važenja do dvije godine (čl 61. st. 1., 6. ZS-a).

2. Dugotrajno boravište

KAD SE MOŽE ODOBRITI DUGOTRAJNO BORAVIŠTE?

Dugotrajno boravište može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci. U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Državljaninu treće zemlje dugotrajno boravište neće se odobriti ako mu je poništen azil ili supsidijarna zaštita. (čl. 150. st. 1.-4. ZS-a)

KOME SE PODNOSI ZAHTJEV ZA ODOBRENJE DUGOTRAJNOG BORAVIŠTA?

Zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje podnosi u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta, a odluku o zahtjevu donosi Ministarstvo unutarnjih poslova (čl. 152. st. 1.-2. ZS-a).

KOJI SU UVJETI ZA ODOOBRENJE DUGOTRAJNOG BORAVIŠTA?

Državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu odobriti će se dugotrajno boravište, ako ispunjava sljedeće uvjete: ima valjanu stranu putnu ispravu, ima sredstva za uzdržavanje, ima zdravstveno osiguranje, zna hrvatski jezik i latinično pismo, ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost. Osobe bez državljanstva i državljani trećih zemalja koji imaju odobren azil ili supsidijarnu zaštitu sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita ne moraju ispunjavati uvjet da imaju valjanu putnu ispravu (čl. 153. st. 1.-2. ZS).

3. Stalni boravak

KAD SE MOŽE ODOBRITI STALNI BORAVAK?

Stalni boravak može se odobriti državljaninu treće zemlje koji je: član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva, pripadnik hrvatskog naroda sa stranim državljanstvom ili bez državljanstva koji svoj status dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za odnose s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj, a do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno tri godine odobren privremeni boravak, do dana podnošenja zahtjeva imao neprekidno tri godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje deset godina, što se dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za stambeno zbrinjavanje, maloljetno dijete koje do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak ima neprekidno tri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji, a jedan od roditelja ima odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište, imao prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. te je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za stambeno zbrinjavanje i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj, uz obvezu da priloži dokaz o nekažnjavanju iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku, rođen u Republici Hrvatskoj i od rođenja živi na području Republike Hrvatske, ali zbog opravdanih razloga na koje nije mogao utjecati nije imao reguliran boravak, maloljetno dijete koje živi u Republici Hrvatskoj: 1. čiji jedan od roditelja, u trenutku rođenja djeteta, ima odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište uz suglasnost drugog roditelja, 2. čiji jedan roditelj, u trenutku rođenja djeteta, ima odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj, a drugi je roditelj nepoznat, umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi ili potpuno odnosno djelomično lišen poslovne sposobnosti u odnosu na roditeljsku skrb (čl. 156., st. 1. ZS).

KOME SE PODNOSI ZAHTJEV ZA ODOBRENJE STALNOG BORAVKA?

Državljanin treće zemlje podnosi zahtjev za odobrenje stalnog boravka u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta, a o zahtjevu odlučuje Ministarstvo unutarnjih poslova (čl. 157., st. 1.-2., ZS).

KOJA PRAVA IMAJU DRŽAVLJANI TREĆIH ZEMALJA NA DUGOTRAJNOM BORAVIŠTU I STALNOM BRAVKU?

Državljanin treće zemlje na dugotrajnom boravištu odnosno na stalnom boravku ima pravo na: rad i samozapošljavanje, stručno usavršavanje, obrazovanje i studentske stipendije, osim državne stipendije, socijalnu skrb, doplatak za djecu, porezne olakšice, pristup tržištu roba i usluga, slobodu udruživanja i povezivanja te članstva u organizacijama koje zastupaju radnike ili poslodavce ili organizacijama čiji članovi obavljaju posebno zanimanje, uključujući i naknade koje im takve organizacije daju (čl. 159. st.1. ZS).

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ) pravo na besplatnu pravnu pomoć ima tražitelj i stranac u transferu ako ne posjeduje dovoljna novčana sredstva ili veće vrijednosti (čl. 60. st. 1. ZMPZ-a). Pravo na besplatnu pravnu pomoć ima i azilant kao i stranac pod supsidijarnom zaštitom (čl. 72. st. 1. ZMPZ-a).

1. KAKO SE OSTVARUJE BESPLATNA PRAVNA POMOĆ?

Besplatna pravna pomoć se ostvaruje na dva načina, ovisno o obliku pravne pomoći. Postupak za ostvarivanje primarne pravne pomoći pokreće se tako da se osoba koja ju želi ostvariti neposredno obrati ovlaštenoj udruzi, upravnom tijelu županije, pravnoj klinici ili Gradskom uredu za opću upravu Grada Zagreba. Sekundarna pravna pomoć se ostvaruje podnošenje zahtjeva za odobravanje pravne pomoći. Zahtjev se podnosi Gradskom uredu za opću upravu Grada Zagreba ili nadležnom upravnom tijelu županije. Zahtjev se podnosi u obliku propisanog obrasca kojeg možete dobiti dolaskom u nadležno tijelo.

2. KADA ĆE SE PRIHVATITI ZAHTJEV I ODOBRITI PRUŽANJE BESPLATNE PRAVNE POMOĆI?

Prema Pravilniku o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15, čl. 8. st. 2., dalje: Pravilnik) upravni sud će odlučiti da tražitelj ima pravo na besplatnu pravno pomoć ako:

1. ukupna novčana sredstva korisnika i članova kućanstva ne prelaze iznos proračunske osnovice,

2. ukupna vrijednost pokretne imovine korisnika i članova kućanstva ne prelazi iznos prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj,

3. ukupna vrijednost nepokretne imovine korisnika i članova kućanstva ne prelazi iznos od 60 proračunskih osnovica,

4. korisnik iz objektivnih razloga ne može raspolagati novčanim sredstvima, stvarima veće vrijednosti i/ili imovinom te ako

5. prihod ili imovina kojom korisnik može raspolagati ne prelazi iznos iz točke 1., 2. ili 3. ovoga stavka.

3. ŠTO PODRAZUMIJEVA BESPLATNA PRAVNA POMOĆ

Besplatna pravna pomoć podrazumijeva pomoć u sastavljanju tužbe, zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu i oslobođenje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora (čl. 60. st. 2. ZMPZ-a).

4. TKO SU PRUŽATELJI PRAVNE POMOĆI?

Pružatelji pravne pomoći su odvjetnici i pravnici iz udruga registriranih za pružanje pravne pomoći u ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa (čl. 60. st. 4. ZMPZ-a). Utvrđena je lista pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite 2020. godine od ukupno 20 pružatelja, a sadrži njihove adrese i kontakt putem kojeg se korisnik može obratiti odvjetniku ili pravniku registriranih udruga. Lista pružatelja pravne pomoći se može pronaći na web stranicama Ministarstva unutarnjih poslova (https://mpu.gov.hr/besplatna-pravna-pomoc/6184).

Mnogi stanovnici i državljani Republike Hrvatske sve više pokazuju tendenciju odlaska iz iste u bogatije i razvijenije europske zemlje, gdje planiraju i ostati. Kako bi ondje mogli ostvarivati prava kao ravnopravni građani, odlučuju se prihvatiti državljanstvo zemlje u koju su se doselili jer njihovi zakoni često ne priznaju dvojno državljanstvo. Kao najčešći razlozi za podnošenje zahtjeva za stjecanje državljanstva druge zemlje, a posljedično i otpust iz sadašnjeg, navode se zaposlenje i školovanje.

STJECANJE I PRESTANAK HRVATSKOG DRŽAVLJANSTVA OTPUSTOM

Hrvatsko državljanstvo, pretpostavke i postupak za njegovo stjecanje te njegov prestanak detaljno određuju odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN 102/19, u daljnjem tekstu: ZHD).

Prema spomenutom, hrvatsko državljanstvo može prestati otpustom, odricanjem ili po međunarodnim ugovorima (čl. 17. ZHD-a). Navedeno pravo na otpust iz hrvatskog državljanstva imaju punoljetna osoba koja je podnijela zahtjev za otpust, te dijete do navršene 18. godine života. Osoba koja je podnijela zahtjev za otpust iz hrvatskog državljanstva, osim spomenutog obavezno podnesenog zahtjeva, mora udovoljavati i sljedećim pretpostavkama. Osoba mora biti punoljetna (navršiti 18 godina života). Osoba ne smije imati smetnji glede vojne obveze. Nadalje, mora podmiriti dužne poreze, takse i druge javne dadžbine te obveze prema pravnim i fizičkim osobama u Republici Hrvatskoj za koje postoji naslov izvršnosti, odnosno ovršnosti, kako bi vjerovnici bili sigurni u namirenje svoje tražbine. Osoba mora pravno urediti imovinske obveze iz bračnog odnosa i odnosa roditelja i djece prema hrvatskim državljanima i prema osobama koje ostaju živjeti u Republici Hrvatskoj te posljednje, mora imati strano državljanstvo ili ako ga trenutno nema, dokazati da će biti primljena u strano državljanstvo (čl. 18. st. 1. ZHD-a). Naravno, sve gore spomenute pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno.

Osim punoljetne osobe sa podnesenim zahtjevom i ispunjenim za to Zakonom predviđenih pretpostavaka, otpust iz hrvatskog državljanstva može dobiti i dijete do navršene 18. godine života, također uz ispunjenje zakonskih pretpostavki. Spomenutome će hrvatsko državljanstvo prestati otpustom na zahtjev oba roditelja kojima je hrvatsko državljanstvo prestalo otpustom, ili ako je hrvatsko državljanstvo prestalo jednom od roditelja, a drugi roditelj je strani državljanin. Nadalje, posljednja mogućnost je ta da ako je hrvatsko državljanstvo prestalo jednom od roditelja, da drugi roditelj koji je hrvatski državljanin da pisanu suglasnost za otpust djeteta iz hrvatskog državljanstva (čl. 20. st. 1. ZHD-a). Dijete koje je posvojeno od stranih državljana, otpustit će se na zahtjev svojih posvojitelja (čl. 20. st. 2. ZHD-a). Navedene pretpostavke nije potrebno ispuniti kumulativno jer to nije niti moguće. Dovoljno je ispunjavanje jedne od navedenih.

Bitno je napomenuti da osoba kojoj je kao maloljetnoj hrvatsko državljanstvo prestalo otpustom ili odricanjem, ima ga pravo ponovno steći ako najmanje jednu godinu neprekidno boravi na području Republike Hrvatske i ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom (čl. 23. ZHD-a).

Naravno, za otpust iz hrvatskog državljanstva osim pretpostavaka za njegovo dobivanje, postoje i zakonskom određene zapreke odnosno negativno određene pretpostavke čije postojanje sprječava njegovo dobivanje. Tako u prvom redu otpust iz hrvatskog državljanstva ne može dobiti osoba protiv koje se u Republici Hrvatskoj vodi kazneni postupak zbog djela koje se progoni po službenoj dužnosti ili ako je u Republici Hrvatskoj osuđena na kaznu zatvora dok tu kaznu ne izdrži (čl. 18. st. 2. ZHD-a). Nadalje, nastavno na Zakonom danu i gore opisanu mogućnost (uz ostale pretpostavke) dobivanja otpusta iz hrvatskog državljanstva uz potvrđeno strano državljanstvo ili barem dokaz da će osoba u uskoro vrijeme dobiti isto, rješenje o otpustu iz hrvatskog državljanstva ukinut će se na zahtjev osobe koja je dobila otpust ako ona u roku od 3 godine nije stekla strano državljanstvo, a o tome je u roku od naredne 3 godine obavijestila diplomatsku misiju ili konzularni ured Republike Hrvatske u inozemstvu ili neposredno tijelo nadležno za donošenje rješenja o otpustu (čl. 19. ZHD-a).

Prestanak hrvatskog državljanstva odricanjem u bitnome se razlikuje od prestanka istoga otpustom. Prije svega, odreći se hrvatskog državljanstva može isključivo punoljetni hrvatski državljanin koji ima prebivalište u inozemstvu, a u isto vrijeme ima i strano državljanstvo (čl. 21. st. 1. ZHD-a). Što se tiče maloljetnih osoba, one odricanjem gube hrvatsko državljanstvo isključivo na zahtjev roditelja kojima je hrvatsko državljanstvo prestalo odricanjem ili, ne i kumulativno, ako je hrvatsko državljanstvo prestalo odricanjem jednom od roditelja, a drugi roditelj je strani državljanin (čl. 22. st. 1. ZHD-a). Izrazito je bitno napomenuti kako osoba koja se kao punoljetna odrekla hrvatskog državljanstva isto ponovno ne može steći (čl. 21. st. 2. ZHD-a), što iz spomenute jasne zakonske odredbe ne vrijedi za osobe koje su hrvatsko državljanstvo izgubili kao maloljetni.

POSTUPAK I ZAKLJUČAK

Zahtjev za prestanak hrvatskog državljanstva, te uz njega potrebne priloge, podnosi se osobno u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji, prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta. Iznimno, ako se zahtjev odnosi na osobu s invaliditetom ili maloljetnu osobu, isti se podnosi putem zakonskog zastupnika ili ovlaštenog opunomoćenika. Zahtjev za prestanak hrvatskog državljanstva može se podnijeti i putem diplomatske misije ili konzularnog ureda Republike Hrvatske u inozemstvu (čl. 24. st. 3., 4., 5. ZHD-a). Što se tiče pravnih učinaka odnosno dana prestanka državljanstva otpustom, isto prestaje danom uručenja rješenja o otpustu iz hrvatskog državljanstva (čl. 24a. st. 4. ZHD-a). Postupak otpusta iz hrvatskog državljanstva traje ovisno o složenosti svakog pojedinog zahtjeva. Nakon što za to nadležno tijelo utvrdi sve pravno relevantne činjenice, donosi se odgovarajuće rješenje. Vodeće države Europe u koje Hrvati imaju tendenciju odlaska i posljedično podnošenja zahtjeva, prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, podnesen je radi stjecanja državljanstva Austrije i Njemačke, a nešto manji broj Slovenije i Norveške.

Osobe bez državljanstva nazivaju se još apatridi ili apoliti. Apatridija nastaje kao posljedica sukoba zakona, zakonske i administrativne neujednačenosti, promjena državnih granica, odricanjem ili oduzimanjem državljanstva, ali i drugim promjenama koje nastaju u međunarodnim odnosima. Putem državljanstva pojedinac uživa zaštitu barem jedne države i tako punopravno sudjeluje u društvu ostvarujući građanska i politička prava. Nedostatak državljanstva u svakodnevnom životu prepreka je za ostvarivanje temeljnih prava kao što su zapošljavanje, sklapanje braka, prelazak državne granice ili korištenje zdravstvenog i mirovinskog sustava. Potrebno je razlikovati apatride od izbjeglica. Izbjeglice prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. barem formalno imaju određenu razinu međunarodne zaštite, dok osobe bez državljanstva nemaju zaštitu niti jedne države.

Prema Općoj deklaracija o ljudskim pravima iz 1948., svatko ima pravo na državljanstvo, a nitko ne smije biti samovoljno lišen svoga državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo na promjenu državljanstva. Stoga sve osobe moraju imati zakonsku vezu s nekom državom (čl. 15. Deklaracije).

Konvencija UN o pravnom položaju osobe bez državljanstva iz 1954. (dalje: Konvencija) uređuje položaj apatrida. Konvencija definira osobu bez državljanstva kao osobu koju nijedna država, na osnovu svog zakonodavstva ne smatra svojom državljankom ili državljaninom (čl. 1. st.1. Konvencije). Osoba bez državljanstva ima obveze prema zemlji u kojoj se zatekne, što podrazumijeva poštivanje njezinih zakona i propisa te mjera koje se podrazumijevaju radi održavanja javnog reda (čl. 2. Konvencije). Zabranjena je diskriminacija osoba bez državljanstva na osnovi rase, vjere ili zemlje podrijetla (čl. 3. Konvencije). Konvencija takvim osobama osigurava minimalne standarde postupanja koja sve države potpisnice moraju poštovati. Pravni položaj osoba bez državljanstva može biti uređen tako da se izjednačuje s državljanima države potpisnice ili s položajem koje ima stranac u toj državi. Prema Konvenciji, osobama bez državljanstva mora se osigurati barem jednak položaj u pogledu slobode vjeroispovijesti i vjeronauku kao i osobama s državljanstvom (čl. 4. Konvencije). Osobama bez državljanstva jamči se jednako postupanje kao i svojim državljanima u pravu na osnovno obrazovanje, kod prava na udruživanje, prava na zapošljavanje i stanovanje (čl. 15., 17., 21., i 22. Konvencije). Također, Konvencija osobama bez državljanstva jamči slobodu kretanja na području države u kojoj zakonito borave (čl. 26. Konvencije). Zahtjeva se od država ugovornica na kojima se zatekne osoba bez državljanstva da im se osiguraju osobne i putne isprave (čl. 27. i čl. 28. Konvencije). Zabranjuje se protjerivanje osoba bez državljanstva koje se zakonito nalaze na području države ugovornice, ali izričito se nalaže protjerivanje pojedinaca ako postoje ozbiljni razlozi na osnovu kojih se smatra da su u drugoj zemlji počinili zločin protiv mira, ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili neki drugi nepolitički zločin (čl. 31. Konvencije). Zaštita i minimalni standardi postupanja koji se osobama bez državljanstva osiguravaju ovom Konvencijom nisu zamjena za državljanstvo. Države ugovornice moraju olakšati takvim osobama asimilaciju i naturalizaciju.

Osim Konvencije iz 1954. koja određuje prava i obveze apatrida i država prema njima, problem osoba bez državljanstva uređuje Konvencija o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961., Konvencija UN-a o pravim djeteta iz 1989. te Konvencija o državljanstvu udate žene iz 1957.

Važnu ulogu ima Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (dalje: UNHCR) koji osim zaštite izbjeglica i izbjegličkih pitanja pomaže i osobama bez državljanstva kao posebnoj skupini osoba kojima je potrebna pomoć. Zadaća UNHCR-a je provoditi mjere identifikacije, sprječavanja i smanjena bezdržavljanstva te mjere zaštite i pružanje pomoći osobama bez državljanstva.

Poražavajuća je brojka država potpisnica Konvencije o pravnom položaju osoba bez državljanstva, do 1. srpnja 2010. svega 65, a još gori podatak da je Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva potpisalo samo 38 država. Iako je apatridija globalni problem, te prema podacima UNHCR-a 12 milijuna ljudi diljem svijeta nema zakonsku vezu s niti jednom državom, Republika Hrvatska potpisala je Konvencije, te na njezinom području nalazi izrazito mali broj osoba bez državljanstva, svega desetak.

Udrugama, organizacija civilnoga društva u užem smislu, u smislu Zakona o udruga (NN 74/14, 70/17, 98/19; dalje: ZU) smatra se svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih osoba, odnosno pravnih osoba koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda ili drugih uvjerenja i ciljeva koji nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom, a bez namjere stjecanja dobiti ili drugih gospodarskih procjenjivih koristi, podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruženja (čl. 4. ZU-a). Bespredmetnim je za zaključiti kako zastupanje prava migranata i tražitelja azila spada u sferu zaštite ljudskih prava i sloboda, stoga nije za zanemariti važnost razvoja civilnoga društva, točnije udruga, na području Republike Hrvatske. Bitno je za napomenuti kako upravo pravila kojima se uređuju ustroj i djelovanje udruženja, odnosno udruge kvalificira određenu udrugu da se bavi područjem prava koje bi se doticalo zastupanja migranata i tražitelja azila.

Institut besplatne pravne pomoći, koji predstavlja bazu temeljem koje udruge mogu sudjelovati u postupku zastupanja prava migranata i tražitelja azila, koji je uređen Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći (NN 143/13, 98/19; dalje: ZBPP), određuje kako korisnici potonje mogu biti stranci na privremenom boravku pod uvjetom uzajamnosti i stranci na stalnom boravku, stranci pod privremenom zaštitom, stranci koji nezakonito borave i stranci na kratkotrajnom boravku u postupcima donošenja rješenja o protjerivanju ili rješenju o povratku ili tražitelji azila, azilanti, i stranci pod supsidijarnom zaštitom te članovi njihovih obitelji koji zakonito borave u Republici Hrvatskoj, u postupcima u kojima im pravna pomoć nije osigurana posebnim zakonom (čl. 60. st. 1. t. 3-6. ZBPP-a). Oblik pravne pomoći koju pružatelji smiju pružati može se očitovati kroz primarnu pomoć koja obuhvaća opću pravnu informaciju, pravni savjet, sastavljanje podnesaka pred javnopravnim tijelima, Europskim sudom za ljudska prava i međunarodnim organizacijama u skladu s međunarodnim ugovorima i pravilima o radu tih tijela, zastupanje pred javnopravnim tijelima te pravnu pomoć u izvansudskom mirnom rješavanju spora (čl. 9. st. 1. t. 1-5. ZBPP-a). Spomenuti oblik pravne pomoći mogu pružati, među ostalima, i ovlaštene udruge (čl. 6. st. 1. ZBPP-a). Ovlaštene udruge, u ovom smislu, bile bi udruženja čiji statut, kao temeljni akt udruge, u svojim ciljevima i djelovanjima naznačuje upravo zastupstvo prava migranata i tražitelja azila.

Sekundarna pravna pomoć, se sastoji u sastavljanju podnesaka u sudskim postupcima, zastupanju u sudskim postupcima (čl. 12. st. 1. t. 3-4. ZBPP-a). Ovaj oblik besplatne pravne pomoći očito nudi širi dijapazon mogućnosti pružanja pomoći u zastupanju migranata i tražitelja azila u ostvarivanju njihovim prava sukladno pravnom poretku. Upravo ju zbog toga mogu pružati izričito odvjetnici (čl. 6. st. 3. ZBPP-a). Doduše, potrebno je obratiti pozornost na Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ), koji pod pravnu pomoć smatra pomoć u sastavljanju žalbe, zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu, a i oslobođenje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora (čl. 60. st. 2. ZMPZ-a), koji određuje da su pružatelji pravne pomoći odvjetnici i pravnici iz, upravo, udruga registriranih za pružanje pravne pomoći u ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa (čl. 60. st. 4. ZPMZ-a). Takva pomoć omogućena je tražitelju međunarodne zaštite i strancu u transferu te ju ostvaruju na temelju vlastitog zahtjeva ako ne posjeduje dovoljna novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti (čl. 60. st. 1. ZPMZ-a).

Slijedom navedenoga, udruge, koje su ciljevima i djelatnostima statuta određene da pružaju besplatnu pravnu pomoć kao ovlaštene, pogotovo u području zastupanja prava migranata i tražitelja azila, predstavljanju kanal temeljem kojega odvjetnici i pravnici mogu pružati pravnu pomoć sukladno ZPMZ-u, koji je propisuje pojedinosti omogućavanja međunarodne zaštite i privremene zaštite, kao i supsidijarne potrebitima. Na stranicama Ministarstva pravosuđa i uprave nalazi se registar ovlaštenih udruga za pružanje primarne pravne pomoći. Zainteresirana stranka može izabrati imenom udrugu za koju smatram da se bavi gore obrazloženom temom te ju pobliže promotriti na stranici. Na istoj stranici moguće je vidjeti pobliže ciljeve i djelatnosti udruge pa se u konačnici uvjeriti da se radi o udruzi koja se bavi zaštitom prava tražitelja azila i migranata. Registru ovlaštenih usluga moguće je pristupiti na: https://mpu.gov.hr/gradjani-21417/besplatna-pravna-pomoc/ovlastene-udruge-i-pravne-klinike-za-pruzanje-primarne-pravne-pomoci/6190.

Pravo na obrazovanje jedno je od najvažnijih prava koje bi trebalo biti zajamčeno tražiteljima azila i azilantima od strane države čiju zaštitu traže. Bez adekvatnog obrazovanja, integracija i uspjeh u isprva stranom društvu nije moguća i od početka je predodređena za neuspjeh. Na razini Vijeća Europe, Europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje: EKLJP) koja se primjenjuje na svakoga tko se zatekne na području države članice, određuje kako nikome ne može biti uskraćeno pravo na obrazovanje (čl. 2. st. 1. Protokola 1 EKLJP-a). Ustavom je Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; u dalje: URH) određeno kako je obrazovanje dostupno svakome, pod jednakim uvjetima i u skladu s njegovim sposobnostima (URH čl. 66. st. 1.).

Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ) ustavno je pravo obrazovanja konkretizirano u odnosu na tražitelje međunarodne zaštite i onih koji su je stekle, ali se njegov opseg razlikuje ovisno o tome je li osoba tražitelj azila ili osoba pod međunarodnom zaštitom. Tražiteljima azila zajamčeno je pravo na osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje maloljetnika i to pod istim uvjetima kao i hrvatskim državljanima (čl. 58. st. 1. ZMPZ-a). Maloljetnom tražitelju azila koji je započeo srednjoškolsko obrazovanje omogućuje se nastavak srednjoškolskog obrazovanja i nakon punoljetnosti (čl. 58. st. 2. ZMPZ-a). S druge strane, tražiteljima azila nije zajamčeno pravo na visoko obrazovanje i obrazovanje odraslih. No, jednom kada tražitelju azila bude odobren azil ili supsidijarna zaštita, sada osoba pod međunarodnom zaštitom, uz nastavak prava na osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, stječe i pravo na visoko obrazovanje, kao i pravo na obrazovanje odraslih (čl. 70. st. 1. i 2. ZMPZ-a). Osobe pod međunarodnom zaštitom koje su ranije završila određeni stupanj obrazovanja i stekle obrazovnu kvalifikaciju u nekoj stranoj državi (bilo matičnoj ili nekoj trećoj državi) mogu ishoditi priznanje inozemnih kvalifikacija i njihov prijevod, koji se u slučaju nepovoljnih imovinskih prilika, osigurava iz državnog proračuna Republike Hrvatske (čl. 70. st. 3-6. ZMPZ-a).

Budući da puko priznanje prava na obrazovanje pod jednakim uvjetima kao i hrvatskim državljanima ne može omogućiti kvalitetnu integraciju ponajprije zbog nepoznavanja jezika na kojem se obrazovanje provodi, zakonom su predviđeni dodatni programi obrazovanja za osobe pod međunarodnom zaštitom čiji je glavna svrha učenje hrvatskog jezika.

Maloljetnim i punoljetnim osobama pod međunarodnom zaštitom koji ne poznaju ili nedostatno znaju hrvatski jezik to se osigurava u sklopu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u obliku pripremne nastave Pravilnikom o provođenju pripremne i dopunske nastave za učenike koji ne znaju ili nedostatno znaju hrvatski jezik i nastave materinskog jezika i kulture države podrijetla učenika (NN 15/2013; dalje: Pravilnik).

Razina znanja hrvatskoga jezika provjerava se pri upisu u prvi razred osnovne škole ili pri upisu učenika u školu standardiziranim pisanim ispitom znanja hrvatskoga jezika i usmenim ispitom koju provode stručni suradnici škole (čl. 4 st. 1. Pravilnika). Odluku o uključivanju učenika u pripremnu nastavu na temelju mišljenja stručnog povjerenstva škole donosi ured državne uprave u županiji odnosno Gradski ured za kulturu i sport Grada Zagreba (u daljnjem tekstu, Ured, čl. 4 st. 5. Pravilnika). Pripremna nastava može započeti prije uključivanja u redovito pohađanje nastave ili tijekom pohađanja nastave odlukom škole, u kojem slučaju se učenik ne ocjenjuje (čl. 5. st. 2. i 3. Pravilnika). Pripremna nastava traje jedan ili dva sata dnevno u trajanju od 70 sati (čl. 5. st. 1. Pravilnika). Nakon završetka pripremne nastave stručno povjerenstvo škole provjerava naučeno znanje hrvatskoga jezika pisanim i usmenim putem te dostavlja izvješće o postignutim rezultatima povjerenstvu Ureda (čl. 5. st. 4. Pravilnika). Ured na temelju postignutih rezultata na usmenom i pisanom dijelu ispita izdaje učeniku pisanu potvrdu o završenom programu pripremne nastave (čl. 5. st. 5. Pravilnika). Nakon dostave potvrde, učenik se uključuje u redovni sustav nastave u kojem dodatno ima pravo na dopunsku nastavu hrvatskoga jezika u trajanju od jedne školske godine (čl. 5. st. 6. Pravilnika). Učenik koji nije zadovoljio na provjeri znanja, na temelju odluke Ureda ima obvezu još jedanput pohađati pripremnu nastavu (čl. 5 st. 7. Pravilnika). Jednom kada bude uključen u redovitu nastavu, učenik se prati i ocjenjuje u skladu s individualnim napredovanjem (čl. 5. st. 8. Pravilnika). Program individualnog ocjenjivanja je izrazito značajno pravo učenika koje omogućuje prilagođavanje testova i školskih obaveza primjereno znanju hrvatskog jezika. No, kako pravilnikom nije određen program ocjenjivanja, oni se u praksi razlikuju od škole do škole. Štoviše, mnoge škole nisu niti upoznate s navedenim pravom.

Za punoljetne tražitelje azila previđeno je pravo, ali i načelna obveza pohađanja besplatnog programa hrvatskog jezika, povijesti i kulture (čl. 74. st. 1. ZMPZ-a). Program se provodi na temelju Odluke o programu učenja hrvatskog jezika, povijesti i kulture za azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom radi uključivanja u hrvatsko društvo Ministarstva znanosti i obrazovanja (NN 154/2014; dalje: Odluka). Očekivano trajanje programa je od četiri mjeseca do devet mjeseci, a najmanji ukupan broj sati je 280 (čl. 0.1.2. st. 1. Odluke). Obzirom da Zakon o državljanstvu (NN 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15, 102/19; dalje: ZD) propisuje da stranac može steći hrvatsko državljanstvo prirođenjem ako, između ostalih uvjeta, poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje, program učenja hrvatskog jezika, povijesti i kulture može biti koristan onim osobama pod međunarodnom zaštitom koje imaju namjeru steći hrvatsko državljanstvo (čl. 8. st. 1. t. 4. ZD-u).

U praksi Ministarstvo znanosti i obrazovanja program održava neredovito. Iako je planirana provedba u 21 gradu Republike Hrvatske, u pravilu se održava u Zagrebu zbog većeg broja zainteresiranih sudionika. Tečajeve u Zagrebu provodi Pučko otvoreno učilište. Na kraju završetka programa svakome se sudioniku izdaje potvrda u sudjelovanju u programu s brojem ostvarenih sati učenja hrvatskog jezika.

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ) djetetom se smatra tražitelj, azilant, stranac pod supsidijarnom zaštitom i stranac pod privremenom zaštitom mlađi od 18 godina. Slijedom navedenog možemo zaključiti da su pojmovi maloljetnik i dijete sinonimi u ovom slučaju, no to nije uvijek istina. Iznimka je dijete starije od 16 godina i koje je u braku. Ono je sklapanjem braka steklo poslovnu sposobnost i može samostalno sudjelovati u postupku odobrenja međunarodne zaštite, dok za sve ostale situacije namjeru za dijete izražava zakonski zastupnik te je zahtjev djeteta obuhvaćen zahtjevom njegovog zakonskog zastupnika (čl 16. ZMPZ-a).

U ovom članku fokusirat ćemo se na dijete bez pratnje koje je po definiciji navedenog Zakona državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, mlađa od osamnaest godina, koja je ušla u Republiku Hrvatsku bez pratnje odrasle osobe odgovorne za njega u smislu roditeljske skrbi sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske, sve dok se ne stavi pod skrb takve osobe. Također, dijete bez pratnje podrazumijeva i situaciju kada je ono ostalo bez pratnje nakon ulaska u Republiku Hrvatsku (čl. 4 ZMPZ-a).

Kada je riječ o potrebama djeteta, sintagma „najbolji interes“ dolazi još iz Konvencije o pravima djeteta Ujedinjenih naroda s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Kao što je ona inkorporirana u Obiteljski zakon, tako je i u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Članak 16. navedenog zakona govori o procjeni tog najboljeg interesa djeteta uzimajući u obzir razne parametre poput djetetovog podrijetla, njegovog duševnog razvitka, njegovo mišljenje ovisno o dobi i zrelosti i slično.

Djetetu bez pratnje imenovat će se poseban skrbnik obučen za rad s djecom koji nije u sukobu interesa sa djetetom, te će dijete odmah o tome biti obaviješteno (čl. 17 st. 1. i 2. ZMPZ-a). Dijete, zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi osobno u nazočnosti skrbnika te će njegov zahtjev imati prednost u rješavanju jer dijete bez pratnje spada u ranjivu skupinu osoba (čl. 17. st. 4., 6., 9. ZMPZ-a). Posebni skrbnik pomaže djetetu u pripremi za saslušanje i prisutan je uz dijete tijekom samog saslušanja (čl. 17. st. 7. i 8. ZMPZ-a).

Često djeca bez pratnje nemaju potrebne dokumente za identifikaciju. U tim slučajevima provodi se procjena starosne dobi djeteta da bi se utvrdila maloljetnost. Postupak se provodi na temelju mišljenja i zapažanja stručnjaka uključenih u postupanje, načina komuniciranja, reagiranja i ponašanja djeteta u odnosu na izjavljenu starosnu dob, razumijevanja i opisa događaja i iskustava, socijalnih odnosa i okolnosti, fizičkog izgleda i drugih dostupnih podataka o osobi, odnosno medicinskog ispitivanja. Ako iz pribavljenih mišljenja stručnjaka i prikupljenih podataka proizlazi opravdana sumnja u starosnu dob osobe, koja se predstavlja maloljetnom, MUP će od Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku uz prethodno pisanu suglasnost djeteta bez pratnje i posebnog skrbnika, zatražiti provođenje medicinskog ispitivanja. U slučaju neopravdanog uskraćivanja suglasnosti, dijete bez pratnje smatrat će se punoljetnom osobom. Medicinsko ispitivanje provodi se u trajanju do 2 dana, a nalaz se donosi unutar 14 dana. Nalaz Zavoda dostavlja se MUP-u i posebnom skrbniku te se uzima kao relevantan tijekom postupka odobravanja međunarodne zaštite. Troškove medicinskog ispitivanja starosne dobi snosi MUP. Ako ni provedenim medicinskim ispitivanjem nije moguće nedvojbeno utvrditi radi li se o punoljetnoj osobi, osoba će se dalje smatrati maloljetnom.

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. - Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

Nakon određenog broja vjerodostojnih dojava o nasilnom postupanju određenih graničnih policajaca prema izbjeglicama, hrvatska vlada pozvana je ojačati sustav azila kako bi stekao mogućnosti procijeniti koji su među njima u potrebi za međunarodnom zaštitom. Radi se o vrlo važnom zadatku jer Hrvatska od velikog migrantskog vala 2015. godine snosi veliki teret na svojim vanjskim granicama EU-a .

U toj namjeri, Hrvatska je prva članica Europske Unije koja je uspostavila nezavisni nacionalni mehanizam za nadzor stanja na granici. Radi se o sustavu koji je financiran od strane Europske komisije i predviđen Novim paktom o migracijama i azilu iz 2020. godine kao važnim dokumentom koji zagovara jačanje povjerenja na temelju učinkovitijih postupaka i nove ravnoteže između odgovornosti i solidarnosti. Nezavisni mehanizam nadzora nad radom policijskih službenika u području nezakonitih migracija i međunarodne zaštite čine neovisne organizacije: Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Akademija pravnih znanosti Hrvatske, Centar za kulturu dijaloga i Hrvatski Crveni križ. Njihov zadatak je da ispituju navode o nezakonitom postupanju, a posebice navode o nasilju od strane policijskih službenika, odnosno provode učinkovitu istragu kako bi se otklonila sumnja, ili potvrđuju navode iz pritužbi, utvrđuju odgovornost te sankcioniraju počinitelje. Unutar tog mehanizma predviđena je uspostava Savjetodavnog odbora kao neformalnog tijela, koje bi se sastajalo dva puta godišnje radi davanja smjernica za eventualno potrebno unapređivanje rada tog novog mehanizma nadzora. U svojem polugodišnjem izvješću, prezentirat će svoj dosadašnji rad i nalaze provedenih najavljenih i nenajavljenih promatranja.

Također, Hrvatski ured Povjerenika za izbjeglice Ujedinjenih naroda (UNHCR) priopćio je da će sudjelovati na prvoj sjednici Savjetodavnog odbora. UNHCR ima važnu ulogu u upravljanju i koordiniranju međunarodne operacije zaštite izbjeglica i rješava izbjeglička pitanja u cijelom svijetu, nastoji osigurati korištenje prava na azil i pronalazak sigurnog utočišta u drugoj državi, uz mogućnost dobrovoljnog povratka kući, lokalne integracije ili preseljenja u treću zemlju te pomaže osobama bez državljanstva.

Važnu ulogu u preveniranju i sankcioniranju nasilja nad migrantima također ima pučki pravobranitelj Republike Hrvatske. On promiče i štiti ljudska prava, slobode i vladavinu prava, suzbija diskriminaciju te razmatra pritužbe koje se odnose na rad pravnih i fizičkih osoba. On također može dati preporuke, mišljenja, prijedloge i upozorenja tijelima na koje se pritužba odnosi. Pučkom pravobranitelju može se obratiti svatko tko smatra da su nezakonitim ili nepravilnim radom državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima ugrožena ili povrijeđena ustavna ili zakonska prava i slobode. Zainteresirani mogu pučkog pravobranitelja kontaktirati putem e-mail adrese info@ombudsman.hr te telefonskog broja 01 4851 855.

Hrvatski pravni centar ima važnu zadaću u praćenju rada policijskih službenika u postupanju s neregularnim migrantima i suradnji s organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom izbjeglica i pravom azila. U slučaju nasilnog postupanja, njemu se migranti i tražitelji azila mogu obratiti putem e-mail adrese hpc@hpc.hr ili telefonskog broja +385 (1) 4854-934.

Izvori:

1.) Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda

2.) https://balkans.aljazeera.net/news/balkan/2021/7/20/unhcr-mnogo-je-vjerodostojnih-dojava-o-nasilju-hrvatske-policije-na-granici

3.) https://www.vecernji.hr/vijesti/nezavisni-mehanizam-nadzora-od-lipnja-provodimo-najavljena-i-nenajavljena-promatranja-policije-1529491

4.) https://www.unhcr.org/hr/

5.) Zakon o pučkom pravobranitelju

6.) Zakon o pučkom pravobranitelju

7.) https://www.ombudsman.hr/hr/cesto-postavljana-pitanja/

Uspješna integracija stranih državljana moguća je ako im se omogući da postanu aktivni članovi društva pružanjem mogućnosti da se zaposle u skladu sa svojim kvalifikacijama, radnim iskustvom i interesima. Prema zakonu o strancima, državljanin treće zemlje u Republici Hrvatskoj može raditi na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada (čl. 88. st. 1. Zakona o strancima; dalje: ZOS). Državljanin treće zemlje je osoba koja nema državljanstvo države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije, a ima državljanstvo treće zemlje ili je osoba bez državljanstva (čl. 3. st. 1. t. 3. ZOS-a). Potvrda o prijavi rada se može izdati na temelju godišnje kvote i izvan godišnje kvote. Postupak izdavanja dozvole za boravak i rad u nadležnosti je Ministarstva unutarnjih poslova. Na temelju izdane potvrde o prijavi rada državljanin treće zemlje, za istog poslodavca ili korisnika usluge, može raditi na cijelom području Republike Hrvatske i nije dužan ishoditi dozvolu za boravak i rad (čl. 144. ZOS-a).

Državljanin treće zemlje može raditi u Republici Hrvatskoj samo na onim poslovima za koje mu je izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada i samo kod onog poslodavca za kojeg mu je izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada i s kojim je zasnovao radni odnos (čl. 88. st. 3. ZOS-a).

Tražitelji azila, azilanti i stranci pod supsidijarnom i privremenom zaštitom mogu u Republici Hrvatskoj raditi bez dozvole za boravak i rad, odnosno bez potvrde o prijavi rada. Tražitelj azila pravo na rad stječe po isteku godine dana od dana podnošenja zahtjeva za azil ukoliko postupak azila nije okončan. Tražitelj azila može raditi u Republici Hrvatskoj bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada do izvršnosti odluke kojom je zahtjev za azil riješen.

Prvi korak je utvrditi razinu poznavanja hrvatskog jezika koja će biti odgovarajuća za željeno radno mjesto te uz to i odgovarajuće kvalifikacije. Također, potrebno je identificirati prepreke prilikom integracije na tržište rada te usmjeravati osobu na kompetencije koje će najbrže dovesti do zaposlenja. To primarno uključuje sastavljanje radnog profila putem intervjua i savjetovanja te izradu plana traženja posla, čiju bi realizaciju trebao pratiti dodijeljeni savjetnik za zapošljavanje. Također Zavod će upoznati osobe s pravima i obvezama u sustavu zapošljavanja.

Nakon uspješno završene pripreme za zapošljavanje, osobu je potrebno uputiti u proces posredovanja ako na uobičajen način ne uspije u zapošljavanju.

Strani državljani u Republici Hrvatskoj mogu tražiti posao samostalno, uz pomoć Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, putem agencija za posredovanje pri zapošljavanju, na Internetu ili u oglasima objavljenima u javnom tisku. Pritom, natječaji poslodavaca koji imaju potrebe za radnicima mogu se pronaći i na portalu 'Burza rada' http://burzarada.hzz.hr/. Osobe zainteresirane za samozapošljavanje mogu se obratiti Ministarstvu poduzetništva i obrta na web stranici www.minpo.hr putem e-pošte pitanja@minpo.hr .

IZVORI:

file:///C:/Users/Katarina/Downloads/AKCIJSKI%20PLAN%20ZA%20INTEGRACIJU%202017-2019.pdf - Akcijski plan za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za razdoblje od 2017. Do 2019. Godine, str. 18. – 21.

file:///C:/Users/Katarina/Downloads/Vodic%CC%8C%20kroz%20integraciju%20-%20Osnovne%20informacije%20za%20integraciju%20stranaca%20u%20hrvatsko%20drus%CC%8Ctvo.pdf – Vodič kroz integraciju Osnovne informacije za integraciju stranaca u hrvatsko društvo, str. 19. – 21.

Kako se u cijeloj Europi bilježi sve veći broj azilanta i stranaca pod supsidijarnom zaštitom, o čemu govore zabilježeni državni podaci, sve je veća potreba u pomoći i razjašnjenju njihovih prava. Shodno tome, pravo na rad i obavljanje djelatnosti javlja se kao jedno od temeljnih pitanja, a ujedno je važno kao izvor egzistencije.

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15; dalje: ZMPZ) azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom ima pravo na rad (čl. 64. st. 2. t. 4. ZMPZ-a) te može raditi u Republici Hrvatskoj bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada (čl. 68. st. 1. ZMPZ-a).

Nadovezujući se na prethodni zakonski članak te pravo na rad koje je dopušteno azilantima i strancima pod supsidijarnom zaštitom pretpostavlja se i činjenica da će neki od njih željeti zasnovati vlastiti obrt. Mogućnost zasnivanja vlastitog obrta regulirana je zakonskim odredbama Zakona o obrtu pa se tako on primjenjuje i na azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom. Zakon o obrtu (NN 140/2013, 127/2019, 41/2020; dalje: ZO) ne navodi ograničenja u smislu kategorizacije osoba prema bilo kakvom statusu pa tako obrt može otvoriti svaka fizička osoba.

Za obavljanje obrta važno je ispunjavanje određenih uvjeta. U skladu sa Zakonom o obrtu (NN 143/13; dalje: ZO) fizička osoba može obavljati obrt ako ispunjava sljedeće opće uvjete: 1. da joj pravomoćnom sudskom presudom, rješenjem o prekršaju ili odlukom Suda časti Hrvatske obrtničke komore nije izrečena sigurnosna mjera ili zaštitna mjera zabrane obavljanja djelatnosti dok ta mjera traje 2. da ima pravo korištenja prostora ako je to potrebno za obavljanje obrta (čl. 8. st. 1. ZO).

Nadalje, vrlo važna isprava kojom se potvrđuje da je obrtnik ovlašten za obavljanje posla jest obrtnica, o kojoj govori zakon na slijedeći način: Za obavljanje slobodnih, vezanih i povlaštenih obrta obrtnik mora imati obrtnicu (čl. 14. st. 1. ZO). Obrtnicu iz stavka 1. ovoga članka izdaje mjesno nadležni ured državne uprave u županiji, odnosno nadležni ured Grada Zagreba na području kojega će biti sjedište obrta. Obrt se upisuje u Obrtni registar na temelju rješenja koje izdaje mjesno nadležni ured državne uprave u županiji, odnosno nadležni ured Grada Zagreba. Obrtni registar je javan (čl. 15. st. 1. ZO). Upisom obrta u Obrtni registar obrtnik je dužan početi s obavljanjem obrta u roku od godine dana od dana izdavanja obrtnice. Obrtnik je dužan najkasnije osam dana prije početka obavljanja obrta prijaviti obavljanje obrta mjesno nadležnom uredu državne uprave u županiji, odnosno nadležnom uredu Grada Zagreba (čl. 17. st. 2. i 3. ZO). Obrtnik može obavljati samo one obrte koji su obuhvaćeni obrtnicom (čl. 27. st. 1. ZO). Obrtniku u obavljanju obrta mogu pomagati članovi obiteljskog kućanstva, bez obveze zasnivanja radnog odnosa (čl. 30. st. 1. ZO).

Kao i prije početka obavljanja svakog posla, tako i za početak obavljanja obrtničke djelatnosti potrebna je registracija obrtnika. Registracija obrtnika provodi se u nadležnom uredu državne uprave u županiji, odnosno u nadležnom uredu Grada Zagreba. Što se tiče potrebnih financijskih sredstava za zasnivanje obrta- nema uplate temeljnog kapitala, troškovi osnivanja kreću se oko 500 kuna (200 kuna za izdavanje obrtnice plus dodatna naknada za administrativne pristojbe). Naime, osoba koja se želi registrirati mora u uredu državne uprave na području gdje želi otvoriti obrt, zatražiti izdavanje obrtnice i upis u obrtni registar. Uz ispunjeni obrazac treba predati kopiju osobne iskaznice, dokaz o pravu korištenja prostora ako je za obavljanje obrta potreban prostor (npr. pisani dokaz da je osobi dodijeljena kuća/stan ako će obrt tamo obavljati).

Od ostalih financijskih naknada, upravna pristojba (biljezi) naplaćuju se 270,00 kn. Obrtnica je u obradi oko 14 dana te se nakon toga izdaje obrtniku. Nakon izdavanja obrtnice od strane nadležnog upravnog tijela, obrtnik je dužan otvoriti žiro račun u banci po izboru preko kojeg će obavljati platni promet. Za otvaranje računa potrebno je imati obrtnicu, pečat i osobnu iskaznicu.

IZVORI:

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15)

Zakon o obrtu (NN 140/2013, 127/2019, 41/2020)

Internetska stranica hrvatske obrtničke komore:

https://www.hok.hr/gospodarstvo-i-savjetovanje/postupak-i-troskovi-otvaranja-obrta

Pravo na međunarodnopravnu zaštitu jedno je od temeljnih prava kojim se osobama kojima je odobrena međunarodna zaštita osiguravaju razna prava poput prava na besplatnu pravnu pomoć, pravo na dostojanstven i miran život, pravno na slobodu kretanja i ostala prava, a obuhvaća azil i supsidijarnu zaštitu kao statuse koji im se priznaju na temelju odluke nadležnog tijela o ispunjenju uvjeta (rasa, vjera, nacionalnost, političko mišljenje i tako dalje). Isto kao što će se tražitelju azila ili supsidijarne zaštite može odobriti zahtjev za stjecanje takvog statusa, on može i prestati ili se poništiti.

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ), razlozi prestanka azila su:

1. ako azilant dobrovoljno prihvati zaštitu zemlje svog državljanstva,

2. ako azilant stekne državljanstvo zemlje čiju zaštitu može uživati,

3. ako se azilant dobrovoljno vrati i nastani u zemlji koju je napustio ili izvan koje je boravio zbog straha od proganjanja,

4. ako prestanu okolnosti u zemlji podrijetla azilanta na osnovi kojih je odobrena međunarodna zaštita,

5. ako azilant dobrovoljno ponovno stekne državljanstvo zemlje podrijetla koje je prethodno izgubio (čl. 49. ZMPZ).

S druge strane, supsidijarna zaštita prestat će ako okolnosti na temelju kojih je priznata prestanu postojati ili se promijene do te mjere da daljnja zaštita više nije potrebna, a to su: prestanak postojanja opravdanih razloga koji ukazuju da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Kao ozbiljnu nepravdu podrazumijevamo prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (čl. 21. ZMPZ).

Nakon što utvrdi da su okolnosti vezane za prestanak međunarodne zaštite (prestanak okolnosti u zemlji podrijetla azilanta na osnovi kojih je odobrena međunarodna zaštita i prestanak okolnosti na temelju kojih je priznata supsidijarna zaštita) bitne i stalne prirode, Ministarstvo će o tome obavijestiti azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom te mu omogućiti da se izjasni usmeno na zapisnik (čl. 49. st. 3. ZMPZ). Ministarstvo donosi odluku o ukidanju rješenja kojim je odobrena međunarodna zaštita (čl. 49. st. 4. ZMPZ), a protiv takve odluke žalba nije dopuštena, ali se može podnijeti tužba upravnom sudu, u roku od osam dana od dana dostave odluke (čl. 49. st. 5. ZMPZ). Isto tako, međunarodna zaštita može prestati po sili zakonu u slučaju:

1. kad azilant ili stranac pod supsidijarnom zaštitom stekne hrvatsko državljanstvo

2. smrću azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom.

Kao drugi oblik prestanka međunarodne zaštite, Zakon navodi poništenje međunarodne zaštite u slučajevima:

1. ako se naknadno utvrdi postojanje razloga za isključenje azila ili supsidijarne zaštite (čl. 30., čl. 31. ZMPZ).

2. ako se utvrdi status priznat na temelju pogrešno iznesenih ili izostavljenih činjenica, lažnim prikazivanjem bitnih činjenica i okolnosti, korištenjem nevjerodostojnih isprava ili drugih dokumenata, a što je bilo odlučujuće za odobrenje zaštite,

3. ako osoba kojoj je odobrena međunarodna zaštita predstavlja nacionalnu opasnost za nacionalnu sigurnost ili javni poredak Republike Hrvatske (čl. 50. st. 1. ZMPZ).

Ministarstvo će, ako utvrdi da su nastupile okolnosti vezane za poništenje međunarodne zaštite, obavijestiti azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom o razlozima za poništenje te mu omogućiti da se o tim okolnostima izjasni usmeno na zapisnik te donijeti odluku o poništenju rješenja kojim je odobrena međunarodna zaštita. Protiv odluke o poništenju rješenja nije dopuštena žalba, ali se može podnijet tužba upravnom sudu u roku od osam dana od dana dostave odluke. Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva na koju se primjenjuju odredbe o predstavljanju nacionalne opasnosti dok se nalazi u Republici Hrvatskoj uživa prava koja se odnose na zabranu diskriminacije, slobodu vjeroispovijesti, pristup sudovima, obrazovanje, nekažnjavanje nezakonitog ulaska ili boravka, prisilno udaljenje i poštivanje načela non-refoulement (čl. 50. st. 2., st. 3., st. 4. , st. 5. ZMPZ).

IZVORI:

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ)

Web stranica Ministarstva unutarnjih poslova - (https://mup.gov.hr/gradjani-281562/moji-dokumenti-281563/stranci-333/medjunarodna-zastita-281941/281941)

U hrvatskim se sudskim postupcima, općenito pa tako i u upravnim postupcima u bitnome osigurava strankama i drugim sudionicima korištenje vlastitog jezika na način koji im omogućava ostvarivanje vlastitih prava i njihovu zaštitu u postupku. Pitanje upotrebe vlastitog jezika i pisma u postupku traženja međunarodne zaštite uređuje Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ). Cjelokupni sustav državne vlasti odgovoran je za provedbu domaćeg zakonodavstva i međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska preuzela u pogledu ostvarivanja ravnopravnosti službene uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina. Prije svega, potrebno je naglasiti da se postupak odobrenja međunarodne zaštite vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu (čl. 14. st. 1. ZMPZ-a).

U slučaju da tražitelj međunarodne zaštite ne razumije hrvatski jezik, po službenoj dužnosti, osigurat će mu se prevoditelj za jezik za koji se može opravdano pretpostaviti da razumije i na kojem može komunicirati (čl. 14. st. 3. ZMPZ-a). Kada je to moguće, osigurat će se prevoditelj istog spola kako bi se osiguralo cjelovito obrazlaganje zahtjeva ili drugih opravdanih razloga. Tražitelj azila dužan je surađivati sa prevoditeljem, osim ako ocjeni da bi ta suradnja mogla negativno utjecati na cjelovito obrazlaganje njegovog zahtjeva, u tom slučaju tražitelj međunarodne zaštite će obavijestiti Ministarstvo da odbija, i iz kojih razloga odbija, surađivati sa prevoditeljem (čl. 14. st. 4. ZMPZ-a). Razlozi moraju biti obrazloženi te Ministarstvo po donošenju odluke obavještava tražitelja usmeno na zastupnik. Utvrdi li Ministarstvo da je riječ o neopravdanoj suradnji, uzet će se kao da tražitelj azila ne želi dati informacije o ispunjavanju uvjeta za dodjeljivanje međunarodne zaštite.

Druga situacija u kojoj je nužno osigurati prevoditelja je prilikom medicinskog ispitivanja djeteta bez pratnje kako bi se utvrdila njegova dob (čl. 18. st. 5. ZMPZ-a). U ovoj situaciji, također je jedan od uvjeta za osiguravanje prevoditelja da dijete ne razumije hrvatski jezik.

Zaključno, ZMPZ predviđa dvije situacije u kojima tražitelj azila imaju pravo na prevoditelja, a to su: prilikom provođenja postupka za dodjeljivanje međunarodne zaštite ako tražitelj azila ne razumije jezik i prilikom medicinskog ispitivanja djeteta bez pratnje.

Nakon obrazlaganja kada tražitelji imaju pravo na prevoditelja, postavlja se pitanje tko je prevoditelj? Da bi netko postao prevoditelj u postupku dodjeljivanja međunarodne zaštite potrebno je da kumulativno ispunjava sljedeće uvjete: dobro poznavanje hrvatskog jezika u jeziku i pismu, dobro poznavanje jezika za koji se angažira, nepostojanje okolnosti koje bi sprječavale prijem u državnu službu, nepostojanje sigurnosne zapreke nakon provedene temeljne sigurnosne provjere (čl. 13. st. 1. ZMPZ-a).

Tijekom postupka nužno je da prevoditelj bude pouzdan, nepristran, da prevodi istinito i točno te da postupa sukladno pravilima za zaštitu osobnih podataka. U situacijama kada nije moguće osigurati prevoditelja za određeni jezik iz objektivnih razloga, Ministarstvo će zatražiti pomoć druge države članice kako bi osiguralo uporabu vlastitog jezika i pisma u postupku (čl. 13. st. 5. ZMPZ-a).

IZVORI:

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti

Članak Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina (https://hrcak.srce.hr/129495)