PRAVNA PITANJA

Tražitelji međunarodne zaštite, stranci, migranti, izbjeglice, osobe kojima je odobren azil, supsidijarna ili privremena zaštita; svi oni nerijetko se susreću sa pravnim vrtlogom gdje u moru informacija teško saznaju koja prava imaju i kako ih uopće mogu ostvariti. Cilj je ovog odjeljka pružiti na jednostavan način putokaz svima njima pri ostvarivanju prava koja im pripadaju.

koje promjene donosi novi zakon o strancima?

Tržište rada u Hrvatskoj u zadnjih je nekoliko godina doživjelo snažne promjene i to prije sve u vidu povećane potražnje za radnom snagom. Nakon što je Hrvatsku desetljećima mučio problem nezaposlenosti, sada smo svjedoci suprotne pojave, a to je manjak radnika na tržištu rada. Uzrok ove promjene je prije svega ulazak Hrvatske u Europsku uniju, što je mnogim građanima omogućilo jednostavan odlazak u druge zemlje Europske Unije radi pronalaska posla. Na ovo se nadovezuje i pad broja stanovnika uslijed negativnih demografskih trendova što bi moglo biti dramatično vidljivo na popisu stanovništva koji će biti proveden ove godine.

U ovakvoj situaciji poslodavci, posebno u određenim gospodarskim granama primjerice građevine (gdje su hrvatski radnici postali rijetkost), ali i u turizmu pa i IT sektoru imaju ogromne probleme nalaženja radne snage i stalno vrše pritisak na državu da im u ovom problemu pomogne. Odgovor države je bio donošenje novog Zakon o strancima (NN 133/20; u nastavku Zakon) koje je na snazi od 1. siječnja 2021. godine.

Za razliku od prije važećeg Zakona o strancima, koji se odnosio na sve strance koji borave na području RH (državljane Europskog gospodarskog prostora, državljane trećih zemalja i upućene radnike), novi Zakon odnosi se samo na državljane trećih zemalja, dok se položaj i prava državljana Europskog gospodarskog prostora i članova njihovih obitelji te položaj i prava upućenih radnika uređuju posebnim zakonom.[1] Promjene po novom zakonu su prije svega da su prihvaćeni su zahtjevi Hrvatske obrtničke komore i drugih organizacija poslodavaca te je ukinut kvotni sustav zapošljavanja stranaca koji nije rješavao problem nedostupnosti osposobljene i stručne radne snage. U svrhu zaštite domaćeg tržišta rada uveden je postupak testa tržišta rada kojega je potrebno provesti pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje prije podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad Ministarstvu unutarnjih poslova.[2]

Državljanin treće zemlje u RH može raditi samo na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, osim u slučajevima kada Zakon dopušta rad strancima bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada.

Da bi stranac ishodio dozvolu za boravak i rad, potrebno je provesti test tržišta rada. Poslodavci koji žele na određenim poslovima zaposliti stranca morat će prije podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad stranca prethodno se obratiti područnoj službi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (u nastavku teksta: HZZ) i zatražiti provedbu testa tržišta rada. Test tržišta rada obuhvaća provjeru stanja u evidenciji nezaposlenih osoba i postupak posredovanja u cilju zapošljavanja radnika s nacionalnog tržišta rada. Drugim riječima, poslodavci će morati prije zapošljavanja državljana trećih zemalja provjeriti mogu li potrebu za radnicima zadovoljiti na domaćem tržištu rada.[3]

No, Zakonom su propisani i slučajevi u kojima će poslodavac moći zaposliti stranca bez prethodne obveze da od HZZ-a zatraže provedbu testa tržišta rada, a i to u sljedećim slučajevima:

• ako je riječ o produljenju dozvole za boravak i rad za istog poslodavca i istog državljanina treće zemlje,

• ako se stranac zapošljava u zanimanju za koja, prema Odluci Upravnog vijeća HZZ-a, poslodavac nije dužan zatražiti provedbu testa tržišta rada (čl. 101. Zakona),

• ako se stranac zapošljava u poljoprivredi, šumarstvu, ugostiteljstvu i turizmu do 90 dana (čl. 104. st. 2. Zakona),

• u slučajevima u kojima je moguće izdavanje dozvole za boravak i rad bez testa tržišta rada i mišljenja HZZ-a (članak 110. Zakona),

Ako rezultati provedenog testa tržišta rada pokažu da u evidenciji nezaposlenih osoba HZZ-a ima osoba koje ispunjavaju zahtjeve poslodavca za zapošljavanje, područna služba odnosno ured HZZ-a provest će postupak posredovanja u zapošljavanju te će o rezultatu testa tržišta rada obavijestiti poslodavca najkasnije u roku od 15 dana od dana traženja poslodavca. No, činjenica je da Zakon propisuje samo obvezu HZZ-a da posreduje u zapošljavanju, ali Zakon ne obvezuje poslodavca da zaposli osobu koju je HZZ pronašao na hrvatskom tržištu rada.

Ako je test tržišta rada pokazao da u evidenciji nezaposlenih osoba nema raspoloživih osoba koje ispunjavaju zahtjeve poslodavca za zapošljavanje ili se oni ne mogu ispuniti migracijama nezaposlenih osoba u zemlji, poslodavac može u roku od 90 dana od dana zaprimanja obavijestiti o rezultatu testa tržišta rada od Ministarstva unutarnjih poslova (u nastavku teksta: MUP) zatražiti izdavanje dozvole za boravak i rad kako bi zaposlio stranca na navedenim poslovima. Zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad može podnijeti i stranac sukladno članku 58. Zakona. [4]

Novost u zakonu je također i definiranje pojma digitalnog nomada. Prema Zakonu o strancima je državljanin treće zemlje koji je zaposlen ili obavlja poslove putem komunikacijske tehnologije za tvrtku ili vlastitu tvrtku koja nije registrirana u Republici Hrvatskoj i ne obavlja poslove ili pruža usluge poslodavcima na području Republike Hrvatske (čl. 3. st. 43. Zakona).

Dakle, stranac smije boraviti na području RH na temelju odobrenog kratkotrajnog boravka, bilo na temelju vize bilo bez vize u trajanju od ne više od 90 dana u bilo kojem razdoblju od 180 dana, ali u tom slučaju nema pravo raditi na području RH. No, digitalnim se nomadima omogućava da dok borave u Hrvatskoj istovremeno i rade te im se omogućava duži ostanak na području RH od dopuštenih 90 dana. Digitalnim nomadima odobrava se privremeni boravak na području RH u trajanju do jedne godine.[5]



[1] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[2] https://www.hok.hr/novosti-iz-hok/novi-zakon-o-strancima-od-1-sijecnja-2021-ukinuo-kvotno-zaposljavanje-stranih-radnika, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[3] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[4] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima , stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[5] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.


koje su ovlasti policijskih službenika na granici?

Svaka država ima pravo, ali i dužnost štiti svoje područje i nepovredivost svojih granica, pa tako i Republika Hrvatska čije su državne granice ujedno i vanjske granice Europske unije. Iz toga proizlazi kako je Republika Hrvatska dužna štititi i vanjske granice Europske unije od nezakonitih prelaska granica kojima smo posljednjim godinama sve više svjedočili. Osim nezakonitih prelaska granica, svjedočili smo i navodima migranata koji optužuju hrvatske granične policajce za nehumano postupanje prema njima koje je očito bilo izvan svih njihovih ovlasti. Tragičan slučaj koji se dogodio 2017. godine tijekom migrantske krize kada je poginula petogodišnja djevojčica od naleta vlaka, za čiju smrt njena obitelj krivi hrvatske granične policajce koji su ih tjerali da hodaju po tračnicama, pokazuje nam kako je potrebno razmotriti kojim ovlastima se policajci smiju koristiti na granici prema migrantima koji ilegalno prelaze granicu ili izbjeglicama.

Prema Izvješću pučke pravobraniteljice za 2020. godinu[1], u okviru zahtjeva Vijeća Europe, velika je pažnja bila posvećena postupanju hrvatske policije prema izbjeglicama i migrantima. Izvješće navodi pokretanje dva ispitna postupka povodom članaka objavljenih u časopisu The Guardian. Jedan od njih pokrenut je zbog navoda da su policijski službenici osobama zatečenima u nezakonitom boravku u RH ili prelasku državne granice s BiH uzimali novac, mobitele i obuću te ih, bez zakonom predviđenog postupka, prisilno vraćali preko zelene granice. Dodatno uznemirujući su navodi kako su im sprejem na glavi crtali križ, što može upućivati i na vjersku netrpeljivost. Dan nakon, oglasilo se Ravnateljstvo policije koje je priopćilo da nije utvrđeno takvo postupanje, naglasivši da pri postupanju policija poštuje njihova temeljna ljudska prava i dostojanstvo te im omogućuje pristup sustavu međunarodne zaštite. Ured pučke pravobraniteljice naknadno je zaprimio još sedam pritužbi iz iste grupe migranata te su temeljem tih pritužbi zatražili od MUP-a dopunu odgovora i dostavu dokumentacije o izvršenim provjerama. Utvrđeno je da su policijski službenici postupali prema dvojici tužitelja, konkretno, prema deveteoročlanoj grupi u jednoj policijskoj postaji, među kojima je bio prvi tužitelj, te prema grupi od 22 migranata u dvije policijske postaje, u kojoj je bio drugi. Postupanja prema ostalim tužiteljima koji su se obratili pučkoj pravobraniteljici, MUP nije utvrdio. U Izvješću se navodi još jedan postupak koji je pokrenut temeljem Izvješća Danskog vijeća za izbjeglice koje je dokumentiralo niz nasilnih postupanja prema migrantima i tražiteljima azila na granici RH i BiH. Tužitelji navode kako su tijekom dvodnevnog zadržavanja samo dva puta dnevno odvođeni na toalet, što su im ujedno bili i jedini kontakti s policijskim službenicima. Voda im je bila osigurana, a imali su svoju hranu. Po prestanku zadržavanja odvedeni su na sud kao svjedoci, nakon čega su ih policijski službenici, prema njihovim navodima, predali desetorici naoružanih muškaraca obučenih u crno s maskama na licu, da bi potom kombijem bili prevezeni na nepoznato mjesto gdje im je naređeno da legnu licem prema podu te ispruže ruke dlanovima prema zemlji nakon čega su ih brutalno tukli, a neki migranti navode da su ih i seksualno zlostavljali. Nakon toga svi su ponovno ušli u kombi te su prevezeni na graničnu liniju u blizini Šiljkovače, uz poruku da se ne vraćaju u Hrvatsku. Po dolasku u kamp u BiH pregledani su i upućeni u bolnicu u Bihaću. U ispitnom postupku utvrđeno je kako je MUP zatražio očitovanje Granične policije BiH, koja je odgovorila da nema saznanja o tim migrantima, da njihovi službenici nisu prema njima postupali te da se druge podatke zatraži putem međunarodne pravne pomoći. Ti podatci nisu im, međutim, dostavljeni, a pučka pravobraniteljica nema saznanja jesu li pokrenute odgovarajuće provjere unutar MUP-a. Prema dostupnim informacijama, DORH nije proveo istragu o navedenim postupanjima. I toga razloga pučka pravobraniteljica naglašava kako je bitno da se istraga o postupanjima koja mogu predstavljati povredu Europske konvencije o ljudskim pravima provodi, kako bi se u konačnom slučaju ili otklonila sumnja ili potvrdili navodi. Isto tako, pučka pravobraniteljica ističe koliko je istraživanje ovakvih postupaka ključno za održavanje vladavine prava jer nitko, a naročito policija, ne može biti iznad zakona.

Ono što je još zabrinjavajuće je činjenica da je pučkoj pravobraniteljici uskraćen pristup evidencijama o postupanju s migrantima koji ilegalno prelaze granicu, a koje se nalaze u informacijskom sustavu MUP-a. Naime, prema Zakonu o Nacionalnom preventivnom mehanizmu za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (NN 33/2015, dalje: ZNPM), pučki pravobranitelj ovlašten je nenajavljeno obići mjesta u kojima se nalaze ili bi se mogle nalaziti osobe lišene slobode te slobodno pristupiti podatcima o postupanju s osobama lišenim slobode, odnosno onima kojima je određeno bilo kakvo zadržavanje, zatvaranje ili smještaj u mjesto pod javnim nadzorom i koje ga ne mogu napustiti po svojoj volji (čl. 3., čl. 5. ZNPM-a). Kada je tijekom 2020.godine pučka pravobraniteljica nenajavljeno obišla PP Zagreb, PGP Cetingrad i PGP Hrvatska Kostajnica, nije dobila pristup navedenim evidencijama uz obrazloženje da nemaju ovlast, odnosno lozinku, te da pučki pravobranitelj prilikom obavljanja poslova nacionalnog preventivnog mehanizma obuhvaća samo postupanje s uhićenim osobama, ali ne i prema migrantima.

Prema Zakoniku o schengenskim granicama, službenici graničnog nadzora u obavljanju svojih dužnosti u potpunosti poštuju ljudsko dostojanstvo, posebno u slučajevima koji uključuju ranjive osobe te svaka mjera koju poduzimaju u obavljanju svojih dužnosti mora biti razmjerna ciljevima koji se tom mjerom žele postići. Tijekom provedbe granične kontrole, izričito je zabranjena diskriminacija na temelju spola, rase ili etničke pripadnosti, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, starosne dobi ili spolne orijentacije. (čl. 7. st. 1., st. 2. Zakonika).

Glavna je svrha zaštite državne granice sprečavanje neovlaštenih prelazaka granice, suzbijanje prekograničnog kriminaliteta i poduzimanje mjera protiv osoba koje su nezakonito prešle granicu. Osoba koja je nezakonito prešla granicu i koja nema pravo boravka na državnom području dotične države članice mora se uhititi i podvrgnuti procedurama u skladu s Direktivom 2008/115/EZ.

Prema Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika (NN 76/2015, dalje: Pravilnik) proizlazi da policijski službenik smije uporabiti sredstva prisile (uporaba vatrenog oružja, uporaba tjelesne snage i palice, uporaba sredstva za vezivanje, kemijskih sredstava itd.) u pravilu nakon što mjerama upozorenja i naredbi nije postigao cilj njihovog izdavanja. Policijski službenik mora uporabiti ono sredstvo prisile kojim se s najblažim posljedicama postiže cilj te mora prestati s uporabom čim prestane razlog za nju. (čl. 127. st 1., 2., 3. Pravilnika).

Zaključno, granična policija mora štititi nepovredivost granica te ne bi smjela dopustiti ilegalan ulazak u Republiku Hrvatsku. Ta je činjenica neupitna, ali ovlasti koje policija može koristiti pri provođenju te zaštite su ograničene. Policijski službenici moraju čovječno postupati prema migrantima i izbjeglicama, poštujući temeljna načela čovječnosti, međunarodne ugovore, pa na kraju i unutrašnje zakonodavstvo. Ono što je najveći problem u cijeloj ovoj priči je slaba zaštita migranata od strane MUP-a i DORH-a, koji bi trebali reagirati na pritužbe sa graničnih prijelaza i detaljnije istražiti navodna nečovječna postupanja prema migrantima i izbjeglicama kako bi ih, prije svega, zaštitili, kaznili policijske službenike ako se utvrde navedena postupanja, a zatim izbjegli moguće tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava do kojih bi moglo doći ako se nastave ignorirati teške optužbe sa granica kojima svjedočimo po medijima.


IZVORI:

Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. godinu,

https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2020-godinu/?wpdmdl=10845&refresh=6038a8291f2261614325801



[1] Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. godinu, https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2020-godinu/?wpdmdl=10845&refresh=6038a8291f2261614325801, stranici pristupljeno: 28. ožujka 2021. godne.


imaju li azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom pravo na spajanje obitelji?

Pravo na međunarodnu zaštitu jedno je od temeljnih humanitarnih prava kojima se osobama kojima je odobrena međunarodna zaštita osigurava pravo na miran i dostojanstven život. Međutim, ono ne bi ispunjavalo svoju potpunu ulogu ako bi osoba kojoj je odobren azil ili pravo na supsidijarnu zaštitu bila odvojena od svoje obitelji. Pravo na spajanje obitelji je pravo koje omogućava članovima uže obitelji osoba koji imaju reguliran status u RH da se pridruže potonjima, u svrhu očuvanja obiteljske zajednice. U hrvatskom pravnom sustavu, pravo na spajanje obitelji uređeno je putem nekoliko pravnih izvora. Temeljni pravni propis koji se odnosi na azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom je Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ). Prema ZMPZ-u, jedno od temeljnih prava koje azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom ima je pravo na spajanje s članovima obitelji (čl. 64. st. 2. t. 2.) te se jasno definira tko je član obitelji kojem se može priznati navedeno pravo.

Tko je član obitelji koji ostvaruje pravo na spajanje i koja prava ima?

Član obitelji azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom je bračni ili izvanbračni drug, odnosno životni ili neformalni životni partner kako navedene institute uređuju hrvatski propisi; maloljetno zajedničko ili maloljetno zajedničko posvojeno dijete bračnih ili izvanbračnih drugova; maloljetno dijete ili maloljetno posvojeno dijete bračnog ili izvanbračnog druga, odnosno životnog partnera koji ostvaruje roditeljsku skrb o njemu; punoljetna nevjenčana djeca azilanata ili stranaca pod supsidijarnom zaštitom koji zbog svog zdravstvenog stanja nisu u mogućnosti brinuti se za svoje potrebe; roditelj ili drugi zakonski zastupnik djeteta azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom; srodnik prvog stupnja u ravnoj uzlaznoj lozi (roditelj) koji je živio u istom kućanstvu i ovisan je o skrbi azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom (čl. 4. st. 1. t. 18. ZMPZ-a). Prava koja imaju azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom ostvaruju i članovi njihovih obitelji. Pravo na boravak u RH, na spajanje obitelji, na smještaj, na rad, na zdravstvenu zaštitu, na obrazovanje, na slobodu vjeroispovijesti, na besplatnu pravnu pomoć, na socijalnu skrb, na pomoć pri integraciji u društvo, na vlasništvo nekretnine te na stjecanje hrvatskog državljanstva ako ispunjavaju uvjete prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu, temeljna su prava osigurana članovima obitelji azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom (čl. 64. st. 1. ZMPZ-a). Svrha navedenih prava je osigurati minimalni standard kako bi se azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom kao i članovi njihovih obitelji integrirali u društvo, imajući u vidu pogotovo mogućnost ostvarivanja adekvatnog smještaja i sredstava za život. Kako bi dobili pravo na jednaku šansu na tržištu rada, nužno je bilo omogućiti pravo na obrazovanje, stoga azilanti, stranci pod supsidijarnom zaštitom te članovi njihovih obitelji imaju mogućnost na predškolsko, osnovno, srednje i visoko obrazovanje te na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju pod jednakim uvjetima kao i hrvatski građani. Isto tako, traži se i poštivanje određenih obveza, pa je član obitelji azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom dužan poštivati Ustav, zakone i druge propise RH, prijaviti prebivalište u roku 15 dana od uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite, imati kod sebe dozvolu boravka te je dati na uvid ovlaštenim osobama i pohađati tečaj hrvatskog jezika, povijesti i kulture (čl. 64. st. 4. ZMPZ-a). Kao i svi građani u RH, tako su i azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom, te članovi njihovih obitelji dužni poštivati pozitivne propise RH. Pohađanje tečaja hrvatskog jezika, povijesti i kulture je obveza čija je svrha integracija u društvo, budući da navedena znanja omogućuju lakši pronalazak posla sa svrhom osiguravanja dostatnih sredstava za život te lakše snalaženje u novom okruženju.

Koja je procedura za odobrenje prava na spajanje obitelji?

Spomenuti članovi obitelji, svoj boravak reguliraju prema odredbama Zakona o strancima (NN 133/20), iznimno maloljetna djeca koja nisu zasnovala svoju obitelj slijede pravni položaj azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom, što potvrđuje Ministarstvo unutarnjih poslova odlukom (čl. 66. st. 2 .i 3. ZMPZ-a). Kako bi se regulirao status boravka člana obitelji azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom, potrebno je podnijeti zahtjev za odobrenje privremenog boravka u policijskoj upravi ili policijskoj postaji prema mjestu boravišta ili namjeravanog boravišta. Za ostvarenje navedenog prava, potrebno je dokazati svrhu privremenog boravka, odnosno činjenicu pripadnosti jednoj od kategorija članova obitelji kojima se priznaje pravo na spajanje obitelji. Zakonodavac ipak, ne isključuje a priori mogućnost da osobe koje nemaju dokumentaciju kojom bi dokazale povezanost s osobom kojoj je odobren azil ili supsidijarna zaštita, uživaju pravo na spajanje obitelji. Tijelo koje provodi postupak mora uzeti u obzir sve okolnosti na temelju kojih se može procijeniti postoji li odnos za koji stranka tvrdi da postoji. Također, tijelo koje donosi odluku, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova, ne smije donijeti odluku o odbijanju zahtjeva samo na temelju činjenice da ne postoji službena dokumentacija kojom se dokazuje srodnički odnos.

Tko nema pravo na spajanje obitelji?

Važno je napomenuti, da pravo na boravak u RH, na temelju prava na spajanje obitelji nema član obitelji azilanta koji prima pomoć ili zaštitu tijela ili agencija Ujedinjenih naroda, s iznimkom UNHCR-a; ima odobren boravak u zemlji koja mu temeljem toga priznaje ista prava i obveze kao svojim državljanima; postoji sumnja da je počinio nepolitičko kazneno djelo ili djelo koje je u suprotnosti s ciljevima i načelima UN-a (očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, razvoj prijateljskih međunarodnih odnosa, očuvanje međunarodne suradnje i druga). Isto tako, pravo na spajanje obitelji nema član obitelji stranca kojem je odobrena supsidijarna zaštita, ako postoji sumnja da je sudjelovao u izvršenju zločina protiv mira, čovječnosti, ratnog zločina ili drugog teškog kaznenog djela za koje se prema kaznenom zakonu RH može izreći kazna zatvora od najmanje 5 godina, odnosno djela koje je u suprotnosti s ciljevima i načelima UN-a (čl. 66. st. 5.).

Kako je pravo na spajanje obitelji uređeno u EU?

Zakonodavstvo EU ne uređuje pravo na spajanje obitelji azilanta i stranaca, već stavlja fokus na omogućavanje funkcioniranja slobodnog tržišta, a pitanje međunarodne zaštite u pravilu ostavlja na uređenje državama članicama. Ipak, ponekad i pravo na spajanje obitelji dovodi do primjene prava EU. Slučaj “Zambrano” u sudskoj praksi Suda Europske Unije prikazuje važnost instituta spajanja obitelji. Ruiz Zambrano i supruga došli su u Belgiju 1999. godine te su podnijeli zahtjev za odobrenjem azila, koji je bio odbijen. Zbog građanskog rata u Kolumbiji, zemlji njihovog podrijetla, nisu deportirani, već su ostali živjeti u Belgiji gdje su 2003. godine, a zatim i 2005. godine dobili djecu. Prema zakonu u Kolumbiji djeca koja nisu rođena u Kolumbiji ne dobivaju državljanstvo automatski, nego jedino ako to roditelji zatraže, a prema belgijskom nacionalnom kodeksu, djeca bez državljanstva rođena u Belgiji stječu belgijsko državljanstvo. Ured za strance odbio je njihov zahtjev za odobrenje privremenog boravka na temelju činjenice da su članovi obitelji belgijskih državljana, ali je Sud EU odlučio da je takva odluka protivna Ugovoru o funkcioniranju Europske Unije jer suštinski onemogućava državljanima EU-a da uživaju svoja prava.

Funkcionira li pravo na spajanje obitelji u RH?

U Republici Hrvatskoj, u 2018. godini, podneseno je 39 zahtjeva za ostvarenjem prava na spajanje obitelji, od čega su odobrena 29, dok je za ostalih 10, u trenutku objave podataka (siječanj 2019. godine), postupak još bio u tijeku. Od podnesenih zahtjeva, najviše ih je iz Sirije (25), slijedi Irak (9) a po 1 zahtjev je stigao od državljana Egipta, Jemena, Rusije, Turske i Sudana. Prema Indeksu razvijenosti politika integracije migranata 2020. godine (MIPEX), mogućnost ostvarenja prava na spajanje obitelji je ocjenjena “napola povoljnom” (halfway favourable) s prosječnom ocjenom 48/100 što je pad u odnosu na 2014. godinu kada je prosječna ocjena iznosila 52/100. U izvješću se navodi da Hrvatska ispunjava samo minimum EU standarda, slično kao i u ostatku zemalja srednje Europe. Hrvatski pravni centar, izdvaja probleme koji se često javljaju u praksi: na primjer, činjenica da se u svakoj državi ne nalazi diplomatsko ili konzularno predstavništvo RH; pribavljanje dokumenata na hrvatskom jeziku; dugotrajno čekanje jer se zakonski rokovi ne poštuju itd. Prema navedenim podacima, iako Hrvatska ima uređen sustav, u praksi je vidljivo mnogo nedostataka, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama EU. Ustav RH jamči dostojanstvo obiteljskog života, iz čega proizlazi da je dužnost RH omogućiti spajanje obitelji ljudima koji se u RH nalaze zbog nemogućnosti boravka u svojoj matičnoj zemlji. Nadalje, članovi obitelji azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u pravilu prolaze kroz iste ili slične nedaće kao i sami azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom te bi se zbog toga trebalo učiniti sve da im se olakša dolazak u RH.


KAKO OSOBA POD MEĐUNARODNOM ZAŠTITOM MOŽE OSTVARITI PRAVO NA SMJEŠTAJ?

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ) status azila, odnosno status stranca pod supsidijarnom zaštitom stječe se danom uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite. U trenutku stjecanja statusa azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom većina stranaca tražitelja međunarodne zaštite je smješteno u Prihvatilište za traženje azila u Zagrebu. Prihvatilište je ustrojstvena jedinica Ministarstva. Stjecanjem statusa azilanta, odnosno statusa stranca pod supsidijarnom zaštitom stječu se i razna prava, a jedno od njih je i pravo na smještaj.

Pravo na smještaj azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom imaju u slučaju ako nemaju novčana sredstva ili imovinu kojima mogu osigurati uzdržavanje (čl. 67. st. 1. ZMPZ-a). Pravo na smještaj podrazumijeva imati pravo da se azilantu ili strancu pod supsidijarnom zaštitom pronađe smještaj, podmire troškovi najma stana ili kuće u kojoj su smješteni, podmire troškovi režija i održavanja te po potrebi taj prostor može biti opremljen i adaptiran. Pravo na smještaj traje najdulje dvije godine od dana uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite (čl. 67. st. 4. ZMPZ-a).

Postupak za priznavanje prava na smještaj pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnom centru za socijalnu skrb (čl. 67. st. 2. ZMPZ-a). Nadležni centar za socijalnu skrb je centar prema prebivalištu azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom, a ako se azilant ili osoba pod supsidijarnom zaštitom nalazi u prihvatilištu onda je nadležan Centar za socijalnu skrb Novi Zagreb. Postupak se pokreće na osobni zahtjev azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom. Pomoć pri podnošenju zahtjeva mogu pružiti službenici odjela za integraciju ministarstva unutarnjih poslova ili djelatnici neke od udruga koja pomaže izbjeglicama ili migrantima kao što je npr. Hrvatski pravni centar.

O zahtjevu Centar odlučuje rješenjem. Protiv rješenja se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. O žalbi odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi rješenjem. Protiv tog rješenja se može podnijeti tužba nadležnom upravnom sudu u roku od osam dana od dana dostave rješenja (čl. 67. st. 3. ZMPZ-a).

Azilant ili stranac pod supsidijarnom zaštitom kojem je odobren smještaj nema pravo odabrati grad u kojem će mu smještaj biti određen. Lokacija smještaja ovisi o raspoloživosti useljivih prostora u državnom vlasništvu. U slučaju da osoba kojoj je određen smještaj, odbije smještaj jer joj ne odgovara lokacija, gubi pravo na smještaj.

Pravo na smještaj azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom prestaje na osobni zahtjev osobe kojoj je odobren smještaj, ako bez opravdanog razloga osoba odbije osigurani smještaj, ako bez opravdanog razloga neprekidno duže od 30 dana ne boravi na prijavljenoj adresi, ako se utvrdi da osoba ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na smještaj, ako se utvrdi da se osoba ne skrbi o osiguranom smještaju s pažnjom dobrog gospodara te ako se utvrdi da osoba koristi osigurani smještaj suprotno njegovoj namjeni. Centar će nakon što utvrdi navedene pretpostavke za prestanak prava na smještaj, ukinuti rješenje o dodjeljivanju smještaja i donijeti novo rješenje kojim utvrđuje prestanak prava na smještaj, protiv kojeg se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Također pravo na smještaj prestaje istekom roka od dvije godine od dostave rješenja o odobrenju azila ili supsidijarne zaštite (čl. 67. st. 8. ZMPZ-a). U tom slučaju , azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na smještaj sukladno propisima kojima se uređuje područje socijalne skrbi (čl. 67. st. 5. ZMPZ-a).

Ako Centar utvrdi da azilant odnosno stranac pod supsidijarnom zaštitom ima novčana sredstva ili imovinu kojima bi mogao sudjelovati u plaćanju troškova smještaja, rješenjem o priznavanju prava na smještaj odredit će da azilant odnosno stranac pod supsidijarnom zaštitom sudjeluje u plaćanju troškova smještaja uplatom na račun Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Ako to bude utvrđeno nakon izvršnosti rješenja o priznavanju prava na smještaj, ukinut će rješenje i donijeti novo kojim će priznati pravo na smještaj azilantu ili strancu pod supsidijarnom zaštitom i utvrditi obvezu sudjelovanja u plaćanju troškova smještaja (čl. 67. st. 6. i 7. ZMPZ-a).


PRAVO NA ZDRAVSTVENU ZAŠTITU TRAŽITELJA AZILA, AZILANATA, STRANACA POD PRIVREMENOM I SUPSIDIJARNOM ZAŠTITOM

1. Što vas čeka pri dolasku u prihvatilište?

Prema Pravilniku o sadržaju zdravstvenog pregleda tražitelja azila, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom (NN 39/08, dalje: Pravilnik) pri dolasku u prihvatilište provodi se dezinsekcija osoba i odjeće te pranje i izmjena odjeće. Također, liječnik ili osoblje prihvatilišta obavlja orijentacijski zdravstveni pregled kako bi se uočili znakovi nekih bolesti te kako bi se provjerilo ima li osoba povišenu temperaturu, proljev ili osip. Osoba će se po potrebi uputiti liječniku (čl. 2. Pravilnika).

2. Što predstavlja osnovni, a što dopunski liječnički pregled?

Tražitelji azila trebaju obaviti osnovni fizikalni liječnički pregled tijekom prvih sedam dana boravka u prihvatilištu. Cilj pregleda je otkrivanje akutnih zaraznih bolesti i utvrđivanje cijepnog statusa. Tražitelj treba primiti nužna cjepiva, dobiti pisanu potvrdu o liječničkom pregledu te uputu o zdravstvenom nadzoru u trajanju od 21 dan (čl. 3. Pravilnika) Tijekom tog razdoblja manifestirat će se određene zarazne bolesti ako su one prisutne (npr. žuta groznica, ospice itd.) (čl. 7. Pravilnika).

Dopunski liječnički pregled s pretragama je usmjeren na otkrivanje eventualnih kroničnih zaraznih bolesti ili kliconoštvo kao i daljnja cijepljenja, a tražitelj azila ga treba obaviti u okviru pribavljanja zdravstvene svjedodžbe. Navedenu svjedodžbu treba priložiti uz ostalu dokumentaciju u slučaju pozitivnog rješenja njihova zahtjeva o statusu azilanta, a prije izdavanja, odnosno preuzimanja osobnih dokumenata o statusu azilanata. Pozitivan nalaz neke kronične zaraze ne može utjecati na odluku o dobivanju statusa azilanata (čl. 4. Pravilnika).

3. Tko sve može ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj?

Prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (NN 80/13, 15/18; dalje: ZOZOZZS) pravo na zdravstvenu zaštitu mogu ostvariti:

1.) stranac na kratkotrajnom boravku,

2.) stranac na privremenom boravku koji nije obvezno zdravstveno osiguran u skladu s ovim Zakonom,

3.) tražitelj međunarodne zaštite,

4.) stranac pod privremenom zaštitom,

5.) azilant,

6.) stranac – član obitelji azilanta,

7.) stranac pod supsidijarnom zaštitom,

8.) stranac – član obitelji stranca pod supsidijarnom zaštitom,

9.) stranac koji nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj (čl. 17. ZOZOZZS).

4. U kojim slučajevima stranci ne moraju osobno snositi troškove zdravstvene zaštite?

Tražitelji međunarodne zaštite, stranci pod privremenom zaštitom, azilanti te njihovi članovi obitelji, stranci pod supsidijarnom zaštitom te njihovi članovi obitelji, stranci koji su žrtve trgovanja ljudima, stranci maloljetnici koji su napušteni ili su žrtve organiziranog kriminala ili su iz drugih razloga ostali bez roditeljske zaštite, skrbništva ili bez pratnje, stranci oboljeli od kolere, kuge, virusnih hemoragijskih groznica ili trbušnog tifusa ne moraju osobno snositi troškove zdravstvene zaštite već njih osigurava RH (čl. 19. st. 1. ZOZOZZS).

5. Kakva prava u pogledu zdravstvene zaštite imaju tražitelji međunarodne zaštite?

Tražitelji međunarodne zaštite (što uključuje i tražitelje azila) imaju pravo na prvi zdravstveni pregled, na hitnu medicinsku pomoć (pomoć potrebna radi otklanjanja neposredne opasnosti za život i zdravlje) te prijeko potrebno liječenje bolesti i ozbiljnih mentalnih poremećaja te na posebnu i odgovarajuću medicinsku i drugu pomoć ako je riječ o žrtvama mučenja, silovanja i drugih oblika fizičkog, psihičkog i spolnog nasilja (čl. 20. st. 1., st. 2., st. 4. ZOZOZZS).

6. Kakva prava u pogledu zdravstvene zaštite imaju azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom?

Azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom te njihovi članovi obitelji ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu u istom opsegu kao osigurana osoba iz obveznoga zdravstvenog osiguranja. Pravo na zdravstvenu zaštitu ostvaruju na temelju važećeg dokumenta koji je izdalo ministarstvo nadležno za unutarnje poslove (čl. 21. st. 1., st. 2. ZOZOZZS). Dakle, za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu nije potrebna zdravstvena iskaznica koju izdaje HZZO već dokument koji izdaje MUP.

7. Kakva prava u pogledu zdravstvene zaštite imaju stranci pod privremenom zaštitom?

Stranci pod privremenom zaštitom imaju pravo na hitnu medicinsku pomoć, a ranjive skupine imaju pravo i na posebnu odgovarajuću medicinsku i drugu pomoć (čl. 20. st. 3. ZOZOZZS).

8. Što predstavlja obvezno zdravstveno osiguranje?

Obvezno zdravstveno osiguranje je obvezno za sve osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj i strance s odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj, a provodi ga Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Ono pokriva troškove osnovnih i hitnih zdravstvenih usluga, a sve ostalo (specijalistički pregledi i usluge, bolničko liječenje, određeni lijekovi i dr.) zahtijeva dodatno plaćanje ili dopunsko zdravstveno osiguranje.


kako steći hrvatsko državljanstvo prirođenjem?

Sukladno Zakonu o hrvatskom državljanstvu, hrvatsko državljanstvo stječe se, između ostalih razloga, temeljem prirođenja. Osoba koja je dobila azil u Hrvatskoj i želi postati hrvatski državljanin, ima pravo ako udovoljava određenim uvjetima:

1. da je navršio 18. godina života;

2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo;

3. da živi u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na stalnom boravku;

4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje, s time da su osobe starije od 60. godina od ovoga oslobođene;

5. da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo. [1]

Smatrat će se da je udovoljeno pretpostavci iz točke 2 ako je zahtjev podnijela osoba koja je bez državljanstva ili koja će ga prema zakonu zemlje čije je državljanin izgubiti samim prirođenje.[2]

Prethodno navedeno predstavlja uvjete za stjecanje državljanstva prirođenjem, međutim postoji i stjecanje državljanstva prirođenjem pod povoljnijim uvjetima u slučaju kada stranac stupi u brak s hrvatskim državljaninom. Također, pod navedenim se smatra da osoba koja nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći državljanstvo ako poštuje pravni poredak RH, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo.[3] Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu bi značilo da je potrebno podnijeti dokazni materijal kao što bi bile isprave starijeg datuma kojima se dokazuje osobno nacionalno izjašnjavanje u pravnom prometu, npr. ovjerena preslika radne knjižice, indeksa, ako je u njima upisan podatak o nacionalnosti.


ŠTO AKO OSOBA NE MOŽE DOBITI OTPUST IZ DRŽAVLJANSTVA SVOJE DRŽAVE?

Ako osoba ne može dobiti otpust iz državljanstva svoje države, dovoljna je izjava da se odriče stranog državljanstva. Nakon što je stranac podnio zahtjev za otpust iz stranog državljanstva, odobrit će mu se zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo ako ispunjava sve prethodno navedene uvjete. Stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom i kojem je odobren stalni boravak i živi na području Republike Hrvatske, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo te je potrebno da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je plaćeno sve što se duguje te da ne postoje sigurnosne zapreke za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Nadalje, prema Zakonu o strancima, stalni boravak može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekinuti boravak u razdoblju od pet godina, u što se uključuje i privremeni boravak, azil ili supsidijarna zaštita. Neprekinut boravak obuhvaća razdoblje od pet godina u kojima je osoba izbivala iz Republike Hrvatske višekratno do 10 mjeseci ili jednokratno do šest mjeseci. U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.[4] Zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, za prestanak starog državljanstva i za utvrđivanje hrvatskog državljanstva podnosi se osobno u policijskoj postaji, prema mjestu odobrenog privremenog odnosno stalnog boravka. Ministarstvo unutarnjih poslova odbit će zahtjev za stjecanje ili za prestanak državljanstva ako nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke.


U KOJEM SE TRENUTKU POSTAJE HRVATSKIM DRŽAVLJANINOM?

Hrvatskim državljaninom postaje se danom kada je zaprimljeno rješenje o primitku u hrvatsko državljanstvo. Obrazac zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva može se pronaći na web stranici Ministarstva unutarnjih poslova.[5]



[1] (čl. 8. st.1., 1.-5. ZHD)

[2] (čl.8. st. 2. ZHD)

[3] (čl. 16. st. 1. ZHD)

[4] (čl. 92. st. 1., 2., 3. ZS)

[5] (https://mup.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/drzavljanstvo/obrazac1_stjecanje_prirodjenje_punoljetni.pdf)


što je dublinska uredba?

Dublinska uredba (Uredba (EU) br. 604/2013, stupila na snagu u srpnju 2013. godine) zakon je Europske unije koji uređuje koja je država članica EU-a odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog od strane osoba koje traže međunarodnu zaštitu unutar Europske unije. Uz Dublinsku uredbu važna je i Uredba EURODAC koja uspostavlja europsku bazu podataka otisaka prstiju osoba koje su iregularno stupile na teritorij Europske unije. Dublinska uredba ima za cilj osigurati brz pristup postupcima azila i razmatranje meritornog zahtjeva od strane jedne, jasno određene države članice Europske unije.

Pošto je potrebno ispitati svaki zahtjev za azilom podnesen na teritoriju Europske unije, svaka država članica mora biti u stanju utvrditi je li i kada je odgovorna za rješavanje zahtjeva. Kriteriji za utvrđivanje odgovornosti postavljeni su hijerarhijskim redoslijedom: obiteljski razlozi, nedavno posjedovanje vize ili dozvole boravka u državi članici te je li podnositelj zahtjeva stupio na teritorij Europske unije regularno ili neregularno. Dublinska uredba poboljšava učinkovitost sustava za razmatranje zahtjeva za azil raznim pravnim instrumentima, kao što su mehanizam ranog upozoravanja, pripravnosti i upravljanja krizama te usmjerenost na rješavanje temeljnih nefunkcionalnih uzroka nacionalnih sustava azila ili problema koji proizlaze iz određenih propisa. Uredba, također, sadrži i neka jamstva zaštite same osobe podnositelja zahtjeva kao što su: obvezni osobni razgovor s podnositeljem, razna jamstva za maloljetnike uključujući osiguranje najboljeg interesa djeteta, proširene mogućnosti ponovnog spajanja s rodbinom, obvezu osiguranja besplatne pravne pomoći na zahtjev i slično. Postavljeno je ograničenje trajanja postupka koji ne smije trajati dulje od 11 mjeseci da bi se preuzela odgovornost nad osobom, tj. 9 mjeseci da bi se osobu primilo natrag.

Dublinska uredba propisuje pravilo da je za razmatranje zahtjeva za azil prvenstveno odgovorna država članica u koju je tražitelj azila najprije ušao, osim u slučaju postojanja nekih od navedenih kriterija odgovornosti. Pravilo ''prvog ulaska'' pokazalo se problematičnim iz nekoliko razloga, kao što je npr. činjenica da ono vrši izravan pritisak na zemljopisno najizloženije države članice koje čine vanjsku granicu Europske unije. Posljednjih nekoliko godina zbog velikog priljeva izbjeglica otkrili su se ozbiljni nedostatci u sustavima azila nekih država članica Unije i njihove nesposobnosti pri obrađivanju zahtjeva za azil. Ljudska prava se naširoko krše prilikom razmatranja zahtjeva za azil i s tražiteljima se često postupa nehumano.

Postavlja se pitanje što u slučaju da se tražitelj azila nalazi na području države članice koja nije odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva za azil? Članak 17. Dublinske uredbe omogućuje svakoj državi članici ispitati zahtjev za azil čak i ako takvo ispitivanje nije njezina odgovornost, što predstavlja iznimku od pravila ''prvog ulaska''. Navedena odredba omogućuje rasterećenje sustava graničnih država članica Europske unije od velikog broja podnesenih zahtjeva za azilom koji su još uvijek u porastu od vala izbjeglica 2015. godine.

Važno je naglasiti da je Dublinska uredba pisana u skladu s načelom ''non refoulement''. Načelo ''non refoulement'' štiti izbjeglice koje se nađu na području izvan svoje zemlje podrijetla od prisilnog vraćanja na teritorij gdje postoji vjerojatnost da bi bili prognani, mučeni ili ubijeni. To načelo, zapravo, obuhvaća sve slučajeve nehumanog postupanja pa se na njega može pozvati i u slučaju kada osoba smatra da će na području neke države članice biti tretirana na način protivan temeljnim ljudskim pravima. Dublinska uredba izričito propisuje da se transfer osobe unutar Europske unije ne smije izvršiti u slučaju sistemskih nedostataka u postupku azila koji bi rezultirali neljudskim ili ponižavajućim postupcima. U takvom slučaju, država članica, u kojoj se tražitelj azila nalazi, mora utvrditi može li se druga država članica smatrati odgovornom na temelju kriterija postavljenima Dublinskom uredbom. U slučaju da se niti jedna druga država članica ne može smatrati odgovornom za razmatranjem zahtjeva, država članica u kojoj se tražitelj azila nalazi odgovorna je za njegov zahtjev za azil.

Sudska praksa Suda Europske unije sekundarno je zakonodavstvo prilikom provedbe Dublinske uredbe. Sud Europske unije primjenom odredaba Dublinske uredbe na konkretne slučajeve oblikuje migracijsko pravo Europske unije i na taj način daje posredna uputstva državama članicama kako razriješiti eventualne izazove s kojima se susretnu. Uvidom u sudske odluke Suda Europske unije možemo zaključiti da je primjena Dublinske uredbe veoma raznolika te da se njezine odredbe mogu tumačiti na više od jednog načina.

Najbolji primjer diskutabilnosti Dublinske uredbe bili bi slučajevi C-490/16 A.S. i C-646/16 Jafari. Ukratko, u slučajevima se radi o slučaju kada su 2016. godine državljanin Sirije i dvije afganistanstke obitelji prešli granicu između Srbije i Hrvatske, iako nisu posjedovali odgovarajuću vizu. Hrvatske su vlasti potom bile organizirale prijevoz tih osoba do granice Hrvatska-Slovenija s ciljem pomoći im u odlasku u druge države članice kako bi ondje mogli podnijeti zahtjev za međunarodnom zaštitom. Sirijski je državljanin nakon toga ponio takav zahtjev u Sloveniji, dok su članovi afganistanskih obitelji to učinili u Austriji. Međutim, i Slovenija i Austrija zauzele su stajalište da su podnositelji zahtjeva ušli u Hrvatsku ''nezakonito'', pa su, prema Dublinskoj uredbi, Hrvatske vlasti bile odgovorne za ispitivanjem osnovanosti njihovih zahtjeva za azil. Dotične su osobe osporile navode Slovenije i Austrije pred sudovima, tvrdeći da se njihov ulazak u Hrvatsku ne može smatrati neregularnim te da su Slovenija i Austrija dužne obraditi njihove zahtjeve sukladno Dublinskoj uredbi. S jedne strane, nezavisna odvjetnica Sharpston Suda Europske unije iznijela je stajalište da su u iznimnim okolnostima izbjegličke krize države članice kod kojih je zahtjev najprije podnesen odgovorne za njegovo razmatranje prema odredbama Dublinske uredbe. S druge strane, Sud Europske unije imao je posve suprotno stajalište: sud je presudio da je Hrvatska odgovorna za ispitivanje zahtjeva osoba koje su masovno prešle njezinu granicu tijekom migracijske krize 2015. i 2016. godine jer se za te osobe smatra da su granicu prešle neregularno. Sud je svoju odluku obrazložio na način da država članica Europske unije, koja je iz humanitarnih razloga odlučila odobriti ulazak na svoj teritorij ne-državljana Europske unije koji nemaju vizu (niti pravo na istu), ne može biti oslobođena od odgovornosti ispitivanja zahtjeva za azil.