PRAVNA PITANJA

Tražitelji međunarodne zaštite, stranci, migranti, izbjeglice, osobe kojima je odobren azil, supsidijarna ili privremena zaštita; svi oni nerijetko se susreću sa pravnim vrtlogom gdje u moru informacija teško saznaju koja prava imaju i kako ih uopće mogu ostvariti. Cilj je ovog odjeljka pružiti na jednostavan način putokaz svima njima pri ostvarivanju prava koja im pripadaju.

koje promjene donosi novi zakon o strancima?

Tržište rada u Hrvatskoj u zadnjih je nekoliko godina doživjelo snažne promjene i to prije sve u vidu povećane potražnje za radnom snagom. Nakon što je Hrvatsku desetljećima mučio problem nezaposlenosti, sada smo svjedoci suprotne pojave, a to je manjak radnika na tržištu rada. Uzrok ove promjene je prije svega ulazak Hrvatske u Europsku uniju, što je mnogim građanima omogućilo jednostavan odlazak u druge zemlje Europske Unije radi pronalaska posla. Na ovo se nadovezuje i pad broja stanovnika uslijed negativnih demografskih trendova što bi moglo biti dramatično vidljivo na popisu stanovništva koji će biti proveden ove godine.

U ovakvoj situaciji poslodavci, posebno u određenim gospodarskim granama primjerice građevine (gdje su hrvatski radnici postali rijetkost), ali i u turizmu pa i IT sektoru imaju ogromne probleme nalaženja radne snage i stalno vrše pritisak na državu da im u ovom problemu pomogne. Odgovor države je bio donošenje novog Zakon o strancima (NN 133/20; u nastavku Zakon) koje je na snazi od 1. siječnja 2021. godine.

Za razliku od prije važećeg Zakona o strancima, koji se odnosio na sve strance koji borave na području RH (državljane Europskog gospodarskog prostora, državljane trećih zemalja i upućene radnike), novi Zakon odnosi se samo na državljane trećih zemalja, dok se položaj i prava državljana Europskog gospodarskog prostora i članova njihovih obitelji te položaj i prava upućenih radnika uređuju posebnim zakonom.[1] Promjene po novom zakonu su prije svega da su prihvaćeni su zahtjevi Hrvatske obrtničke komore i drugih organizacija poslodavaca te je ukinut kvotni sustav zapošljavanja stranaca koji nije rješavao problem nedostupnosti osposobljene i stručne radne snage. U svrhu zaštite domaćeg tržišta rada uveden je postupak testa tržišta rada kojega je potrebno provesti pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje prije podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad Ministarstvu unutarnjih poslova.[2]

Državljanin treće zemlje u RH može raditi samo na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, osim u slučajevima kada Zakon dopušta rad strancima bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada.

Da bi stranac ishodio dozvolu za boravak i rad, potrebno je provesti test tržišta rada. Poslodavci koji žele na određenim poslovima zaposliti stranca morat će prije podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad stranca prethodno se obratiti područnoj službi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (u nastavku teksta: HZZ) i zatražiti provedbu testa tržišta rada. Test tržišta rada obuhvaća provjeru stanja u evidenciji nezaposlenih osoba i postupak posredovanja u cilju zapošljavanja radnika s nacionalnog tržišta rada. Drugim riječima, poslodavci će morati prije zapošljavanja državljana trećih zemalja provjeriti mogu li potrebu za radnicima zadovoljiti na domaćem tržištu rada.[3]

No, Zakonom su propisani i slučajevi u kojima će poslodavac moći zaposliti stranca bez prethodne obveze da od HZZ-a zatraže provedbu testa tržišta rada, a i to u sljedećim slučajevima:

• ako je riječ o produljenju dozvole za boravak i rad za istog poslodavca i istog državljanina treće zemlje,

• ako se stranac zapošljava u zanimanju za koja, prema Odluci Upravnog vijeća HZZ-a, poslodavac nije dužan zatražiti provedbu testa tržišta rada (čl. 101. Zakona),

• ako se stranac zapošljava u poljoprivredi, šumarstvu, ugostiteljstvu i turizmu do 90 dana (čl. 104. st. 2. Zakona),

• u slučajevima u kojima je moguće izdavanje dozvole za boravak i rad bez testa tržišta rada i mišljenja HZZ-a (članak 110. Zakona),

Ako rezultati provedenog testa tržišta rada pokažu da u evidenciji nezaposlenih osoba HZZ-a ima osoba koje ispunjavaju zahtjeve poslodavca za zapošljavanje, područna služba odnosno ured HZZ-a provest će postupak posredovanja u zapošljavanju te će o rezultatu testa tržišta rada obavijestiti poslodavca najkasnije u roku od 15 dana od dana traženja poslodavca. No, činjenica je da Zakon propisuje samo obvezu HZZ-a da posreduje u zapošljavanju, ali Zakon ne obvezuje poslodavca da zaposli osobu koju je HZZ pronašao na hrvatskom tržištu rada.

Ako je test tržišta rada pokazao da u evidenciji nezaposlenih osoba nema raspoloživih osoba koje ispunjavaju zahtjeve poslodavca za zapošljavanje ili se oni ne mogu ispuniti migracijama nezaposlenih osoba u zemlji, poslodavac može u roku od 90 dana od dana zaprimanja obavijestiti o rezultatu testa tržišta rada od Ministarstva unutarnjih poslova (u nastavku teksta: MUP) zatražiti izdavanje dozvole za boravak i rad kako bi zaposlio stranca na navedenim poslovima. Zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad može podnijeti i stranac sukladno članku 58. Zakona. [4]

Novost u zakonu je također i definiranje pojma digitalnog nomada. Prema Zakonu o strancima je državljanin treće zemlje koji je zaposlen ili obavlja poslove putem komunikacijske tehnologije za tvrtku ili vlastitu tvrtku koja nije registrirana u Republici Hrvatskoj i ne obavlja poslove ili pruža usluge poslodavcima na području Republike Hrvatske (čl. 3. st. 43. Zakona).

Dakle, stranac smije boraviti na području RH na temelju odobrenog kratkotrajnog boravka, bilo na temelju vize bilo bez vize u trajanju od ne više od 90 dana u bilo kojem razdoblju od 180 dana, ali u tom slučaju nema pravo raditi na području RH. No, digitalnim se nomadima omogućava da dok borave u Hrvatskoj istovremeno i rade te im se omogućava duži ostanak na području RH od dopuštenih 90 dana. Digitalnim nomadima odobrava se privremeni boravak na području RH u trajanju do jedne godine.[5]



[1] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[2] https://www.hok.hr/novosti-iz-hok/novi-zakon-o-strancima-od-1-sijecnja-2021-ukinuo-kvotno-zaposljavanje-stranih-radnika, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[3] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[4] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima , stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.

[5] https://informator.hr/strucni-clanci/zaposljavanje-stranaca-iz-trecih-zemalja-prema-novom-zakonu-o-strancima, stranici pristupljeno 19.4.2021.godine.


koje su ovlasti policijskih službenika na granici?

Svaka država ima pravo, ali i dužnost štiti svoje područje i nepovredivost svojih granica, pa tako i Republika Hrvatska čije su državne granice ujedno i vanjske granice Europske unije. Iz toga proizlazi kako je Republika Hrvatska dužna štititi i vanjske granice Europske unije od nezakonitih prelaska granica kojima smo posljednjim godinama sve više svjedočili. Osim nezakonitih prelaska granica, svjedočili smo i navodima migranata koji optužuju hrvatske granične policajce za nehumano postupanje prema njima koje je očito bilo izvan svih njihovih ovlasti. Tragičan slučaj koji se dogodio 2017. godine tijekom migrantske krize kada je poginula petogodišnja djevojčica od naleta vlaka, za čiju smrt njena obitelj krivi hrvatske granične policajce koji su ih tjerali da hodaju po tračnicama, pokazuje nam kako je potrebno razmotriti kojim ovlastima se policajci smiju koristiti na granici prema migrantima koji ilegalno prelaze granicu ili izbjeglicama.

Prema Izvješću pučke pravobraniteljice za 2020. godinu[1], u okviru zahtjeva Vijeća Europe, velika je pažnja bila posvećena postupanju hrvatske policije prema izbjeglicama i migrantima. Izvješće navodi pokretanje dva ispitna postupka povodom članaka objavljenih u časopisu The Guardian. Jedan od njih pokrenut je zbog navoda da su policijski službenici osobama zatečenima u nezakonitom boravku u RH ili prelasku državne granice s BiH uzimali novac, mobitele i obuću te ih, bez zakonom predviđenog postupka, prisilno vraćali preko zelene granice. Dodatno uznemirujući su navodi kako su im sprejem na glavi crtali križ, što može upućivati i na vjersku netrpeljivost. Dan nakon, oglasilo se Ravnateljstvo policije koje je priopćilo da nije utvrđeno takvo postupanje, naglasivši da pri postupanju policija poštuje njihova temeljna ljudska prava i dostojanstvo te im omogućuje pristup sustavu međunarodne zaštite. Ured pučke pravobraniteljice naknadno je zaprimio još sedam pritužbi iz iste grupe migranata te su temeljem tih pritužbi zatražili od MUP-a dopunu odgovora i dostavu dokumentacije o izvršenim provjerama. Utvrđeno je da su policijski službenici postupali prema dvojici tužitelja, konkretno, prema deveteoročlanoj grupi u jednoj policijskoj postaji, među kojima je bio prvi tužitelj, te prema grupi od 22 migranata u dvije policijske postaje, u kojoj je bio drugi. Postupanja prema ostalim tužiteljima koji su se obratili pučkoj pravobraniteljici, MUP nije utvrdio. U Izvješću se navodi još jedan postupak koji je pokrenut temeljem Izvješća Danskog vijeća za izbjeglice koje je dokumentiralo niz nasilnih postupanja prema migrantima i tražiteljima azila na granici RH i BiH. Tužitelji navode kako su tijekom dvodnevnog zadržavanja samo dva puta dnevno odvođeni na toalet, što su im ujedno bili i jedini kontakti s policijskim službenicima. Voda im je bila osigurana, a imali su svoju hranu. Po prestanku zadržavanja odvedeni su na sud kao svjedoci, nakon čega su ih policijski službenici, prema njihovim navodima, predali desetorici naoružanih muškaraca obučenih u crno s maskama na licu, da bi potom kombijem bili prevezeni na nepoznato mjesto gdje im je naređeno da legnu licem prema podu te ispruže ruke dlanovima prema zemlji nakon čega su ih brutalno tukli, a neki migranti navode da su ih i seksualno zlostavljali. Nakon toga svi su ponovno ušli u kombi te su prevezeni na graničnu liniju u blizini Šiljkovače, uz poruku da se ne vraćaju u Hrvatsku. Po dolasku u kamp u BiH pregledani su i upućeni u bolnicu u Bihaću. U ispitnom postupku utvrđeno je kako je MUP zatražio očitovanje Granične policije BiH, koja je odgovorila da nema saznanja o tim migrantima, da njihovi službenici nisu prema njima postupali te da se druge podatke zatraži putem međunarodne pravne pomoći. Ti podatci nisu im, međutim, dostavljeni, a pučka pravobraniteljica nema saznanja jesu li pokrenute odgovarajuće provjere unutar MUP-a. Prema dostupnim informacijama, DORH nije proveo istragu o navedenim postupanjima. I toga razloga pučka pravobraniteljica naglašava kako je bitno da se istraga o postupanjima koja mogu predstavljati povredu Europske konvencije o ljudskim pravima provodi, kako bi se u konačnom slučaju ili otklonila sumnja ili potvrdili navodi. Isto tako, pučka pravobraniteljica ističe koliko je istraživanje ovakvih postupaka ključno za održavanje vladavine prava jer nitko, a naročito policija, ne može biti iznad zakona.

Ono što je još zabrinjavajuće je činjenica da je pučkoj pravobraniteljici uskraćen pristup evidencijama o postupanju s migrantima koji ilegalno prelaze granicu, a koje se nalaze u informacijskom sustavu MUP-a. Naime, prema Zakonu o Nacionalnom preventivnom mehanizmu za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (NN 33/2015, dalje: ZNPM), pučki pravobranitelj ovlašten je nenajavljeno obići mjesta u kojima se nalaze ili bi se mogle nalaziti osobe lišene slobode te slobodno pristupiti podatcima o postupanju s osobama lišenim slobode, odnosno onima kojima je određeno bilo kakvo zadržavanje, zatvaranje ili smještaj u mjesto pod javnim nadzorom i koje ga ne mogu napustiti po svojoj volji (čl. 3., čl. 5. ZNPM-a). Kada je tijekom 2020.godine pučka pravobraniteljica nenajavljeno obišla PP Zagreb, PGP Cetingrad i PGP Hrvatska Kostajnica, nije dobila pristup navedenim evidencijama uz obrazloženje da nemaju ovlast, odnosno lozinku, te da pučki pravobranitelj prilikom obavljanja poslova nacionalnog preventivnog mehanizma obuhvaća samo postupanje s uhićenim osobama, ali ne i prema migrantima.

Prema Zakoniku o schengenskim granicama, službenici graničnog nadzora u obavljanju svojih dužnosti u potpunosti poštuju ljudsko dostojanstvo, posebno u slučajevima koji uključuju ranjive osobe te svaka mjera koju poduzimaju u obavljanju svojih dužnosti mora biti razmjerna ciljevima koji se tom mjerom žele postići. Tijekom provedbe granične kontrole, izričito je zabranjena diskriminacija na temelju spola, rase ili etničke pripadnosti, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, starosne dobi ili spolne orijentacije. (čl. 7. st. 1., st. 2. Zakonika).

Glavna je svrha zaštite državne granice sprečavanje neovlaštenih prelazaka granice, suzbijanje prekograničnog kriminaliteta i poduzimanje mjera protiv osoba koje su nezakonito prešle granicu. Osoba koja je nezakonito prešla granicu i koja nema pravo boravka na državnom području dotične države članice mora se uhititi i podvrgnuti procedurama u skladu s Direktivom 2008/115/EZ.

Prema Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika (NN 76/2015, dalje: Pravilnik) proizlazi da policijski službenik smije uporabiti sredstva prisile (uporaba vatrenog oružja, uporaba tjelesne snage i palice, uporaba sredstva za vezivanje, kemijskih sredstava itd.) u pravilu nakon što mjerama upozorenja i naredbi nije postigao cilj njihovog izdavanja. Policijski službenik mora uporabiti ono sredstvo prisile kojim se s najblažim posljedicama postiže cilj te mora prestati s uporabom čim prestane razlog za nju. (čl. 127. st 1., 2., 3. Pravilnika).

Zaključno, granična policija mora štititi nepovredivost granica te ne bi smjela dopustiti ilegalan ulazak u Republiku Hrvatsku. Ta je činjenica neupitna, ali ovlasti koje policija može koristiti pri provođenju te zaštite su ograničene. Policijski službenici moraju čovječno postupati prema migrantima i izbjeglicama, poštujući temeljna načela čovječnosti, međunarodne ugovore, pa na kraju i unutrašnje zakonodavstvo. Ono što je najveći problem u cijeloj ovoj priči je slaba zaštita migranata od strane MUP-a i DORH-a, koji bi trebali reagirati na pritužbe sa graničnih prijelaza i detaljnije istražiti navodna nečovječna postupanja prema migrantima i izbjeglicama kako bi ih, prije svega, zaštitili, kaznili policijske službenike ako se utvrde navedena postupanja, a zatim izbjegli moguće tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava do kojih bi moglo doći ako se nastave ignorirati teške optužbe sa granica kojima svjedočimo po medijima.


IZVORI:

Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. godinu,

https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2020-godinu/?wpdmdl=10845&refresh=6038a8291f2261614325801



[1] Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. godinu, https://www.ombudsman.hr/hr/download/izvjesce-pucke-pravobraniteljice-za-2020-godinu/?wpdmdl=10845&refresh=6038a8291f2261614325801, stranici pristupljeno: 28. ožujka 2021. godne.


imaju li azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom pravo na spajanje obitelji?

Pravo na međunarodnu zaštitu jedno je od temeljnih humanitarnih prava kojima se osobama kojima je odobrena međunarodna zaštita osigurava pravo na miran i dostojanstven život. Međutim, ono ne bi ispunjavalo svoju potpunu ulogu ako bi osoba kojoj je odobren azil ili pravo na supsidijarnu zaštitu bila odvojena od svoje obitelji. Pravo na spajanje obitelji je pravo koje omogućava članovima uže obitelji osoba koji imaju reguliran status u RH da se pridruže potonjima, u svrhu očuvanja obiteljske zajednice. U hrvatskom pravnom sustavu, pravo na spajanje obitelji uređeno je putem nekoliko pravnih izvora. Temeljni pravni propis koji se odnosi na azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom je Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ). Prema ZMPZ-u, jedno od temeljnih prava koje azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom ima je pravo na spajanje s članovima obitelji (čl. 64. st. 2. t. 2.) te se jasno definira tko je član obitelji kojem se može priznati navedeno pravo.

Tko je član obitelji koji ostvaruje pravo na spajanje i koja prava ima?

Član obitelji azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom je bračni ili izvanbračni drug, odnosno životni ili neformalni životni partner kako navedene institute uređuju hrvatski propisi; maloljetno zajedničko ili maloljetno zajedničko posvojeno dijete bračnih ili izvanbračnih drugova; maloljetno dijete ili maloljetno posvojeno dijete bračnog ili izvanbračnog druga, odnosno životnog partnera koji ostvaruje roditeljsku skrb o njemu; punoljetna nevjenčana djeca azilanata ili stranaca pod supsidijarnom zaštitom koji zbog svog zdravstvenog stanja nisu u mogućnosti brinuti se za svoje potrebe; roditelj ili drugi zakonski zastupnik djeteta azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom; srodnik prvog stupnja u ravnoj uzlaznoj lozi (roditelj) koji je živio u istom kućanstvu i ovisan je o skrbi azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom (čl. 4. st. 1. t. 18. ZMPZ-a). Prava koja imaju azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom ostvaruju i članovi njihovih obitelji. Pravo na boravak u RH, na spajanje obitelji, na smještaj, na rad, na zdravstvenu zaštitu, na obrazovanje, na slobodu vjeroispovijesti, na besplatnu pravnu pomoć, na socijalnu skrb, na pomoć pri integraciji u društvo, na vlasništvo nekretnine te na stjecanje hrvatskog državljanstva ako ispunjavaju uvjete prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu, temeljna su prava osigurana članovima obitelji azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom (čl. 64. st. 1. ZMPZ-a). Svrha navedenih prava je osigurati minimalni standard kako bi se azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom kao i članovi njihovih obitelji integrirali u društvo, imajući u vidu pogotovo mogućnost ostvarivanja adekvatnog smještaja i sredstava za život. Kako bi dobili pravo na jednaku šansu na tržištu rada, nužno je bilo omogućiti pravo na obrazovanje, stoga azilanti, stranci pod supsidijarnom zaštitom te članovi njihovih obitelji imaju mogućnost na predškolsko, osnovno, srednje i visoko obrazovanje te na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju pod jednakim uvjetima kao i hrvatski građani. Isto tako, traži se i poštivanje određenih obveza, pa je član obitelji azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom dužan poštivati Ustav, zakone i druge propise RH, prijaviti prebivalište u roku 15 dana od uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite, imati kod sebe dozvolu boravka te je dati na uvid ovlaštenim osobama i pohađati tečaj hrvatskog jezika, povijesti i kulture (čl. 64. st. 4. ZMPZ-a). Kao i svi građani u RH, tako su i azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom, te članovi njihovih obitelji dužni poštivati pozitivne propise RH. Pohađanje tečaja hrvatskog jezika, povijesti i kulture je obveza čija je svrha integracija u društvo, budući da navedena znanja omogućuju lakši pronalazak posla sa svrhom osiguravanja dostatnih sredstava za život te lakše snalaženje u novom okruženju.

Koja je procedura za odobrenje prava na spajanje obitelji?

Spomenuti članovi obitelji, svoj boravak reguliraju prema odredbama Zakona o strancima (NN 133/20), iznimno maloljetna djeca koja nisu zasnovala svoju obitelj slijede pravni položaj azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom, što potvrđuje Ministarstvo unutarnjih poslova odlukom (čl. 66. st. 2 .i 3. ZMPZ-a). Kako bi se regulirao status boravka člana obitelji azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom, potrebno je podnijeti zahtjev za odobrenje privremenog boravka u policijskoj upravi ili policijskoj postaji prema mjestu boravišta ili namjeravanog boravišta. Za ostvarenje navedenog prava, potrebno je dokazati svrhu privremenog boravka, odnosno činjenicu pripadnosti jednoj od kategorija članova obitelji kojima se priznaje pravo na spajanje obitelji. Zakonodavac ipak, ne isključuje a priori mogućnost da osobe koje nemaju dokumentaciju kojom bi dokazale povezanost s osobom kojoj je odobren azil ili supsidijarna zaštita, uživaju pravo na spajanje obitelji. Tijelo koje provodi postupak mora uzeti u obzir sve okolnosti na temelju kojih se može procijeniti postoji li odnos za koji stranka tvrdi da postoji. Također, tijelo koje donosi odluku, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova, ne smije donijeti odluku o odbijanju zahtjeva samo na temelju činjenice da ne postoji službena dokumentacija kojom se dokazuje srodnički odnos.

Tko nema pravo na spajanje obitelji?

Važno je napomenuti, da pravo na boravak u RH, na temelju prava na spajanje obitelji nema član obitelji azilanta koji prima pomoć ili zaštitu tijela ili agencija Ujedinjenih naroda, s iznimkom UNHCR-a; ima odobren boravak u zemlji koja mu temeljem toga priznaje ista prava i obveze kao svojim državljanima; postoji sumnja da je počinio nepolitičko kazneno djelo ili djelo koje je u suprotnosti s ciljevima i načelima UN-a (očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, razvoj prijateljskih međunarodnih odnosa, očuvanje međunarodne suradnje i druga). Isto tako, pravo na spajanje obitelji nema član obitelji stranca kojem je odobrena supsidijarna zaštita, ako postoji sumnja da je sudjelovao u izvršenju zločina protiv mira, čovječnosti, ratnog zločina ili drugog teškog kaznenog djela za koje se prema kaznenom zakonu RH može izreći kazna zatvora od najmanje 5 godina, odnosno djela koje je u suprotnosti s ciljevima i načelima UN-a (čl. 66. st. 5.).

Kako je pravo na spajanje obitelji uređeno u EU?

Zakonodavstvo EU ne uređuje pravo na spajanje obitelji azilanta i stranaca, već stavlja fokus na omogućavanje funkcioniranja slobodnog tržišta, a pitanje međunarodne zaštite u pravilu ostavlja na uređenje državama članicama. Ipak, ponekad i pravo na spajanje obitelji dovodi do primjene prava EU. Slučaj “Zambrano” u sudskoj praksi Suda Europske Unije prikazuje važnost instituta spajanja obitelji. Ruiz Zambrano i supruga došli su u Belgiju 1999. godine te su podnijeli zahtjev za odobrenjem azila, koji je bio odbijen. Zbog građanskog rata u Kolumbiji, zemlji njihovog podrijetla, nisu deportirani, već su ostali živjeti u Belgiji gdje su 2003. godine, a zatim i 2005. godine dobili djecu. Prema zakonu u Kolumbiji djeca koja nisu rođena u Kolumbiji ne dobivaju državljanstvo automatski, nego jedino ako to roditelji zatraže, a prema belgijskom nacionalnom kodeksu, djeca bez državljanstva rođena u Belgiji stječu belgijsko državljanstvo. Ured za strance odbio je njihov zahtjev za odobrenje privremenog boravka na temelju činjenice da su članovi obitelji belgijskih državljana, ali je Sud EU odlučio da je takva odluka protivna Ugovoru o funkcioniranju Europske Unije jer suštinski onemogućava državljanima EU-a da uživaju svoja prava.

Funkcionira li pravo na spajanje obitelji u RH?

U Republici Hrvatskoj, u 2018. godini, podneseno je 39 zahtjeva za ostvarenjem prava na spajanje obitelji, od čega su odobrena 29, dok je za ostalih 10, u trenutku objave podataka (siječanj 2019. godine), postupak još bio u tijeku. Od podnesenih zahtjeva, najviše ih je iz Sirije (25), slijedi Irak (9) a po 1 zahtjev je stigao od državljana Egipta, Jemena, Rusije, Turske i Sudana. Prema Indeksu razvijenosti politika integracije migranata 2020. godine (MIPEX), mogućnost ostvarenja prava na spajanje obitelji je ocjenjena “napola povoljnom” (halfway favourable) s prosječnom ocjenom 48/100 što je pad u odnosu na 2014. godinu kada je prosječna ocjena iznosila 52/100. U izvješću se navodi da Hrvatska ispunjava samo minimum EU standarda, slično kao i u ostatku zemalja srednje Europe. Hrvatski pravni centar, izdvaja probleme koji se često javljaju u praksi: na primjer, činjenica da se u svakoj državi ne nalazi diplomatsko ili konzularno predstavništvo RH; pribavljanje dokumenata na hrvatskom jeziku; dugotrajno čekanje jer se zakonski rokovi ne poštuju itd. Prema navedenim podacima, iako Hrvatska ima uređen sustav, u praksi je vidljivo mnogo nedostataka, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama EU. Ustav RH jamči dostojanstvo obiteljskog života, iz čega proizlazi da je dužnost RH omogućiti spajanje obitelji ljudima koji se u RH nalaze zbog nemogućnosti boravka u svojoj matičnoj zemlji. Nadalje, članovi obitelji azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u pravilu prolaze kroz iste ili slične nedaće kao i sami azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom te bi se zbog toga trebalo učiniti sve da im se olakša dolazak u RH.


KAKO OSOBA POD MEĐUNARODNOM ZAŠTITOM MOŽE OSTVARITI PRAVO NA SMJEŠTAJ?

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ) status azila, odnosno status stranca pod supsidijarnom zaštitom stječe se danom uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite. U trenutku stjecanja statusa azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom većina stranaca tražitelja međunarodne zaštite je smješteno u Prihvatilište za traženje azila u Zagrebu. Prihvatilište je ustrojstvena jedinica Ministarstva. Stjecanjem statusa azilanta, odnosno statusa stranca pod supsidijarnom zaštitom stječu se i razna prava, a jedno od njih je i pravo na smještaj.

Pravo na smještaj azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom imaju u slučaju ako nemaju novčana sredstva ili imovinu kojima mogu osigurati uzdržavanje (čl. 67. st. 1. ZMPZ-a). Pravo na smještaj podrazumijeva imati pravo da se azilantu ili strancu pod supsidijarnom zaštitom pronađe smještaj, podmire troškovi najma stana ili kuće u kojoj su smješteni, podmire troškovi režija i održavanja te po potrebi taj prostor može biti opremljen i adaptiran. Pravo na smještaj traje najdulje dvije godine od dana uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite (čl. 67. st. 4. ZMPZ-a).

Postupak za priznavanje prava na smještaj pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnom centru za socijalnu skrb (čl. 67. st. 2. ZMPZ-a). Nadležni centar za socijalnu skrb je centar prema prebivalištu azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom, a ako se azilant ili osoba pod supsidijarnom zaštitom nalazi u prihvatilištu onda je nadležan Centar za socijalnu skrb Novi Zagreb. Postupak se pokreće na osobni zahtjev azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom. Pomoć pri podnošenju zahtjeva mogu pružiti službenici odjela za integraciju ministarstva unutarnjih poslova ili djelatnici neke od udruga koja pomaže izbjeglicama ili migrantima kao što je npr. Hrvatski pravni centar.

O zahtjevu Centar odlučuje rješenjem. Protiv rješenja se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. O žalbi odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi rješenjem. Protiv tog rješenja se može podnijeti tužba nadležnom upravnom sudu u roku od osam dana od dana dostave rješenja (čl. 67. st. 3. ZMPZ-a).

Azilant ili stranac pod supsidijarnom zaštitom kojem je odobren smještaj nema pravo odabrati grad u kojem će mu smještaj biti određen. Lokacija smještaja ovisi o raspoloživosti useljivih prostora u državnom vlasništvu. U slučaju da osoba kojoj je određen smještaj, odbije smještaj jer joj ne odgovara lokacija, gubi pravo na smještaj.

Pravo na smještaj azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom prestaje na osobni zahtjev osobe kojoj je odobren smještaj, ako bez opravdanog razloga osoba odbije osigurani smještaj, ako bez opravdanog razloga neprekidno duže od 30 dana ne boravi na prijavljenoj adresi, ako se utvrdi da osoba ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na smještaj, ako se utvrdi da se osoba ne skrbi o osiguranom smještaju s pažnjom dobrog gospodara te ako se utvrdi da osoba koristi osigurani smještaj suprotno njegovoj namjeni. Centar će nakon što utvrdi navedene pretpostavke za prestanak prava na smještaj, ukinuti rješenje o dodjeljivanju smještaja i donijeti novo rješenje kojim utvrđuje prestanak prava na smještaj, protiv kojeg se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Također pravo na smještaj prestaje istekom roka od dvije godine od dostave rješenja o odobrenju azila ili supsidijarne zaštite (čl. 67. st. 8. ZMPZ-a). U tom slučaju , azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na smještaj sukladno propisima kojima se uređuje područje socijalne skrbi (čl. 67. st. 5. ZMPZ-a).

Ako Centar utvrdi da azilant odnosno stranac pod supsidijarnom zaštitom ima novčana sredstva ili imovinu kojima bi mogao sudjelovati u plaćanju troškova smještaja, rješenjem o priznavanju prava na smještaj odredit će da azilant odnosno stranac pod supsidijarnom zaštitom sudjeluje u plaćanju troškova smještaja uplatom na račun Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Ako to bude utvrđeno nakon izvršnosti rješenja o priznavanju prava na smještaj, ukinut će rješenje i donijeti novo kojim će priznati pravo na smještaj azilantu ili strancu pod supsidijarnom zaštitom i utvrditi obvezu sudjelovanja u plaćanju troškova smještaja (čl. 67. st. 6. i 7. ZMPZ-a).


PRAVO NA ZDRAVSTVENU ZAŠTITU TRAŽITELJA AZILA, AZILANATA, STRANACA POD PRIVREMENOM I SUPSIDIJARNOM ZAŠTITOM

1. Što vas čeka pri dolasku u prihvatilište?

Prema Pravilniku o sadržaju zdravstvenog pregleda tražitelja azila, azilanata, stranaca pod privremenom zaštitom i stranaca pod supsidijarnom zaštitom (NN 39/08, dalje: Pravilnik) pri dolasku u prihvatilište provodi se dezinsekcija osoba i odjeće te pranje i izmjena odjeće. Također, liječnik ili osoblje prihvatilišta obavlja orijentacijski zdravstveni pregled kako bi se uočili znakovi nekih bolesti te kako bi se provjerilo ima li osoba povišenu temperaturu, proljev ili osip. Osoba će se po potrebi uputiti liječniku (čl. 2. Pravilnika).

2. Što predstavlja osnovni, a što dopunski liječnički pregled?

Tražitelji azila trebaju obaviti osnovni fizikalni liječnički pregled tijekom prvih sedam dana boravka u prihvatilištu. Cilj pregleda je otkrivanje akutnih zaraznih bolesti i utvrđivanje cijepnog statusa. Tražitelj treba primiti nužna cjepiva, dobiti pisanu potvrdu o liječničkom pregledu te uputu o zdravstvenom nadzoru u trajanju od 21 dan (čl. 3. Pravilnika) Tijekom tog razdoblja manifestirat će se određene zarazne bolesti ako su one prisutne (npr. žuta groznica, ospice itd.) (čl. 7. Pravilnika).

Dopunski liječnički pregled s pretragama je usmjeren na otkrivanje eventualnih kroničnih zaraznih bolesti ili kliconoštvo kao i daljnja cijepljenja, a tražitelj azila ga treba obaviti u okviru pribavljanja zdravstvene svjedodžbe. Navedenu svjedodžbu treba priložiti uz ostalu dokumentaciju u slučaju pozitivnog rješenja njihova zahtjeva o statusu azilanta, a prije izdavanja, odnosno preuzimanja osobnih dokumenata o statusu azilanata. Pozitivan nalaz neke kronične zaraze ne može utjecati na odluku o dobivanju statusa azilanata (čl. 4. Pravilnika).

3. Tko sve može ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj?

Prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (NN 80/13, 15/18; dalje: ZOZOZZS) pravo na zdravstvenu zaštitu mogu ostvariti:

1.) stranac na kratkotrajnom boravku,

2.) stranac na privremenom boravku koji nije obvezno zdravstveno osiguran u skladu s ovim Zakonom,

3.) tražitelj međunarodne zaštite,

4.) stranac pod privremenom zaštitom,

5.) azilant,

6.) stranac – član obitelji azilanta,

7.) stranac pod supsidijarnom zaštitom,

8.) stranac – član obitelji stranca pod supsidijarnom zaštitom,

9.) stranac koji nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj (čl. 17. ZOZOZZS).

4. U kojim slučajevima stranci ne moraju osobno snositi troškove zdravstvene zaštite?

Tražitelji međunarodne zaštite, stranci pod privremenom zaštitom, azilanti te njihovi članovi obitelji, stranci pod supsidijarnom zaštitom te njihovi članovi obitelji, stranci koji su žrtve trgovanja ljudima, stranci maloljetnici koji su napušteni ili su žrtve organiziranog kriminala ili su iz drugih razloga ostali bez roditeljske zaštite, skrbništva ili bez pratnje, stranci oboljeli od kolere, kuge, virusnih hemoragijskih groznica ili trbušnog tifusa ne moraju osobno snositi troškove zdravstvene zaštite već njih osigurava RH (čl. 19. st. 1. ZOZOZZS).

5. Kakva prava u pogledu zdravstvene zaštite imaju tražitelji međunarodne zaštite?

Tražitelji međunarodne zaštite (što uključuje i tražitelje azila) imaju pravo na prvi zdravstveni pregled, na hitnu medicinsku pomoć (pomoć potrebna radi otklanjanja neposredne opasnosti za život i zdravlje) te prijeko potrebno liječenje bolesti i ozbiljnih mentalnih poremećaja te na posebnu i odgovarajuću medicinsku i drugu pomoć ako je riječ o žrtvama mučenja, silovanja i drugih oblika fizičkog, psihičkog i spolnog nasilja (čl. 20. st. 1., st. 2., st. 4. ZOZOZZS).

6. Kakva prava u pogledu zdravstvene zaštite imaju azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom?

Azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom te njihovi članovi obitelji ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu u istom opsegu kao osigurana osoba iz obveznoga zdravstvenog osiguranja. Pravo na zdravstvenu zaštitu ostvaruju na temelju važećeg dokumenta koji je izdalo ministarstvo nadležno za unutarnje poslove (čl. 21. st. 1., st. 2. ZOZOZZS). Dakle, za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu nije potrebna zdravstvena iskaznica koju izdaje HZZO već dokument koji izdaje MUP.

7. Kakva prava u pogledu zdravstvene zaštite imaju stranci pod privremenom zaštitom?

Stranci pod privremenom zaštitom imaju pravo na hitnu medicinsku pomoć, a ranjive skupine imaju pravo i na posebnu odgovarajuću medicinsku i drugu pomoć (čl. 20. st. 3. ZOZOZZS).

8. Što predstavlja obvezno zdravstveno osiguranje?

Obvezno zdravstveno osiguranje je obvezno za sve osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj i strance s odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj, a provodi ga Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Ono pokriva troškove osnovnih i hitnih zdravstvenih usluga, a sve ostalo (specijalistički pregledi i usluge, bolničko liječenje, određeni lijekovi i dr.) zahtijeva dodatno plaćanje ili dopunsko zdravstveno osiguranje.


kako steći hrvatsko državljanstvo prirođenjem?

Sukladno Zakonu o hrvatskom državljanstvu, hrvatsko državljanstvo stječe se, između ostalih razloga, temeljem prirođenja. Osoba koja je dobila azil u Hrvatskoj i želi postati hrvatski državljanin, ima pravo ako udovoljava određenim uvjetima:

1. da je navršio 18. godina života;

2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo;

3. da živi u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na stalnom boravku;

4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje, s time da su osobe starije od 60. godina od ovoga oslobođene;

5. da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo. [1]

Smatrat će se da je udovoljeno pretpostavci iz točke 2 ako je zahtjev podnijela osoba koja je bez državljanstva ili koja će ga prema zakonu zemlje čije je državljanin izgubiti samim prirođenje.[2]

Prethodno navedeno predstavlja uvjete za stjecanje državljanstva prirođenjem, međutim postoji i stjecanje državljanstva prirođenjem pod povoljnijim uvjetima u slučaju kada stranac stupi u brak s hrvatskim državljaninom. Također, pod navedenim se smatra da osoba koja nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći državljanstvo ako poštuje pravni poredak RH, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo.[3] Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu bi značilo da je potrebno podnijeti dokazni materijal kao što bi bile isprave starijeg datuma kojima se dokazuje osobno nacionalno izjašnjavanje u pravnom prometu, npr. ovjerena preslika radne knjižice, indeksa, ako je u njima upisan podatak o nacionalnosti.


ŠTO AKO OSOBA NE MOŽE DOBITI OTPUST IZ DRŽAVLJANSTVA SVOJE DRŽAVE?

Ako osoba ne može dobiti otpust iz državljanstva svoje države, dovoljna je izjava da se odriče stranog državljanstva. Nakon što je stranac podnio zahtjev za otpust iz stranog državljanstva, odobrit će mu se zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo ako ispunjava sve prethodno navedene uvjete. Stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom i kojem je odobren stalni boravak i živi na području Republike Hrvatske, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo te je potrebno da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je plaćeno sve što se duguje te da ne postoje sigurnosne zapreke za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Nadalje, prema Zakonu o strancima, stalni boravak može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekinuti boravak u razdoblju od pet godina, u što se uključuje i privremeni boravak, azil ili supsidijarna zaštita. Neprekinut boravak obuhvaća razdoblje od pet godina u kojima je osoba izbivala iz Republike Hrvatske višekratno do 10 mjeseci ili jednokratno do šest mjeseci. U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.[4] Zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, za prestanak starog državljanstva i za utvrđivanje hrvatskog državljanstva podnosi se osobno u policijskoj postaji, prema mjestu odobrenog privremenog odnosno stalnog boravka. Ministarstvo unutarnjih poslova odbit će zahtjev za stjecanje ili za prestanak državljanstva ako nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke.


U KOJEM SE TRENUTKU POSTAJE HRVATSKIM DRŽAVLJANINOM?

Hrvatskim državljaninom postaje se danom kada je zaprimljeno rješenje o primitku u hrvatsko državljanstvo. Obrazac zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva može se pronaći na web stranici Ministarstva unutarnjih poslova.[5]



[1] (čl. 8. st.1., 1.-5. ZHD)

[2] (čl.8. st. 2. ZHD)

[3] (čl. 16. st. 1. ZHD)

[4] (čl. 92. st. 1., 2., 3. ZS)

[5] (https://mup.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/drzavljanstvo/obrazac1_stjecanje_prirodjenje_punoljetni.pdf)


što je dublinska uredba?

Dublinska uredba (Uredba (EU) br. 604/2013, stupila na snagu u srpnju 2013. godine) zakon je Europske unije koji uređuje koja je država članica EU-a odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog od strane osoba koje traže međunarodnu zaštitu unutar Europske unije. Uz Dublinsku uredbu važna je i Uredba EURODAC koja uspostavlja europsku bazu podataka otisaka prstiju osoba koje su iregularno stupile na teritorij Europske unije. Dublinska uredba ima za cilj osigurati brz pristup postupcima azila i razmatranje meritornog zahtjeva od strane jedne, jasno određene države članice Europske unije.

Pošto je potrebno ispitati svaki zahtjev za azilom podnesen na teritoriju Europske unije, svaka država članica mora biti u stanju utvrditi je li i kada je odgovorna za rješavanje zahtjeva. Kriteriji za utvrđivanje odgovornosti postavljeni su hijerarhijskim redoslijedom: obiteljski razlozi, nedavno posjedovanje vize ili dozvole boravka u državi članici te je li podnositelj zahtjeva stupio na teritorij Europske unije regularno ili neregularno. Dublinska uredba poboljšava učinkovitost sustava za razmatranje zahtjeva za azil raznim pravnim instrumentima, kao što su mehanizam ranog upozoravanja, pripravnosti i upravljanja krizama te usmjerenost na rješavanje temeljnih nefunkcionalnih uzroka nacionalnih sustava azila ili problema koji proizlaze iz određenih propisa. Uredba, također, sadrži i neka jamstva zaštite same osobe podnositelja zahtjeva kao što su: obvezni osobni razgovor s podnositeljem, razna jamstva za maloljetnike uključujući osiguranje najboljeg interesa djeteta, proširene mogućnosti ponovnog spajanja s rodbinom, obvezu osiguranja besplatne pravne pomoći na zahtjev i slično. Postavljeno je ograničenje trajanja postupka koji ne smije trajati dulje od 11 mjeseci da bi se preuzela odgovornost nad osobom, tj. 9 mjeseci da bi se osobu primilo natrag.

Dublinska uredba propisuje pravilo da je za razmatranje zahtjeva za azil prvenstveno odgovorna država članica u koju je tražitelj azila najprije ušao, osim u slučaju postojanja nekih od navedenih kriterija odgovornosti. Pravilo ''prvog ulaska'' pokazalo se problematičnim iz nekoliko razloga, kao što je npr. činjenica da ono vrši izravan pritisak na zemljopisno najizloženije države članice koje čine vanjsku granicu Europske unije. Posljednjih nekoliko godina zbog velikog priljeva izbjeglica otkrili su se ozbiljni nedostatci u sustavima azila nekih država članica Unije i njihove nesposobnosti pri obrađivanju zahtjeva za azil. Ljudska prava se naširoko krše prilikom razmatranja zahtjeva za azil i s tražiteljima se često postupa nehumano.

Postavlja se pitanje što u slučaju da se tražitelj azila nalazi na području države članice koja nije odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva za azil? Članak 17. Dublinske uredbe omogućuje svakoj državi članici ispitati zahtjev za azil čak i ako takvo ispitivanje nije njezina odgovornost, što predstavlja iznimku od pravila ''prvog ulaska''. Navedena odredba omogućuje rasterećenje sustava graničnih država članica Europske unije od velikog broja podnesenih zahtjeva za azilom koji su još uvijek u porastu od vala izbjeglica 2015. godine.

Važno je naglasiti da je Dublinska uredba pisana u skladu s načelom ''non refoulement''. Načelo ''non refoulement'' štiti izbjeglice koje se nađu na području izvan svoje zemlje podrijetla od prisilnog vraćanja na teritorij gdje postoji vjerojatnost da bi bili prognani, mučeni ili ubijeni. To načelo, zapravo, obuhvaća sve slučajeve nehumanog postupanja pa se na njega može pozvati i u slučaju kada osoba smatra da će na području neke države članice biti tretirana na način protivan temeljnim ljudskim pravima. Dublinska uredba izričito propisuje da se transfer osobe unutar Europske unije ne smije izvršiti u slučaju sistemskih nedostataka u postupku azila koji bi rezultirali neljudskim ili ponižavajućim postupcima. U takvom slučaju, država članica, u kojoj se tražitelj azila nalazi, mora utvrditi može li se druga država članica smatrati odgovornom na temelju kriterija postavljenima Dublinskom uredbom. U slučaju da se niti jedna druga država članica ne može smatrati odgovornom za razmatranjem zahtjeva, država članica u kojoj se tražitelj azila nalazi odgovorna je za njegov zahtjev za azil.

Sudska praksa Suda Europske unije sekundarno je zakonodavstvo prilikom provedbe Dublinske uredbe. Sud Europske unije primjenom odredaba Dublinske uredbe na konkretne slučajeve oblikuje migracijsko pravo Europske unije i na taj način daje posredna uputstva državama članicama kako razriješiti eventualne izazove s kojima se susretnu. Uvidom u sudske odluke Suda Europske unije možemo zaključiti da je primjena Dublinske uredbe veoma raznolika te da se njezine odredbe mogu tumačiti na više od jednog načina.

Najbolji primjer diskutabilnosti Dublinske uredbe bili bi slučajevi C-490/16 A.S. i C-646/16 Jafari. Ukratko, u slučajevima se radi o slučaju kada su 2016. godine državljanin Sirije i dvije afganistanstke obitelji prešli granicu između Srbije i Hrvatske, iako nisu posjedovali odgovarajuću vizu. Hrvatske su vlasti potom bile organizirale prijevoz tih osoba do granice Hrvatska-Slovenija s ciljem pomoći im u odlasku u druge države članice kako bi ondje mogli podnijeti zahtjev za međunarodnom zaštitom. Sirijski je državljanin nakon toga ponio takav zahtjev u Sloveniji, dok su članovi afganistanskih obitelji to učinili u Austriji. Međutim, i Slovenija i Austrija zauzele su stajalište da su podnositelji zahtjeva ušli u Hrvatsku ''nezakonito'', pa su, prema Dublinskoj uredbi, Hrvatske vlasti bile odgovorne za ispitivanjem osnovanosti njihovih zahtjeva za azil. Dotične su osobe osporile navode Slovenije i Austrije pred sudovima, tvrdeći da se njihov ulazak u Hrvatsku ne može smatrati neregularnim te da su Slovenija i Austrija dužne obraditi njihove zahtjeve sukladno Dublinskoj uredbi. S jedne strane, nezavisna odvjetnica Sharpston Suda Europske unije iznijela je stajalište da su u iznimnim okolnostima izbjegličke krize države članice kod kojih je zahtjev najprije podnesen odgovorne za njegovo razmatranje prema odredbama Dublinske uredbe. S druge strane, Sud Europske unije imao je posve suprotno stajalište: sud je presudio da je Hrvatska odgovorna za ispitivanje zahtjeva osoba koje su masovno prešle njezinu granicu tijekom migracijske krize 2015. i 2016. godine jer se za te osobe smatra da su granicu prešle neregularno. Sud je svoju odluku obrazložio na način da država članica Europske unije, koja je iz humanitarnih razloga odlučila odobriti ulazak na svoj teritorij ne-državljana Europske unije koji nemaju vizu (niti pravo na istu), ne može biti oslobođena od odgovornosti ispitivanja zahtjeva za azil.


KOJI SU UVJETI ZA ODOBRENJE PRIVREMENOG BORAVKA, DUGOTRAJNOG BORAVIŠTA I STALNOG BORAVKA DRŽAVLJANA TREĆIH ZEMALJA U RH?

1. Privremeni boravak

KOJI SU UVJETI ZA ODOBRENJE PRIVREMENOG BORAVKA?

Prema Zakonu o strancima (NN 133/20, dalje u tekstu: ZS) državljaninu treće zemlje odobrit će se privremeni boravak ako: dokaže svrhu privremenog boravka, ima valjanu stranu putnu ispravu, ima sredstva za uzdržavanje, ima zdravstveno osiguranje, uz zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka priloži dokaz da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku, osim ako je upućeni radnik odnosno student, istraživač ili osoba premještena unutar društva koja se koristi mobilnošću iz druge države članice EGP-a (Europskog gospodarskog prostora), nema zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku i boravka u Republici Hrvatskoj ili izdano upozorenje u Schengenskom informacijskom sustavu u svrhu zabrane ulaska, ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 59. ZS-a).

U KOJE SVRHE SE MOŽE ODOBRITI PRIVREMENI BORAVAK?

Privremeni boravak odobrava se državljaninu treće zemlje koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu: spajanja obitelji, srednjoškolskog obrazovanja, studiranja, istraživanja, humanitarnog razloga, životnog partnerstva, rada, rada upućenog radnika, boravka osobe s dugotrajnim boravištem u drugoj državi članici EGP-a, u druge svrhe, boravka digitalnih nomada (čl. 57. ZS-a).

KOME SE PODNOSI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE ODOBRENJA ZA PRIVREMENI BORAVAK?

Zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak podnosi se u diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske. Iznimno, državljanin treće zemlje kojem je za ulazak u Republiku Hrvatsku potrebna viza može zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnijeti u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji ako: je član uže obitelji hrvatskog državljanina, je životni ili neformalni životni partner hrvatskog državljanina, dolazi radi studiranja na visokom učilištu, na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini, je istraživač koji dolazi na temelju ugovora o gostovanju, je član uže obitelji istrživača ili državljana treće zemlje koji dolazi radi studiranja, podnosi zahtjev za odobrenje privremenog boravka zbog humanitarnih razloga, je član obitelji nositelja »EU plave karte« (čl. 58. st. 1., 3. ZS-a).

Zahtjev za odobrenje privremenog boravka državljanin treće zemlje kojemu za ulazak u Republiku Hrvatsku nije potrebna viza, može podnijeti i u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu namjeravanog boravka državljanina treće zemlje (čl. 58. st. 2. ZS-a).

NA KOJI ROK SE IZDAJE ODOBRENJE ZA PRIVREMENI BORAVAK?

Odobrenje za privremeni boravak izdaje se na rok važenja do godine dana. Državljaninu treće zemlje odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom ili životnog partnerstva s hrvatskim državljaninom izdaje se s rokom važenja do dvije godine (čl 61. st. 1., 6. ZS-a).

2. Dugotrajno boravište

KAD SE MOŽE ODOBRITI DUGOTRAJNO BORAVIŠTE?

Dugotrajno boravište može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci. U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Državljaninu treće zemlje dugotrajno boravište neće se odobriti ako mu je poništen azil ili supsidijarna zaštita. (čl. 150. st. 1.-4. ZS-a)

KOME SE PODNOSI ZAHTJEV ZA ODOBRENJE DUGOTRAJNOG BORAVIŠTA?

Zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje podnosi u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta, a odluku o zahtjevu donosi Ministarstvo unutarnjih poslova (čl. 152. st. 1.-2. ZS-a).

KOJI SU UVJETI ZA ODOOBRENJE DUGOTRAJNOG BORAVIŠTA?

Državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu odobriti će se dugotrajno boravište, ako ispunjava sljedeće uvjete: ima valjanu stranu putnu ispravu, ima sredstva za uzdržavanje, ima zdravstveno osiguranje, zna hrvatski jezik i latinično pismo, ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost. Osobe bez državljanstva i državljani trećih zemalja koji imaju odobren azil ili supsidijarnu zaštitu sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita ne moraju ispunjavati uvjet da imaju valjanu putnu ispravu (čl. 153. st. 1.-2. ZS).

3. Stalni boravak

KAD SE MOŽE ODOBRITI STALNI BORAVAK?

Stalni boravak može se odobriti državljaninu treće zemlje koji je: član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva, pripadnik hrvatskog naroda sa stranim državljanstvom ili bez državljanstva koji svoj status dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za odnose s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj, a do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno tri godine odobren privremeni boravak, do dana podnošenja zahtjeva imao neprekidno tri godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje deset godina, što se dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za stambeno zbrinjavanje, maloljetno dijete koje do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak ima neprekidno tri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji, a jedan od roditelja ima odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište, imao prebivalište u Republici Hrvatskoj na dan 8. listopada 1991. te je korisnik programa povratka ili obnove ili stambenog zbrinjavanja, što se dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za stambeno zbrinjavanje i za kojeg je utvrđeno da se vratio s namjerom da trajno živi u Republici Hrvatskoj, uz obvezu da priloži dokaz o nekažnjavanju iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku, rođen u Republici Hrvatskoj i od rođenja živi na području Republike Hrvatske, ali zbog opravdanih razloga na koje nije mogao utjecati nije imao reguliran boravak, maloljetno dijete koje živi u Republici Hrvatskoj: 1. čiji jedan od roditelja, u trenutku rođenja djeteta, ima odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište uz suglasnost drugog roditelja, 2. čiji jedan roditelj, u trenutku rođenja djeteta, ima odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj, a drugi je roditelj nepoznat, umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi ili potpuno odnosno djelomično lišen poslovne sposobnosti u odnosu na roditeljsku skrb (čl. 156., st. 1. ZS).

KOME SE PODNOSI ZAHTJEV ZA ODOBRENJE STALNOG BORAVKA?

Državljanin treće zemlje podnosi zahtjev za odobrenje stalnog boravka u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta, a o zahtjevu odlučuje Ministarstvo unutarnjih poslova (čl. 157., st. 1.-2., ZS).

KOJA PRAVA IMAJU DRŽAVLJANI TREĆIH ZEMALJA NA DUGOTRAJNOM BORAVIŠTU I STALNOM BRAVKU?

Državljanin treće zemlje na dugotrajnom boravištu odnosno na stalnom boravku ima pravo na: rad i samozapošljavanje, stručno usavršavanje, obrazovanje i studentske stipendije, osim državne stipendije, socijalnu skrb, doplatak za djecu, porezne olakšice, pristup tržištu roba i usluga, slobodu udruživanja i povezivanja te članstva u organizacijama koje zastupaju radnike ili poslodavce ili organizacijama čiji članovi obavljaju posebno zanimanje, uključujući i naknade koje im takve organizacije daju (čl. 159. st.1. ZS).


Imaju li tražitelji međunarodne zaštite pravo na besplatnu pravnu pomoć?

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ) pravo na besplatnu pravnu pomoć ima tražitelj i stranac u transferu ako ne posjeduje dovoljna novčana sredstva ili veće vrijednosti (čl. 60. st. 1. ZMPZ-a). Pravo na besplatnu pravnu pomoć ima i azilant kao i stranac pod supsidijarnom zaštitom (čl. 72. st. 1. ZMPZ-a).

  1. KAKO SE OSTVARUJE BESPLATNA PRAVNA POMOĆ?

Besplatna pravna pomoć se ostvaruje na dva načina, ovisno o obliku pravne pomoći. Postupak za ostvarivanje primarne pravne pomoći pokreće se tako da se osoba koja ju želi ostvariti neposredno obrati ovlaštenoj udruzi, upravnom tijelu županije, pravnoj klinici ili Gradskom uredu za opću upravu Grada Zagreba. Sekundarna pravna pomoć se ostvaruje podnošenje zahtjeva za odobravanje pravne pomoći. Zahtjev se podnosi Gradskom uredu za opću upravu Grada Zagreba ili nadležnom upravnom tijelu županije. Zahtjev se podnosi u obliku propisanog obrasca kojeg možete dobiti dolaskom u nadležno tijelo.

  1. KADA ĆE SE PRIHVATITI ZAHTJEV I ODOBRITI PRUŽANJE BESPLATNE PRAVNE POMOĆI?

Prema Pravilniku o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15, čl. 8. st. 2., dalje: Pravilnik) upravni sud će odlučiti da tražitelj ima pravo na besplatnu pravno pomoć ako:

1. ukupna novčana sredstva korisnika i članova kućanstva ne prelaze iznos proračunske osnovice,

2. ukupna vrijednost pokretne imovine korisnika i članova kućanstva ne prelazi iznos prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj,

3. ukupna vrijednost nepokretne imovine korisnika i članova kućanstva ne prelazi iznos od 60 proračunskih osnovica,

4. korisnik iz objektivnih razloga ne može raspolagati novčanim sredstvima, stvarima veće vrijednosti i/ili imovinom te ako

5. prihod ili imovina kojom korisnik može raspolagati ne prelazi iznos iz točke 1., 2. ili 3. ovoga stavka.


  1. ŠTO PODRAZUMIJEVA BESPLATNA PRAVNA POMOĆ

Besplatna pravna pomoć podrazumijeva pomoć u sastavljanju tužbe, zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu i oslobođenje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora (čl. 60. st. 2. ZMPZ-a).

4. TKO SU PRUŽATELJI PRAVNE POMOĆI?

Pružatelji pravne pomoći su odvjetnici i pravnici iz udruga registriranih za pružanje pravne pomoći u ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa (čl. 60. st. 4. ZMPZ-a). Utvrđena je lista pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite 2020. godine od ukupno 20 pružatelja, a sadrži njihove adrese i kontakt putem kojeg se korisnik može obratiti odvjetniku ili pravniku registriranih udruga. Lista pružatelja pravne pomoći se može pronaći na web stranicama Ministarstva unutarnjih poslova (https://mpu.gov.hr/besplatna-pravna-pomoc/6184).


KAKO I KADA HRVATSKO DRŽAVLJANSTVO PRESTAJE OTPUSTOM?

Mnogi stanovnici i državljani Republike Hrvatske sve više pokazuju tendenciju odlaska iz iste u bogatije i razvijenije europske zemlje, gdje planiraju i ostati. Kako bi ondje mogli ostvarivati prava kao ravnopravni građani, odlučuju se prihvatiti državljanstvo zemlje u koju su se doselili jer njihovi zakoni često ne priznaju dvojno državljanstvo. Kao najčešći razlozi za podnošenje zahtjeva za stjecanje državljanstva druge zemlje, a posljedično i otpust iz sadašnjeg, navode se zaposlenje i školovanje.

STJECANJE I PRESTANAK HRVATSKOG DRŽAVLJANSTVA OTPUSTOM

Hrvatsko državljanstvo, pretpostavke i postupak za njegovo stjecanje te njegov prestanak detaljno određuju odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN 102/19, u daljnjem tekstu: ZHD).

Prema spomenutom, hrvatsko državljanstvo može prestati otpustom, odricanjem ili po međunarodnim ugovorima (čl. 17. ZHD-a). Navedeno pravo na otpust iz hrvatskog državljanstva imaju punoljetna osoba koja je podnijela zahtjev za otpust, te dijete do navršene 18. godine života. Osoba koja je podnijela zahtjev za otpust iz hrvatskog državljanstva, osim spomenutog obavezno podnesenog zahtjeva, mora udovoljavati i sljedećim pretpostavkama. Osoba mora biti punoljetna (navršiti 18 godina života). Osoba ne smije imati smetnji glede vojne obveze. Nadalje, mora podmiriti dužne poreze, takse i druge javne dadžbine te obveze prema pravnim i fizičkim osobama u Republici Hrvatskoj za koje postoji naslov izvršnosti, odnosno ovršnosti, kako bi vjerovnici bili sigurni u namirenje svoje tražbine. Osoba mora pravno urediti imovinske obveze iz bračnog odnosa i odnosa roditelja i djece prema hrvatskim državljanima i prema osobama koje ostaju živjeti u Republici Hrvatskoj te posljednje, mora imati strano državljanstvo ili ako ga trenutno nema, dokazati da će biti primljena u strano državljanstvo (čl. 18. st. 1. ZHD-a). Naravno, sve gore spomenute pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno.

Osim punoljetne osobe sa podnesenim zahtjevom i ispunjenim za to Zakonom predviđenih pretpostavaka, otpust iz hrvatskog državljanstva može dobiti i dijete do navršene 18. godine života, također uz ispunjenje zakonskih pretpostavki. Spomenutome će hrvatsko državljanstvo prestati otpustom na zahtjev oba roditelja kojima je hrvatsko državljanstvo prestalo otpustom, ili ako je hrvatsko državljanstvo prestalo jednom od roditelja, a drugi roditelj je strani državljanin. Nadalje, posljednja mogućnost je ta da ako je hrvatsko državljanstvo prestalo jednom od roditelja, da drugi roditelj koji je hrvatski državljanin da pisanu suglasnost za otpust djeteta iz hrvatskog državljanstva (čl. 20. st. 1. ZHD-a). Dijete koje je posvojeno od stranih državljana, otpustit će se na zahtjev svojih posvojitelja (čl. 20. st. 2. ZHD-a). Navedene pretpostavke nije potrebno ispuniti kumulativno jer to nije niti moguće. Dovoljno je ispunjavanje jedne od navedenih.

Bitno je napomenuti da osoba kojoj je kao maloljetnoj hrvatsko državljanstvo prestalo otpustom ili odricanjem, ima ga pravo ponovno steći ako najmanje jednu godinu neprekidno boravi na području Republike Hrvatske i ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom (čl. 23. ZHD-a).

Naravno, za otpust iz hrvatskog državljanstva osim pretpostavaka za njegovo dobivanje, postoje i zakonskom određene zapreke odnosno negativno određene pretpostavke čije postojanje sprječava njegovo dobivanje. Tako u prvom redu otpust iz hrvatskog državljanstva ne može dobiti osoba protiv koje se u Republici Hrvatskoj vodi kazneni postupak zbog djela koje se progoni po službenoj dužnosti ili ako je u Republici Hrvatskoj osuđena na kaznu zatvora dok tu kaznu ne izdrži (čl. 18. st. 2. ZHD-a). Nadalje, nastavno na Zakonom danu i gore opisanu mogućnost (uz ostale pretpostavke) dobivanja otpusta iz hrvatskog državljanstva uz potvrđeno strano državljanstvo ili barem dokaz da će osoba u uskoro vrijeme dobiti isto, rješenje o otpustu iz hrvatskog državljanstva ukinut će se na zahtjev osobe koja je dobila otpust ako ona u roku od 3 godine nije stekla strano državljanstvo, a o tome je u roku od naredne 3 godine obavijestila diplomatsku misiju ili konzularni ured Republike Hrvatske u inozemstvu ili neposredno tijelo nadležno za donošenje rješenja o otpustu (čl. 19. ZHD-a).

Prestanak hrvatskog državljanstva odricanjem u bitnome se razlikuje od prestanka istoga otpustom. Prije svega, odreći se hrvatskog državljanstva može isključivo punoljetni hrvatski državljanin koji ima prebivalište u inozemstvu, a u isto vrijeme ima i strano državljanstvo (čl. 21. st. 1. ZHD-a). Što se tiče maloljetnih osoba, one odricanjem gube hrvatsko državljanstvo isključivo na zahtjev roditelja kojima je hrvatsko državljanstvo prestalo odricanjem ili, ne i kumulativno, ako je hrvatsko državljanstvo prestalo odricanjem jednom od roditelja, a drugi roditelj je strani državljanin (čl. 22. st. 1. ZHD-a). Izrazito je bitno napomenuti kako osoba koja se kao punoljetna odrekla hrvatskog državljanstva isto ponovno ne može steći (čl. 21. st. 2. ZHD-a), što iz spomenute jasne zakonske odredbe ne vrijedi za osobe koje su hrvatsko državljanstvo izgubili kao maloljetni.

POSTUPAK I ZAKLJUČAK

Zahtjev za prestanak hrvatskog državljanstva, te uz njega potrebne priloge, podnosi se osobno u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji, prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta. Iznimno, ako se zahtjev odnosi na osobu s invaliditetom ili maloljetnu osobu, isti se podnosi putem zakonskog zastupnika ili ovlaštenog opunomoćenika. Zahtjev za prestanak hrvatskog državljanstva može se podnijeti i putem diplomatske misije ili konzularnog ureda Republike Hrvatske u inozemstvu (čl. 24. st. 3., 4., 5. ZHD-a). Što se tiče pravnih učinaka odnosno dana prestanka državljanstva otpustom, isto prestaje danom uručenja rješenja o otpustu iz hrvatskog državljanstva (čl. 24a. st. 4. ZHD-a). Postupak otpusta iz hrvatskog državljanstva traje ovisno o složenosti svakog pojedinog zahtjeva. Nakon što za to nadležno tijelo utvrdi sve pravno relevantne činjenice, donosi se odgovarajuće rješenje. Vodeće države Europe u koje Hrvati imaju tendenciju odlaska i posljedično podnošenja zahtjeva, prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, podnesen je radi stjecanja državljanstva Austrije i Njemačke, a nešto manji broj Slovenije i Norveške.


Kako je uređen položaj osoba bez državljanstva?

Osobe bez državljanstva nazivaju se još apatridi ili apoliti. Apatridija nastaje kao posljedica sukoba zakona, zakonske i administrativne neujednačenosti, promjena državnih granica, odricanjem ili oduzimanjem državljanstva, ali i drugim promjenama koje nastaju u međunarodnim odnosima. Putem državljanstva pojedinac uživa zaštitu barem jedne države i tako punopravno sudjeluje u društvu ostvarujući građanska i politička prava. Nedostatak državljanstva u svakodnevnom životu prepreka je za ostvarivanje temeljnih prava kao što su zapošljavanje, sklapanje braka, prelazak državne granice ili korištenje zdravstvenog i mirovinskog sustava. Potrebno je razlikovati apatride od izbjeglica. Izbjeglice prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. barem formalno imaju određenu razinu međunarodne zaštite, dok osobe bez državljanstva nemaju zaštitu niti jedne države.

Prema Općoj deklaracija o ljudskim pravima iz 1948., svatko ima pravo na državljanstvo, a nitko ne smije biti samovoljno lišen svoga državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo na promjenu državljanstva. Stoga sve osobe moraju imati zakonsku vezu s nekom državom (čl. 15. Deklaracije).

Konvencija UN o pravnom položaju osobe bez državljanstva iz 1954. (dalje: Konvencija) uređuje položaj apatrida. Konvencija definira osobu bez državljanstva kao osobu koju nijedna država, na osnovu svog zakonodavstva ne smatra svojom državljankom ili državljaninom (čl. 1. st.1. Konvencije). Osoba bez državljanstva ima obveze prema zemlji u kojoj se zatekne, što podrazumijeva poštivanje njezinih zakona i propisa te mjera koje se podrazumijevaju radi održavanja javnog reda (čl. 2. Konvencije). Zabranjena je diskriminacija osoba bez državljanstva na osnovi rase, vjere ili zemlje podrijetla (čl. 3. Konvencije). Konvencija takvim osobama osigurava minimalne standarde postupanja koja sve države potpisnice moraju poštovati. Pravni položaj osoba bez državljanstva može biti uređen tako da se izjednačuje s državljanima države potpisnice ili s položajem koje ima stranac u toj državi. Prema Konvenciji, osobama bez državljanstva mora se osigurati barem jednak položaj u pogledu slobode vjeroispovijesti i vjeronauku kao i osobama s državljanstvom (čl. 4. Konvencije). Osobama bez državljanstva jamči se jednako postupanje kao i svojim državljanima u pravu na osnovno obrazovanje, kod prava na udruživanje, prava na zapošljavanje i stanovanje (čl. 15., 17., 21., i 22. Konvencije). Također, Konvencija osobama bez državljanstva jamči slobodu kretanja na području države u kojoj zakonito borave (čl. 26. Konvencije). Zahtjeva se od država ugovornica na kojima se zatekne osoba bez državljanstva da im se osiguraju osobne i putne isprave (čl. 27. i čl. 28. Konvencije). Zabranjuje se protjerivanje osoba bez državljanstva koje se zakonito nalaze na području države ugovornice, ali izričito se nalaže protjerivanje pojedinaca ako postoje ozbiljni razlozi na osnovu kojih se smatra da su u drugoj zemlji počinili zločin protiv mira, ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili neki drugi nepolitički zločin (čl. 31. Konvencije). Zaštita i minimalni standardi postupanja koji se osobama bez državljanstva osiguravaju ovom Konvencijom nisu zamjena za državljanstvo. Države ugovornice moraju olakšati takvim osobama asimilaciju i naturalizaciju.

Osim Konvencije iz 1954. koja određuje prava i obveze apatrida i država prema njima, problem osoba bez državljanstva uređuje Konvencija o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961., Konvencija UN-a o pravim djeteta iz 1989. te Konvencija o državljanstvu udate žene iz 1957.

Važnu ulogu ima Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (dalje: UNHCR) koji osim zaštite izbjeglica i izbjegličkih pitanja pomaže i osobama bez državljanstva kao posebnoj skupini osoba kojima je potrebna pomoć. Zadaća UNHCR-a je provoditi mjere identifikacije, sprječavanja i smanjena bezdržavljanstva te mjere zaštite i pružanje pomoći osobama bez državljanstva.

Poražavajuća je brojka država potpisnica Konvencije o pravnom položaju osoba bez državljanstva, do 1. srpnja 2010. svega 65, a još gori podatak da je Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva potpisalo samo 38 država. Iako je apatridija globalni problem, te prema podacima UNHCR-a 12 milijuna ljudi diljem svijeta nema zakonsku vezu s niti jednom državom, Republika Hrvatska potpisala je Konvencije, te na njezinom području nalazi izrazito mali broj osoba bez državljanstva, svega desetak.


Može li organizacija civilnog društva pružati pravnu pomoć migrantima i tražiteljima azila?

Udrugama, organizacija civilnoga društva u užem smislu, u smislu Zakona o udruga (NN 74/14, 70/17, 98/19; dalje: ZU) smatra se svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih osoba, odnosno pravnih osoba koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda ili drugih uvjerenja i ciljeva koji nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom, a bez namjere stjecanja dobiti ili drugih gospodarskih procjenjivih koristi, podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruženja (čl. 4. ZU-a). Bespredmetnim je za zaključiti kako zastupanje prava migranata i tražitelja azila spada u sferu zaštite ljudskih prava i sloboda, stoga nije za zanemariti važnost razvoja civilnoga društva, točnije udruga, na području Republike Hrvatske. Bitno je za napomenuti kako upravo pravila kojima se uređuju ustroj i djelovanje udruženja, odnosno udruge kvalificira određenu udrugu da se bavi područjem prava koje bi se doticalo zastupanja migranata i tražitelja azila.

Institut besplatne pravne pomoći, koji predstavlja bazu temeljem koje udruge mogu sudjelovati u postupku zastupanja prava migranata i tražitelja azila, koji je uređen Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći (NN 143/13, 98/19; dalje: ZBPP), određuje kako korisnici potonje mogu biti stranci na privremenom boravku pod uvjetom uzajamnosti i stranci na stalnom boravku, stranci pod privremenom zaštitom, stranci koji nezakonito borave i stranci na kratkotrajnom boravku u postupcima donošenja rješenja o protjerivanju ili rješenju o povratku ili tražitelji azila, azilanti, i stranci pod supsidijarnom zaštitom te članovi njihovih obitelji koji zakonito borave u Republici Hrvatskoj, u postupcima u kojima im pravna pomoć nije osigurana posebnim zakonom (čl. 60. st. 1. t. 3-6. ZBPP-a). Oblik pravne pomoći koju pružatelji smiju pružati može se očitovati kroz primarnu pomoć koja obuhvaća opću pravnu informaciju, pravni savjet, sastavljanje podnesaka pred javnopravnim tijelima, Europskim sudom za ljudska prava i međunarodnim organizacijama u skladu s međunarodnim ugovorima i pravilima o radu tih tijela, zastupanje pred javnopravnim tijelima te pravnu pomoć u izvansudskom mirnom rješavanju spora (čl. 9. st. 1. t. 1-5. ZBPP-a). Spomenuti oblik pravne pomoći mogu pružati, među ostalima, i ovlaštene udruge (čl. 6. st. 1. ZBPP-a). Ovlaštene udruge, u ovom smislu, bile bi udruženja čiji statut, kao temeljni akt udruge, u svojim ciljevima i djelovanjima naznačuje upravo zastupstvo prava migranata i tražitelja azila.

Sekundarna pravna pomoć, se sastoji u sastavljanju podnesaka u sudskim postupcima, zastupanju u sudskim postupcima (čl. 12. st. 1. t. 3-4. ZBPP-a). Ovaj oblik besplatne pravne pomoći očito nudi širi dijapazon mogućnosti pružanja pomoći u zastupanju migranata i tražitelja azila u ostvarivanju njihovim prava sukladno pravnom poretku. Upravo ju zbog toga mogu pružati izričito odvjetnici (čl. 6. st. 3. ZBPP-a). Doduše, potrebno je obratiti pozornost na Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ), koji pod pravnu pomoć smatra pomoć u sastavljanju žalbe, zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu, a i oslobođenje od plaćanja troškova prvostupanjskog upravnog spora (čl. 60. st. 2. ZMPZ-a), koji određuje da su pružatelji pravne pomoći odvjetnici i pravnici iz, upravo, udruga registriranih za pružanje pravne pomoći u ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa (čl. 60. st. 4. ZPMZ-a). Takva pomoć omogućena je tražitelju međunarodne zaštite i strancu u transferu te ju ostvaruju na temelju vlastitog zahtjeva ako ne posjeduje dovoljna novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti (čl. 60. st. 1. ZPMZ-a).

Slijedom navedenoga, udruge, koje su ciljevima i djelatnostima statuta određene da pružaju besplatnu pravnu pomoć kao ovlaštene, pogotovo u području zastupanja prava migranata i tražitelja azila, predstavljanju kanal temeljem kojega odvjetnici i pravnici mogu pružati pravnu pomoć sukladno ZPMZ-u, koji je propisuje pojedinosti omogućavanja međunarodne zaštite i privremene zaštite, kao i supsidijarne potrebitima. Na stranicama Ministarstva pravosuđa i uprave nalazi se registar ovlaštenih udruga za pružanje primarne pravne pomoći. Zainteresirana stranka može izabrati imenom udrugu za koju smatram da se bavi gore obrazloženom temom te ju pobliže promotriti na stranici. Na istoj stranici moguće je vidjeti pobliže ciljeve i djelatnosti udruge pa se u konačnici uvjeriti da se radi o udruzi koja se bavi zaštitom prava tražitelja azila i migranata. Registru ovlaštenih usluga moguće je pristupiti na: https://mpu.gov.hr/gradjani-21417/besplatna-pravna-pomoc/ovlastene-udruge-i-pravne-klinike-za-pruzanje-primarne-pravne-pomoci/6190.


Koja prava tražitelji azila i osobe pod međunarodnom zaštitom imaju u sustavu obrazovanja republike hrvatske?

Pravo na obrazovanje jedno je od najvažnijih prava koje bi trebalo biti zajamčeno tražiteljima azila i azilantima od strane države čiju zaštitu traže. Bez adekvatnog obrazovanja, integracija i uspjeh u isprva stranom društvu nije moguća i od početka je predodređena za neuspjeh. Na razini Vijeća Europe, Europska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje: EKLJP) koja se primjenjuje na svakoga tko se zatekne na području države članice, određuje kako nikome ne može biti uskraćeno pravo na obrazovanje (čl. 2. st. 1. Protokola 1 EKLJP-a). Ustavom je Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; u dalje: URH) određeno kako je obrazovanje dostupno svakome, pod jednakim uvjetima i u skladu s njegovim sposobnostima (URH čl. 66. st. 1.).

Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17; dalje: ZMPZ) ustavno je pravo obrazovanja konkretizirano u odnosu na tražitelje međunarodne zaštite i onih koji su je stekle, ali se njegov opseg razlikuje ovisno o tome je li osoba tražitelj azila ili osoba pod međunarodnom zaštitom. Tražiteljima azila zajamčeno je pravo na osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje maloljetnika i to pod istim uvjetima kao i hrvatskim državljanima (čl. 58. st. 1. ZMPZ-a). Maloljetnom tražitelju azila koji je započeo srednjoškolsko obrazovanje omogućuje se nastavak srednjoškolskog obrazovanja i nakon punoljetnosti (čl. 58. st. 2. ZMPZ-a). S druge strane, tražiteljima azila nije zajamčeno pravo na visoko obrazovanje i obrazovanje odraslih. No, jednom kada tražitelju azila bude odobren azil ili supsidijarna zaštita, sada osoba pod međunarodnom zaštitom, uz nastavak prava na osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, stječe i pravo na visoko obrazovanje, kao i pravo na obrazovanje odraslih (čl. 70. st. 1. i 2. ZMPZ-a). Osobe pod međunarodnom zaštitom koje su ranije završila određeni stupanj obrazovanja i stekle obrazovnu kvalifikaciju u nekoj stranoj državi (bilo matičnoj ili nekoj trećoj državi) mogu ishoditi priznanje inozemnih kvalifikacija i njihov prijevod, koji se u slučaju nepovoljnih imovinskih prilika, osigurava iz državnog proračuna Republike Hrvatske (čl. 70. st. 3-6. ZMPZ-a).

Budući da puko priznanje prava na obrazovanje pod jednakim uvjetima kao i hrvatskim državljanima ne može omogućiti kvalitetnu integraciju ponajprije zbog nepoznavanja jezika na kojem se obrazovanje provodi, zakonom su predviđeni dodatni programi obrazovanja za osobe pod međunarodnom zaštitom čiji je glavna svrha učenje hrvatskog jezika.

Maloljetnim i punoljetnim osobama pod međunarodnom zaštitom koji ne poznaju ili nedostatno znaju hrvatski jezik to se osigurava u sklopu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u obliku pripremne nastave Pravilnikom o provođenju pripremne i dopunske nastave za učenike koji ne znaju ili nedostatno znaju hrvatski jezik i nastave materinskog jezika i kulture države podrijetla učenika (NN 15/2013; dalje: Pravilnik).

Razina znanja hrvatskoga jezika provjerava se pri upisu u prvi razred osnovne škole ili pri upisu učenika u školu standardiziranim pisanim ispitom znanja hrvatskoga jezika i usmenim ispitom koju provode stručni suradnici škole (čl. 4 st. 1. Pravilnika). Odluku o uključivanju učenika u pripremnu nastavu na temelju mišljenja stručnog povjerenstva škole donosi ured državne uprave u županiji odnosno Gradski ured za kulturu i sport Grada Zagreba (u daljnjem tekstu, Ured, čl. 4 st. 5. Pravilnika). Pripremna nastava može započeti prije uključivanja u redovito pohađanje nastave ili tijekom pohađanja nastave odlukom škole, u kojem slučaju se učenik ne ocjenjuje (čl. 5. st. 2. i 3. Pravilnika). Pripremna nastava traje jedan ili dva sata dnevno u trajanju od 70 sati (čl. 5. st. 1. Pravilnika). Nakon završetka pripremne nastave stručno povjerenstvo škole provjerava naučeno znanje hrvatskoga jezika pisanim i usmenim putem te dostavlja izvješće o postignutim rezultatima povjerenstvu Ureda (čl. 5. st. 4. Pravilnika). Ured na temelju postignutih rezultata na usmenom i pisanom dijelu ispita izdaje učeniku pisanu potvrdu o završenom programu pripremne nastave (čl. 5. st. 5. Pravilnika). Nakon dostave potvrde, učenik se uključuje u redovni sustav nastave u kojem dodatno ima pravo na dopunsku nastavu hrvatskoga jezika u trajanju od jedne školske godine (čl. 5. st. 6. Pravilnika). Učenik koji nije zadovoljio na provjeri znanja, na temelju odluke Ureda ima obvezu još jedanput pohađati pripremnu nastavu (čl. 5 st. 7. Pravilnika). Jednom kada bude uključen u redovitu nastavu, učenik se prati i ocjenjuje u skladu s individualnim napredovanjem (čl. 5. st. 8. Pravilnika). Program individualnog ocjenjivanja je izrazito značajno pravo učenika koje omogućuje prilagođavanje testova i školskih obaveza primjereno znanju hrvatskog jezika. No, kako pravilnikom nije određen program ocjenjivanja, oni se u praksi razlikuju od škole do škole. Štoviše, mnoge škole nisu niti upoznate s navedenim pravom.

Za punoljetne tražitelje azila previđeno je pravo, ali i načelna obveza pohađanja besplatnog programa hrvatskog jezika, povijesti i kulture (čl. 74. st. 1. ZMPZ-a). Program se provodi na temelju Odluke o programu učenja hrvatskog jezika, povijesti i kulture za azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom radi uključivanja u hrvatsko društvo Ministarstva znanosti i obrazovanja (NN 154/2014; dalje: Odluka). Očekivano trajanje programa je od četiri mjeseca do devet mjeseci, a najmanji ukupan broj sati je 280 (čl. 0.1.2. st. 1. Odluke). Obzirom da Zakon o državljanstvu (NN 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15, 102/19; dalje: ZD) propisuje da stranac može steći hrvatsko državljanstvo prirođenjem ako, između ostalih uvjeta, poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje, program učenja hrvatskog jezika, povijesti i kulture može biti koristan onim osobama pod međunarodnom zaštitom koje imaju namjeru steći hrvatsko državljanstvo (čl. 8. st. 1. t. 4. ZD-u).

U praksi Ministarstvo znanosti i obrazovanja program održava neredovito. Iako je planirana provedba u 21 gradu Republike Hrvatske, u pravilu se održava u Zagrebu zbog većeg broja zainteresiranih sudionika. Tečajeve u Zagrebu provodi Pučko otvoreno učilište. Na kraju završetka programa svakome se sudioniku izdaje potvrda u sudjelovanju u programu s brojem ostvarenih sati učenja hrvatskog jezika.


Kako se postupa prema djeci bez pratnje?

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ) djetetom se smatra tražitelj, azilant, stranac pod supsidijarnom zaštitom i stranac pod privremenom zaštitom mlađi od 18 godina. Slijedom navedenog možemo zaključiti da su pojmovi maloljetnik i dijete sinonimi u ovom slučaju, no to nije uvijek istina. Iznimka je dijete starije od 16 godina i koje je u braku. Ono je sklapanjem braka steklo poslovnu sposobnost i može samostalno sudjelovati u postupku odobrenja međunarodne zaštite, dok za sve ostale situacije namjeru za dijete izražava zakonski zastupnik te je zahtjev djeteta obuhvaćen zahtjevom njegovog zakonskog zastupnika (čl 16. ZMPZ-a).

U ovom članku fokusirat ćemo se na dijete bez pratnje koje je po definiciji navedenog Zakona državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, mlađa od osamnaest godina, koja je ušla u Republiku Hrvatsku bez pratnje odrasle osobe odgovorne za njega u smislu roditeljske skrbi sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske, sve dok se ne stavi pod skrb takve osobe. Također, dijete bez pratnje podrazumijeva i situaciju kada je ono ostalo bez pratnje nakon ulaska u Republiku Hrvatsku (čl. 4 ZMPZ-a).

Kada je riječ o potrebama djeteta, sintagma „najbolji interes“ dolazi još iz Konvencije o pravima djeteta Ujedinjenih naroda s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Kao što je ona inkorporirana u Obiteljski zakon, tako je i u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Članak 16. navedenog zakona govori o procjeni tog najboljeg interesa djeteta uzimajući u obzir razne parametre poput djetetovog podrijetla, njegovog duševnog razvitka, njegovo mišljenje ovisno o dobi i zrelosti i slično.

Djetetu bez pratnje imenovat će se poseban skrbnik obučen za rad s djecom koji nije u sukobu interesa sa djetetom, te će dijete odmah o tome biti obaviješteno (čl. 17 st. 1. i 2. ZMPZ-a). Dijete, zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi osobno u nazočnosti skrbnika te će njegov zahtjev imati prednost u rješavanju jer dijete bez pratnje spada u ranjivu skupinu osoba (čl. 17. st. 4., 6., 9. ZMPZ-a). Posebni skrbnik pomaže djetetu u pripremi za saslušanje i prisutan je uz dijete tijekom samog saslušanja (čl. 17. st. 7. i 8. ZMPZ-a).

Često djeca bez pratnje nemaju potrebne dokumente za identifikaciju. U tim slučajevima provodi se procjena starosne dobi djeteta da bi se utvrdila maloljetnost. Postupak se provodi na temelju mišljenja i zapažanja stručnjaka uključenih u postupanje, načina komuniciranja, reagiranja i ponašanja djeteta u odnosu na izjavljenu starosnu dob, razumijevanja i opisa događaja i iskustava, socijalnih odnosa i okolnosti, fizičkog izgleda i drugih dostupnih podataka o osobi, odnosno medicinskog ispitivanja. Ako iz pribavljenih mišljenja stručnjaka i prikupljenih podataka proizlazi opravdana sumnja u starosnu dob osobe, koja se predstavlja maloljetnom, MUP će od Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku uz prethodno pisanu suglasnost djeteta bez pratnje i posebnog skrbnika, zatražiti provođenje medicinskog ispitivanja. U slučaju neopravdanog uskraćivanja suglasnosti, dijete bez pratnje smatrat će se punoljetnom osobom. Medicinsko ispitivanje provodi se u trajanju do 2 dana, a nalaz se donosi unutar 14 dana. Nalaz Zavoda dostavlja se MUP-u i posebnom skrbniku te se uzima kao relevantan tijekom postupka odobravanja međunarodne zaštite. Troškove medicinskog ispitivanja starosne dobi snosi MUP. Ako ni provedenim medicinskim ispitivanjem nije moguće nedvojbeno utvrditi radi li se o punoljetnoj osobi, osoba će se dalje smatrati maloljetnom.


Koji su sustavi zaštite u slučaju nasilja prema migrantima i azilantima?

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. - Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

Nakon određenog broja vjerodostojnih dojava o nasilnom postupanju određenih graničnih policajaca prema izbjeglicama, hrvatska vlada pozvana je ojačati sustav azila kako bi stekao mogućnosti procijeniti koji su među njima u potrebi za međunarodnom zaštitom. Radi se o vrlo važnom zadatku jer Hrvatska od velikog migrantskog vala 2015. godine snosi veliki teret na svojim vanjskim granicama EU-a .

U toj namjeri, Hrvatska je prva članica Europske Unije koja je uspostavila nezavisni nacionalni mehanizam za nadzor stanja na granici. Radi se o sustavu koji je financiran od strane Europske komisije i predviđen Novim paktom o migracijama i azilu iz 2020. godine kao važnim dokumentom koji zagovara jačanje povjerenja na temelju učinkovitijih postupaka i nove ravnoteže između odgovornosti i solidarnosti. Nezavisni mehanizam nadzora nad radom policijskih službenika u području nezakonitih migracija i međunarodne zaštite čine neovisne organizacije: Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Akademija pravnih znanosti Hrvatske, Centar za kulturu dijaloga i Hrvatski Crveni križ. Njihov zadatak je da ispituju navode o nezakonitom postupanju, a posebice navode o nasilju od strane policijskih službenika, odnosno provode učinkovitu istragu kako bi se otklonila sumnja, ili potvrđuju navode iz pritužbi, utvrđuju odgovornost te sankcioniraju počinitelje. Unutar tog mehanizma predviđena je uspostava Savjetodavnog odbora kao neformalnog tijela, koje bi se sastajalo dva puta godišnje radi davanja smjernica za eventualno potrebno unapređivanje rada tog novog mehanizma nadzora. U svojem polugodišnjem izvješću, prezentirat će svoj dosadašnji rad i nalaze provedenih najavljenih i nenajavljenih promatranja.

Također, Hrvatski ured Povjerenika za izbjeglice Ujedinjenih naroda (UNHCR) priopćio je da će sudjelovati na prvoj sjednici Savjetodavnog odbora. UNHCR ima važnu ulogu u upravljanju i koordiniranju međunarodne operacije zaštite izbjeglica i rješava izbjeglička pitanja u cijelom svijetu, nastoji osigurati korištenje prava na azil i pronalazak sigurnog utočišta u drugoj državi, uz mogućnost dobrovoljnog povratka kući, lokalne integracije ili preseljenja u treću zemlju te pomaže osobama bez državljanstva.

Važnu ulogu u preveniranju i sankcioniranju nasilja nad migrantima također ima pučki pravobranitelj Republike Hrvatske. On promiče i štiti ljudska prava, slobode i vladavinu prava, suzbija diskriminaciju te razmatra pritužbe koje se odnose na rad pravnih i fizičkih osoba. On također može dati preporuke, mišljenja, prijedloge i upozorenja tijelima na koje se pritužba odnosi. Pučkom pravobranitelju može se obratiti svatko tko smatra da su nezakonitim ili nepravilnim radom državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima ugrožena ili povrijeđena ustavna ili zakonska prava i slobode. Zainteresirani mogu pučkog pravobranitelja kontaktirati putem e-mail adrese info@ombudsman.hr te telefonskog broja 01 4851 855.

Hrvatski pravni centar ima važnu zadaću u praćenju rada policijskih službenika u postupanju s neregularnim migrantima i suradnji s organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom izbjeglica i pravom azila. U slučaju nasilnog postupanja, njemu se migranti i tražitelji azila mogu obratiti putem e-mail adrese hpc@hpc.hr ili telefonskog broja +385 (1) 4854-934.

Izvori:

1.) Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda

2.) https://balkans.aljazeera.net/news/balkan/2021/7/20/unhcr-mnogo-je-vjerodostojnih-dojava-o-nasilju-hrvatske-policije-na-granici

3.) https://www.vecernji.hr/vijesti/nezavisni-mehanizam-nadzora-od-lipnja-provodimo-najavljena-i-nenajavljena-promatranja-policije-1529491

4.) https://www.unhcr.org/hr/

5.) Zakon o pučkom pravobranitelju

6.) Zakon o pučkom pravobranitelju

7.) https://www.ombudsman.hr/hr/cesto-postavljana-pitanja/



KAKO SE KAO STRANI DRŽAVLJANIN ZAPOSLITI I RADITI U REPUBLICI HRVATSKOJ?

Uspješna integracija stranih državljana moguća je ako im se omogući da postanu aktivni članovi društva pružanjem mogućnosti da se zaposle u skladu sa svojim kvalifikacijama, radnim iskustvom i interesima. Prema zakonu o strancima, državljanin treće zemlje u Republici Hrvatskoj može raditi na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada (čl. 88. st. 1. Zakona o strancima; dalje: ZOS). Državljanin treće zemlje je osoba koja nema državljanstvo države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije, a ima državljanstvo treće zemlje ili je osoba bez državljanstva (čl. 3. st. 1. t. 3. ZOS-a). Potvrda o prijavi rada se može izdati na temelju godišnje kvote i izvan godišnje kvote. Postupak izdavanja dozvole za boravak i rad u nadležnosti je Ministarstva unutarnjih poslova. Na temelju izdane potvrde o prijavi rada državljanin treće zemlje, za istog poslodavca ili korisnika usluge, može raditi na cijelom području Republike Hrvatske i nije dužan ishoditi dozvolu za boravak i rad (čl. 144. ZOS-a).

Državljanin treće zemlje može raditi u Republici Hrvatskoj samo na onim poslovima za koje mu je izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada i samo kod onog poslodavca za kojeg mu je izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada i s kojim je zasnovao radni odnos (čl. 88. st. 3. ZOS-a).

Tražitelji azila, azilanti i stranci pod supsidijarnom i privremenom zaštitom mogu u Republici Hrvatskoj raditi bez dozvole za boravak i rad, odnosno bez potvrde o prijavi rada. Tražitelj azila pravo na rad stječe po isteku godine dana od dana podnošenja zahtjeva za azil ukoliko postupak azila nije okončan. Tražitelj azila može raditi u Republici Hrvatskoj bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada do izvršnosti odluke kojom je zahtjev za azil riješen.

Prvi korak je utvrditi razinu poznavanja hrvatskog jezika koja će biti odgovarajuća za željeno radno mjesto te uz to i odgovarajuće kvalifikacije. Također, potrebno je identificirati prepreke prilikom integracije na tržište rada te usmjeravati osobu na kompetencije koje će najbrže dovesti do zaposlenja. To primarno uključuje sastavljanje radnog profila putem intervjua i savjetovanja te izradu plana traženja posla, čiju bi realizaciju trebao pratiti dodijeljeni savjetnik za zapošljavanje. Također Zavod će upoznati osobe s pravima i obvezama u sustavu zapošljavanja.

Nakon uspješno završene pripreme za zapošljavanje, osobu je potrebno uputiti u proces posredovanja ako na uobičajen način ne uspije u zapošljavanju.

Strani državljani u Republici Hrvatskoj mogu tražiti posao samostalno, uz pomoć Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, putem agencija za posredovanje pri zapošljavanju, na Internetu ili u oglasima objavljenima u javnom tisku. Pritom, natječaji poslodavaca koji imaju potrebe za radnicima mogu se pronaći i na portalu 'Burza rada' http://burzarada.hzz.hr/. Osobe zainteresirane za samozapošljavanje mogu se obratiti Ministarstvu poduzetništva i obrta na web stranici www.minpo.hr putem e-pošte pitanja@minpo.hr .

IZVORI:

file:///C:/Users/Katarina/Downloads/AKCIJSKI%20PLAN%20ZA%20INTEGRACIJU%202017-2019.pdf - Akcijski plan za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za razdoblje od 2017. Do 2019. Godine, str. 18. – 21.

file:///C:/Users/Katarina/Downloads/Vodic%CC%8C%20kroz%20integraciju%20-%20Osnovne%20informacije%20za%20integraciju%20stranaca%20u%20hrvatsko%20drus%CC%8Ctvo.pdfVodič kroz integraciju Osnovne informacije za integraciju stranaca u hrvatsko društvo, str. 19. – 21.


IMAJU LI AZILANTI I STRANCI POD SUPSIDIJARNOM ZAŠTITOM PRAVO NA RAD I POKRETANJE VLASTITOG OBRTA?

Kako se u cijeloj Europi bilježi sve veći broj azilanta i stranaca pod supsidijarnom zaštitom, o čemu govore zabilježeni državni podaci, sve je veća potreba u pomoći i razjašnjenju njihovih prava. Shodno tome, pravo na rad i obavljanje djelatnosti javlja se kao jedno od temeljnih pitanja, a ujedno je važno kao izvor egzistencije.

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15; dalje: ZMPZ) azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom ima pravo na rad (čl. 64. st. 2. t. 4. ZMPZ-a) te može raditi u Republici Hrvatskoj bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada (čl. 68. st. 1. ZMPZ-a).

Nadovezujući se na prethodni zakonski članak te pravo na rad koje je dopušteno azilantima i strancima pod supsidijarnom zaštitom pretpostavlja se i činjenica da će neki od njih željeti zasnovati vlastiti obrt. Mogućnost zasnivanja vlastitog obrta regulirana je zakonskim odredbama Zakona o obrtu pa se tako on primjenjuje i na azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom. Zakon o obrtu (NN 140/2013, 127/2019, 41/2020; dalje: ZO) ne navodi ograničenja u smislu kategorizacije osoba prema bilo kakvom statusu pa tako obrt može otvoriti svaka fizička osoba.

Za obavljanje obrta važno je ispunjavanje određenih uvjeta. U skladu sa Zakonom o obrtu (NN 143/13; dalje: ZO) fizička osoba može obavljati obrt ako ispunjava sljedeće opće uvjete: 1. da joj pravomoćnom sudskom presudom, rješenjem o prekršaju ili odlukom Suda časti Hrvatske obrtničke komore nije izrečena sigurnosna mjera ili zaštitna mjera zabrane obavljanja djelatnosti dok ta mjera traje 2. da ima pravo korištenja prostora ako je to potrebno za obavljanje obrta (čl. 8. st. 1. ZO).

Nadalje, vrlo važna isprava kojom se potvrđuje da je obrtnik ovlašten za obavljanje posla jest obrtnica, o kojoj govori zakon na slijedeći način: Za obavljanje slobodnih, vezanih i povlaštenih obrta obrtnik mora imati obrtnicu (čl. 14. st. 1. ZO). Obrtnicu iz stavka 1. ovoga članka izdaje mjesno nadležni ured državne uprave u županiji, odnosno nadležni ured Grada Zagreba na području kojega će biti sjedište obrta. Obrt se upisuje u Obrtni registar na temelju rješenja koje izdaje mjesno nadležni ured državne uprave u županiji, odnosno nadležni ured Grada Zagreba. Obrtni registar je javan (čl. 15. st. 1. ZO). Upisom obrta u Obrtni registar obrtnik je dužan početi s obavljanjem obrta u roku od godine dana od dana izdavanja obrtnice. Obrtnik je dužan najkasnije osam dana prije početka obavljanja obrta prijaviti obavljanje obrta mjesno nadležnom uredu državne uprave u županiji, odnosno nadležnom uredu Grada Zagreba (čl. 17. st. 2. i 3. ZO). Obrtnik može obavljati samo one obrte koji su obuhvaćeni obrtnicom (čl. 27. st. 1. ZO). Obrtniku u obavljanju obrta mogu pomagati članovi obiteljskog kućanstva, bez obveze zasnivanja radnog odnosa (čl. 30. st. 1. ZO).

Kao i prije početka obavljanja svakog posla, tako i za početak obavljanja obrtničke djelatnosti potrebna je registracija obrtnika. Registracija obrtnika provodi se u nadležnom uredu državne uprave u županiji, odnosno u nadležnom uredu Grada Zagreba. Što se tiče potrebnih financijskih sredstava za zasnivanje obrta- nema uplate temeljnog kapitala, troškovi osnivanja kreću se oko 500 kuna (200 kuna za izdavanje obrtnice plus dodatna naknada za administrativne pristojbe). Naime, osoba koja se želi registrirati mora u uredu državne uprave na području gdje želi otvoriti obrt, zatražiti izdavanje obrtnice i upis u obrtni registar. Uz ispunjeni obrazac treba predati kopiju osobne iskaznice, dokaz o pravu korištenja prostora ako je za obavljanje obrta potreban prostor (npr. pisani dokaz da je osobi dodijeljena kuća/stan ako će obrt tamo obavljati).

Od ostalih financijskih naknada, upravna pristojba (biljezi) naplaćuju se 270,00 kn. Obrtnica je u obradi oko 14 dana te se nakon toga izdaje obrtniku. Nakon izdavanja obrtnice od strane nadležnog upravnog tijela, obrtnik je dužan otvoriti žiro račun u banci po izboru preko kojeg će obavljati platni promet. Za otvaranje računa potrebno je imati obrtnicu, pečat i osobnu iskaznicu.


IZVORI:

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15)

Zakon o obrtu (NN 140/2013, 127/2019, 41/2020)

Internetska stranica hrvatske obrtničke komore:

https://www.hok.hr/gospodarstvo-i-savjetovanje/postupak-i-troskovi-otvaranja-obrta

NA KOJI NAČIN prestaje međunarodnopravna zaštita?

Pravo na međunarodnopravnu zaštitu jedno je od temeljnih prava kojim se osobama kojima je odobrena međunarodna zaštita osiguravaju razna prava poput prava na besplatnu pravnu pomoć, pravo na dostojanstven i miran život, pravno na slobodu kretanja i ostala prava, a obuhvaća azil i supsidijarnu zaštitu kao statuse koji im se priznaju na temelju odluke nadležnog tijela o ispunjenju uvjeta (rasa, vjera, nacionalnost, političko mišljenje i tako dalje). Isto kao što će se tražitelju azila ili supsidijarne zaštite može odobriti zahtjev za stjecanje takvog statusa, on može i prestati ili se poništiti.

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ), razlozi prestanka azila su:

1. ako azilant dobrovoljno prihvati zaštitu zemlje svog državljanstva,

2. ako azilant stekne državljanstvo zemlje čiju zaštitu može uživati,

3. ako se azilant dobrovoljno vrati i nastani u zemlji koju je napustio ili izvan koje je boravio zbog straha od proganjanja,

4. ako prestanu okolnosti u zemlji podrijetla azilanta na osnovi kojih je odobrena međunarodna zaštita,

5. ako azilant dobrovoljno ponovno stekne državljanstvo zemlje podrijetla koje je prethodno izgubio (čl. 49. ZMPZ).

S druge strane, supsidijarna zaštita prestat će ako okolnosti na temelju kojih je priznata prestanu postojati ili se promijene do te mjere da daljnja zaštita više nije potrebna, a to su: prestanak postojanja opravdanih razloga koji ukazuju da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Kao ozbiljnu nepravdu podrazumijevamo prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (čl. 21. ZMPZ).

Nakon što utvrdi da su okolnosti vezane za prestanak međunarodne zaštite (prestanak okolnosti u zemlji podrijetla azilanta na osnovi kojih je odobrena međunarodna zaštita i prestanak okolnosti na temelju kojih je priznata supsidijarna zaštita) bitne i stalne prirode, Ministarstvo će o tome obavijestiti azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom te mu omogućiti da se izjasni usmeno na zapisnik (čl. 49. st. 3. ZMPZ). Ministarstvo donosi odluku o ukidanju rješenja kojim je odobrena međunarodna zaštita (čl. 49. st. 4. ZMPZ), a protiv takve odluke žalba nije dopuštena, ali se može podnijeti tužba upravnom sudu, u roku od osam dana od dana dostave odluke (čl. 49. st. 5. ZMPZ). Isto tako, međunarodna zaštita može prestati po sili zakonu u slučaju:

1. kad azilant ili stranac pod supsidijarnom zaštitom stekne hrvatsko državljanstvo

2. smrću azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom.

Kao drugi oblik prestanka međunarodne zaštite, Zakon navodi poništenje međunarodne zaštite u slučajevima:

1. ako se naknadno utvrdi postojanje razloga za isključenje azila ili supsidijarne zaštite (čl. 30., čl. 31. ZMPZ).

2. ako se utvrdi status priznat na temelju pogrešno iznesenih ili izostavljenih činjenica, lažnim prikazivanjem bitnih činjenica i okolnosti, korištenjem nevjerodostojnih isprava ili drugih dokumenata, a što je bilo odlučujuće za odobrenje zaštite,

3. ako osoba kojoj je odobrena međunarodna zaštita predstavlja nacionalnu opasnost za nacionalnu sigurnost ili javni poredak Republike Hrvatske (čl. 50. st. 1. ZMPZ).

Ministarstvo će, ako utvrdi da su nastupile okolnosti vezane za poništenje međunarodne zaštite, obavijestiti azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom o razlozima za poništenje te mu omogućiti da se o tim okolnostima izjasni usmeno na zapisnik te donijeti odluku o poništenju rješenja kojim je odobrena međunarodna zaštita. Protiv odluke o poništenju rješenja nije dopuštena žalba, ali se može podnijet tužba upravnom sudu u roku od osam dana od dana dostave odluke. Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva na koju se primjenjuju odredbe o predstavljanju nacionalne opasnosti dok se nalazi u Republici Hrvatskoj uživa prava koja se odnose na zabranu diskriminacije, slobodu vjeroispovijesti, pristup sudovima, obrazovanje, nekažnjavanje nezakonitog ulaska ili boravka, prisilno udaljenje i poštivanje načela non-refoulement (čl. 50. st. 2., st. 3., st. 4. , st. 5. ZMPZ).


IZVORI:

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ)

Web stranica Ministarstva unutarnjih poslova - (https://mup.gov.hr/gradjani-281562/moji-dokumenti-281563/stranci-333/medjunarodna-zastita-281941/281941)


kada tražitelji azila imaju pravo na prevoditelja?

U hrvatskim se sudskim postupcima, općenito pa tako i u upravnim postupcima u bitnome osigurava strankama i drugim sudionicima korištenje vlastitog jezika na način koji im omogućava ostvarivanje vlastitih prava i njihovu zaštitu u postupku. Pitanje upotrebe vlastitog jezika i pisma u postupku traženja međunarodne zaštite uređuje Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, dalje: ZMPZ). Cjelokupni sustav državne vlasti odgovoran je za provedbu domaćeg zakonodavstva i međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska preuzela u pogledu ostvarivanja ravnopravnosti službene uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina. Prije svega, potrebno je naglasiti da se postupak odobrenja međunarodne zaštite vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu (čl. 14. st. 1. ZMPZ-a).

U slučaju da tražitelj međunarodne zaštite ne razumije hrvatski jezik, po službenoj dužnosti, osigurat će mu se prevoditelj za jezik za koji se može opravdano pretpostaviti da razumije i na kojem može komunicirati (čl. 14. st. 3. ZMPZ-a). Kada je to moguće, osigurat će se prevoditelj istog spola kako bi se osiguralo cjelovito obrazlaganje zahtjeva ili drugih opravdanih razloga. Tražitelj azila dužan je surađivati sa prevoditeljem, osim ako ocjeni da bi ta suradnja mogla negativno utjecati na cjelovito obrazlaganje njegovog zahtjeva, u tom slučaju tražitelj međunarodne zaštite će obavijestiti Ministarstvo da odbija, i iz kojih razloga odbija, surađivati sa prevoditeljem (čl. 14. st. 4. ZMPZ-a). Razlozi moraju biti obrazloženi te Ministarstvo po donošenju odluke obavještava tražitelja usmeno na zastupnik. Utvrdi li Ministarstvo da je riječ o neopravdanoj suradnji, uzet će se kao da tražitelj azila ne želi dati informacije o ispunjavanju uvjeta za dodjeljivanje međunarodne zaštite.

Druga situacija u kojoj je nužno osigurati prevoditelja je prilikom medicinskog ispitivanja djeteta bez pratnje kako bi se utvrdila njegova dob (čl. 18. st. 5. ZMPZ-a). U ovoj situaciji, također je jedan od uvjeta za osiguravanje prevoditelja da dijete ne razumije hrvatski jezik.

Zaključno, ZMPZ predviđa dvije situacije u kojima tražitelj azila imaju pravo na prevoditelja, a to su: prilikom provođenja postupka za dodjeljivanje međunarodne zaštite ako tražitelj azila ne razumije jezik i prilikom medicinskog ispitivanja djeteta bez pratnje.

Nakon obrazlaganja kada tražitelji imaju pravo na prevoditelja, postavlja se pitanje tko je prevoditelj? Da bi netko postao prevoditelj u postupku dodjeljivanja međunarodne zaštite potrebno je da kumulativno ispunjava sljedeće uvjete: dobro poznavanje hrvatskog jezika u jeziku i pismu, dobro poznavanje jezika za koji se angažira, nepostojanje okolnosti koje bi sprječavale prijem u državnu službu, nepostojanje sigurnosne zapreke nakon provedene temeljne sigurnosne provjere (čl. 13. st. 1. ZMPZ-a).

Tijekom postupka nužno je da prevoditelj bude pouzdan, nepristran, da prevodi istinito i točno te da postupa sukladno pravilima za zaštitu osobnih podataka. U situacijama kada nije moguće osigurati prevoditelja za određeni jezik iz objektivnih razloga, Ministarstvo će zatražiti pomoć druge države članice kako bi osiguralo uporabu vlastitog jezika i pisma u postupku (čl. 13. st. 5. ZMPZ-a).


IZVORI:

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti

Članak Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina (https://hrcak.srce.hr/129495)